Pređi na sadržaj

Scyliorhinus stellaris

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Scyliorhinus stellaris
Photo of a nursehound, a small yellow shark with many large dark spots and a rounded head, resting on the bottom
Naučna klasifikacija uredi
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Chondrichthyes
Red: Carcharhiniformes
Porodica: Scyliorhinidae
Rod: Scyliorhinus
Vrsta:
S. stellaris
Binomno ime
Scyliorhinus stellaris
World map with blue outlines on the coastlines of southern Scandinavia, northern Europe, the British Isles, the Iberian Peninsula, the Mediterranean, and northwest Africa as far as the equator
Rasprostranjenost vrste Scyliorhinus stellaris na mapi sveta
Sinonimi

Scyllium acanthonotumDe Filipi, 1857
Scyllium catulus Miler & Henle, 1838
Squalus stellaris Karl fon Line, 10. izdanje Systema Naturae

Scyliorhinus stellaris je vrsta ajkule iz porodice Scyliorhinidae, koja nastanjuje severoistočne vode Atlantskog okeana. Obično provodi vreme među stenama i mestima gde ima dosta algi, na dubinama od 20 do 60 m. Rastu do 1,6 m, imaju robusno telo široke zaobljene glave i dva leđna peraja. Po izgledu podseća na vrstu S. canicula, a od nje je razlikuju samo mrlje po telu i nosni režnjevi.

Ova vrsta se uglavnom kreće noću, a tokom dana vreme provodi u rupama ili uvalama. Hrane se pravim košljoribma, manjim morskim psima, rakovima i glavonošcima. Ženke ove vrste odlažu jajašca u stene, u periodu od marta do oktobra. Period gestacije traje od 7 do 12 meseci. Međunarodna unija za zaštitu prirode ocenila je da za Scyliorhinus stellaris postoji mali rizik, jer se čini da je njena populacija u Sredozmenom moru značajno opala zbog prekomernog ribolova. Ova riba prodaje se u nekoliko evropskih država pod različitim imenima.

Taksonomija i rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Prvi naučni opis o ovoj vrsti napravio je Karl fon Line u knjizi 10. izdanje Systema Naturae iz 1758. godine. Ovoj vrsti dao je ime Squalus stellaris, a Squalus na latinskom jeziku znači „zvezdan”. Godine 1973. Stjuart Springer je ovu vrstu prebacio u rod Scyliorhinus. engleski naziv za ovu vrstu je nursehound i veruje se da je potekao od reči nurse, što znači „medicinska sestra”.[2][3]

Ova vrsta nastanjuje vode severoistočnog dela Atlantskog okeana od južne Norveške i Švedske do Senegala, uključujući Britanska ostrva širom Sredozemnog mora i Kanarskih ostrva.[4] Takođe, Scyliorhinus stellaris nastanjuje vode oko ušća reke Kongo. Ova vrsta nastanjuje međuprostorne dubine od 400 m, mada je načešće do 20 i 60 do 125 m dubine. Scyliorhinus stellaris dosta vremena provodi na dnu, preferira mirnu vodu, uglavnom kameniti teren ili mesta gde ima dosta algi. U Sredozemlju nastanjuje delove prekrivene koralima i algama.[5][6]

Biologija i ekologija[uredi | uredi izvor]

Scyliorhinus stellaris nastanjuje vode dubine do 1,6 m, mada uglavnom do 1,3 m.[1] Ova ajkula ima široku i zaobljenu glavu i čvrsto telo koje se sužava prema repu.[2][7] Oči su ovalnog oblika, sa naborima kože na donjem obodu, bez indicirajuće membrane.[8]

Za razliku od drugih ajkula, veliki slojevi kože ove vrste ne dopiru do usta. U grnjoj vilici ima od 22 do 27 zuba i od 18 do 21 zub u donjoj vilici. Scyliorhinus stellaris ima pet pari škržnih proreza koji su mali.[1] Dva leđna peraja postavljena su daleko jedna od drugog na telu, prvo je veće od drugog i potiče iz baze karličnih peraja.

Grudna peraja kod ove vrste su velika. Koža ove vrste je hrapava, sive ili smeđe boje, a na telu se nalaze male tačkice koje prekrivaju leđa i bočne strane tela, zajedno sa smeđim mrljama različitih oblika. Stariji primerci mogu imati bele ili smeđe mrlje koje prekrivaju celo telo.[9] Donja strana tela kod ove vrste svih uzrasta je obično bela.[10][1][2]

Ova vrsta uglavnom provodi dane u rupama ili stenama, dok noću pliva u dublje vode kako bi lovila. Ponekada se desi da se više primeraka ove vrste nađe u jednom skrovištu. Jedna studija je utvrdila da mladi primerci Scyliorhinus stellaris promene skoro pet staništa tokom 168 dana. Često ove vrste zauzmu stanište drugih grabljivica. U zatočeništvu ova vrsta uglavnom se okuplja u grupama.[2]

Scyliorhinus stellaris se uglavnom hrani sa pravim košljoribama poput skuše, haringe, Epigonus cavaticus i Triglidae, pljosnaticama i manjim primercima svoje vrste.[11] Takođe se hrani rakovima i glavonošcima. Poznati paraziti ove vrste uključuju Hexabothrium appendiculatum, Leptocotyle major, Acanthobothrium coronatum, Trypanosoma scyllii, Ceratothoa oxyrrhynchaena, i Lernaeopoda galei.[12]

Kao i ostali članovi njene porodice, Scyliorhinus stellaris je poprilično živahna vrsta. Poznata uzgajačišta uključuju ušće reke Fal i zaliv Vemburi u Engleskoj i niz obalnih staništa oko Italije, posebno u Santa Krovu u napuljskom zalivu. Odrasli primerci ove vrste migriraju u pliće vode u proleće ili početkom leta, a u grupama su samo noću. Ženka jaja odlaže u plićaku u periodu od marta do oktobra.[7] Iako jedna ženka proizvede od 77 do 109 jaja godišnje, ne budu sva oplođena, a stvarni broj oplođenih jaja kreće se od 9 do 41. Svako jaje je oko 10 cm dužine i 3,5 cm širine.[13][14]

Ženke ove vrste u Severnom moru i Atlantskom okeanu nose jaja od 10 do 12 meseci, dok one iz južnih voda Sredozemlja nose 7 meseci.[8][15] Mlade jedinke rastu brzinom od 0,45 do 0,56 mm dnevno. Seksualnu zrelost ova vrsta postiže na dužini od 77 do 79 cm što odgovara uzrastu od 4 godine.[2][5] Životni vek ove vrste je najmanje 19 godina.[1][16]

Kontakt sa ljudima[uredi | uredi izvor]

photo of a nursehound in a public aquarium
Scyliorhinus stellaris u akvarijumu.

Scyliorhinus stellaris su uglavnom bezopasni za ljude. Ipak, britanski prirodnjak Džonatan Kauč iz 19. veka istakao je da ova vrsta nije opasna, ali se lako odbrani od bilo kog neprijatelja, uključujući i čoveka.[9][17][7] Takođe, Kauč je istakao da malo koja druga životinja može podneti povredu načinjenu od Scyliorhinus stellaris. Ovi morski psi česti su u javnim akvarijumima širom sveta.[18][19]

Njena gruba koža ranije se koristila za poliranje drva, glačanje bačvi kao i za pravljenje šešira.[4][7] Jetra ove ajkule takođe je korišćena kao izvor ulja, a ostatak tela koristio se kao mamac za druge ribe.[20][21] Meso ove vrste plasira se sveže, sušeno ili soljeno.[22] U Ujedinjenom Kraljevstvu meso ove ribe prodaje se pod više naziva, često je nazivaju somom, lososom ili jeguljom.[23][23] U Francuskoj se takođe često prodaje pod nazivom losos, jer po boji kože liči na tu vrstu.[24] Od Scyliorhinus stellaris se pravi riblje brašno, a peraja suše i izvoze za azijsko tržište.[25][7]

U evrpskim vodama ovu ribu love iz država kao što su Francuska, Portugal i Velika Britanija.[26] [23] Uticaj ribolovaca na ovu vrstu teško je proceniti jer uglavnom nedostaju specifični podaci o ovoj vrsti. Postoji dokaza da se njen broj smanjio u vodama Lionskog zaliva, Albanije i Balearskih ostrva.[2] U Tirenskom moru je ove vrste manje za 99% od perioda sedamdesetih godina 20. veka.[27][1]

Međunarodna unija za očuvanje prirode stavila je ovu vrstu u kategoriju „blizu pretnje”.[1][28]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e Ellis, J.; Serena, F.; Mancusi, C.; Haka, F.; Morey, G.; Guallart, J. & Schembri, T. (2009). „Scyliorhinus stellaris”. Crveni spisak ugroženih vrsta IUCN. IUCN. 2009: e.T161484A5434281. doi:10.2305/IUCN.UK.2009-2.RLTS.T161484A5434281.en Slobodan pristup. Pristupljeno 23. 12. 2017. 
  2. ^ a b v g d đ Compagno, L.J.V. (1984). Sharks of the World: An Annotated and Illustrated Catalogue of Shark Species Known to Date. Rome: Food and Agricultural Organization. str. 366—367. ISBN 92-5-101384-5. 
  3. ^ Squalus stellaris[mrtva veza] (2007). Catalog of Fishes. California Academy of Sciences. Retrieved on July 24, 2009.
  4. ^ a b Compagno, L.J.V.; Dando, M. & Fowler, S. (2005). Sharks of the World. Princeton University Press. str. 252. ISBN 978-0-691-12072-0. 
  5. ^ a b Ford, E. (1921). „A contribution to our knowledge of the life-histories of the dogfishes landed at Plymouth” (PDF). Journal of the Marine Biological Association of the United Kingdom. 12 (3): 468—505. doi:10.1017/S0025315400006317. 
  6. ^ Capapé, C.; Vergne, Y.; Vianet, R.; Guélorget, O. & Quignard, J. (2006). „Biological observations on the nursehound, Scyliorhinus stellaris (Linnaeus, 1758) (Chondrichthyes: Scyliorhinidae) in captivity”. Acta Adriatica. 47 (1): 29—36. 
  7. ^ a b v g d Lythgoe, J. & Lythgoe, G. (1992). Fishes of the Sea: The North Atlantic and Mediterranean. MIT Press. str. 21. ISBN 0-262-12162-X. 
  8. ^ a b Davidson, A. (2002). Mediterranean Seafood: A Comprehensive Guide with Recipes (third izd.). Ten Speed Press. str. 28. ISBN 1-58008-451-6. 
  9. ^ a b Day, F. (1884). „The Fishes of Great Britain and Ireland”. Williams and Norgate: 312—313. 
  10. ^ Couch, J. (1868). A History of the Fishes of the British Islands. Groombridge and Sons. str. 11–12. 
  11. ^ Vannuccini, S. (1999). Shark Utilization, Marketing and Trade. Food and Agriculture Organization of the United Nations. str. 175—176. ISBN 92-5-104361-2. 
  12. ^ Scyliorhinus stellaris
  13. ^ de Sabata, S.; Clò, S. (2013). „Some breeding sites of the nursehound (Scyiorhinus stellaris) in Italian waters as reported by divers” (PDF). Biologia Marina Mediterranea. 20 (1): 178—179. 
  14. ^ Soldo, A.; Dulcic, J. & Cetinic, P. (2000). „Contribution to the study of the morphology of the teeth of the nursehound Scyliorhinus stellaris (Chondrichthyes: Scyliorhinidae)”. Scientia Marina. 64 (3): 355—356. doi:10.3989/scimar.2000.64n3355 Slobodan pristup. 
  15. ^ Davidson, A. (2004). North Atlantic Seafood: A Comprehensive Guide with Recipes (third izd.). Ten Speed Press. str. 168. ISBN 1-58008-450-8. 
  16. ^ Kearn, G.C. (2004). Leeches, Lice and Lampreys: A Natural History of Skin and Gill Parasites of Fishes. Springer. str. 104. ISBN 1-4020-2925-X. 
  17. ^ Yaxley, D. (2003). A Researcher's Glossary of Words Found in Historical Documents of East Anglia. Larks Press. str. 107. ISBN 1-904006-13-2. 
  18. ^ Pulsford, A. (1983). „Preliminary studies on trypanospmes from the dogfish, Scyliorhinus canicula L”. Journal of Fish Biology. 24 (6): 671—682. doi:10.1111/j.1095-8649.1984.tb04838.x. 
  19. ^ Ramdane, Z.; Bensouilah, M.A. & Trilles, J.P. (2007). „The Cymothoidae (Crustacea, Isopoda), parasites on marine fishes, from Algerian fauna”. Belgian Journal of Zoology. 137 (1): 67—74. 
  20. ^ Williams, H.H. & Jones, A. (1994). Parasitic Worms of Fish. CRC Press. str. 336. ISBN 0-85066-425-X. 
  21. ^ Llewellyn, J.; Green, J.E. & Kearn, G.C. (1984). „A check-list of monogenean (Platyhelminth) parasites of Plymouth hosts”. Journal of the Marine Biological Association of the United Kingdom. 64 (4): 881—887. doi:10.1017/S0025315400047299. 
  22. ^ Sims, D.W.; Southall, E.J.; Wearmouth, V.J.; Hutchinson, N.; Budd, G.C. & Morritt, D. (2005). „Refuging behaviour in the nursehound Scyliorhinus stellaris (Chondrichthyes: Elasmobranchii): preliminary evidence from acoustic telemetry”. Journal of the Marine Biological Association of the United Kingdom. 85 (5): 1137—1140. doi:10.1017/S0025315405012191. 
  23. ^ a b v Orton, J.H. (1926). „A Breeding Ground of the Nursehound (Scyliorhinus stellaris) in the Fal Estuary”. Nature. 118 (2977): 732. doi:10.1038/118732a0. 
  24. ^ Karaytug, S.; Sak, S. & Alper, A. (2004). „Parasitic Copepod Lernaeopoda galei Krøyer, 1837 (Copepoda: Siphonostomatoida): A First Record from Turkish Seas”. Turkish Journal of Zoology. 28: 123—128. 
  25. ^ FAO Yearbook [of] Fishery Statistics: Aquaculture Production, 2004. Food and Agriculture Organization. 2006. str. 436. ISBN 92-5-005519-6. 
  26. ^ Longevity, ageing, and life history of Scyliorhinus stellaris. AnAge: The Animal Ageing and Longevity Database. Retrieved on July 17, 2009.
  27. ^ Scott, G.W.; Gibbs, K. & Holding, J. (1997). „Group 'resting' behaviour in a population of captive bull huss (Scyliorhinus stellaris)”. Aquarium Sciences and Conservation. 1 (4): 251—254. doi:10.1023/A:1018364424195. 
  28. ^ Ferretti, F., Myers, R.A., Sartor, P. and Serena, F. (2005). Long Term Dynamics of the Chondrichthyan Fish Community in the Upper Tyrrhenian Sea. ICES Council Meeting, 2005/N:25. Retrieved on July 15, 2009.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Joensen, J.S. and Å. Vedel Tåning (1970) Marine and freshwater fishes. Zoology of the Faroes LXII - LXIII, 241 p. Reprinted from,
  • Jonsson, G. (1992). Islenskir fiskar. Fiolvi, Reykjavik, 568 pp.
  • Kinzer, J. (1983) Aquarium Kiel: Beschreibungen zur Biologie der ausgestellten Tierarten. Institut für Meereskunde an der Universität Kiel. pag. var.
  • Koli, L. (1990) Suomen kalat. [Fishes of Finland] Werner Söderström Osakeyhtiö. Helsinki. 357 p. (in Finnish).
  • Laffaille, P., E. Feunteun and J.C. Lefeuvre (2000) Composition of fish communities in a European macrotidal salt marsh (the Mont Saint-Michel Bay, France) Estuar. Coast. Shelf Sci. 51 (4): 429—438.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć).
  • Landbrugs -og Fiskeriministeriet. (1995). Fiskeriårbogen 1996 Årbog for den danske fiskerflåde Fiskeriårbogens Forlag ved Iver C. Weilbach & Co A/S, Toldbodgade 35, Postbox 1560, DK-1253 København K, Denmark. pp. 333–338, 388, 389 (in Danish).
  • Linnaeus, C. (1758) Systema Naturae per Regna Tria Naturae secundum Classes, Ordinus, Genera, Species cum Characteribus, Differentiis Synonymis, Locis 10th ed., Vol. 1. Holmiae Salvii. 824 p.
  • Munroe, Thomas, A. / Collette, Bruce B., and Grace Klein-MacPhee, eds. 2002 Herrings: Family Clupeidae. Bigelow and Schroeder's Fishes of the Gulf of Maine, Third Edition. Smithsonian Institution Press. Washington, DC, USA. 111–160. ISBN 1-56098-951-3.
  • Murdy, Edward O., Ray S. Birdsong, and John A. Musick 1997 Fishes of Chesapeake Bay Smithsonian Institution Press. Washington, DC, USA. xi + 324. ISBN 1-56098-638-7.
  • Muus, B., F. Salomonsen and C. Vibe (1990) Grønlands fauna (Fisk, Fugle, Pattedyr) Gyldendalske Boghandel, Nordisk Forlag A/S København, 464 p. (in Danish).
  • Muus, B.J. and J.G. Nielsen (1999) Sea fish. Scandinavian Fishing Year Book Hedehusene, Denmark. 340 p.
  • Muus, B.J. and P. Dahlström (1974) Collins guide to the sea fishes of Britain and North-Western Europe Collins, London, UK. 244 p.
  • Reid RN, Cargnelli LM, Griesbach SJ, Packer DB, Johnson DL, Zetlin CA, Morse WW and Berrien PL (1999) [http://www.nefsc.noaa.gov/nefsc/publications/tm/tm126/tm126.pdf Atlantic Herring, Clupea ISBN 92-5-102340-9.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Scyliorhinus stellaris na Vikimedijinoj ostavi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Scyliorhinus_stellaris&oldid=27783054”