Phytoecia scutellata
| Phytoecia scutellata | |
|---|---|
| |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | |
| Tip: | |
| Klasa: | |
| Red: | |
| Porodica: | |
| Potporodica: | |
| Pleme: | |
| Rod: | |
| Vrsta: | Ph. scutellata
|
| Binomno ime | |
| Phytoecia (Cardoria) scutellata (Fabricius, 1792)
| |
| Sinonimi | |
| |
Phytoecia scutellata (sin. Cardoria scutellata) je insekt iz reda tvrdokrilaca (Coleoptera) i familije strižibuba (Cerambycidae). Pripada potfamiliji Lamiinae.[1]
Rasprostranjenje i stanište[uredi | uredi izvor]
Rasprostranjena je u srednjoj i istočnoj Evropi, na Balkanskom poluostrvu, Kavkazu i u Maloj Aziji. Areal ove vrste se proteže od Češke na severu, Austrije na zapadu, Irana na istoku i Turske na jugu. U Srbiji je ova vrste retko nalažena, u Sremu i Sjenici[1]. Nastanjuje topla stepska staništa, a imaga se mogu naći na biljkama hraniteljkama[2].
Opis[uredi | uredi izvor]
Phytoecia scutellata je dugačka 7—14 mm. Telo je crno. Antene, glava i noge su smeđe, pokrivene finim sivim dlačicama. Na prvom članku antena je jasan uzdužni usek sa spoljašnje strane. Pronotum je kod oba pola poprečan, kod mužjaka srcolik. Skutelum je izrazito bele boje.[2]
Biologija i razviće[uredi | uredi izvor]
Imaga su aktivna od marta do juna[2]. Najčešće se javlja u rano proleće[3], već krajem marta i početkom aprila (kada većina strižibuba nije aktivna), pa je to verovatni razlog zašto nema više podataka o rasprostranjenjeu ove vrste. Razviće ove vrste je slabo proučeno, a izvori navode da se larve hrane vrstom Falcaria vulgaris, gorocvetom (Adonis vernalis) i vrstama roda Reseda.[2]
Galerija[uredi | uredi izvor]
-
bočni izgled -
izgled skuteluma -
izgled prvog članka antene
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b Alciphron - Cardoria scutellata
- ^ a b v g Pavićević, Dragan; Ilić, Nastas; Đurić, Milan (2015). Strižibube Srbije. Beograd: Zavod za zaštitu prirode Srbije; HabiProt. ISBN 978-86-80877-49-5.
- ^ KOVÁCS, Tibor (1989). „A Phytoecia scutellata FABR. tápnövénye és életmódja (Coleoptera, Cerambycidae)” (PDF). Fol. Hist. Nat. Mus. Matr. 14: 125—127.
