Apije Junije Silan
Apije Junije Silan (lat. Appius Iunius Silanus; umro 43), koga Kasije Dion naziva Gaj Apije Silan (lat. Gaius Appius Silanus), bio je rimski konzul 28. godine nove ere, sa Publijem Silijem Nervom kao ko-konzulom.[1] Optužen je za izdaju 32. godine, zajedno sa većim brojem senatora, ali su njega i Gaja Kalvisija Sabina spasli jedan od doušnika, Cels, tribun gradske kohorte.[2][3]
Nedugo nakon stupanja cara Klaudija na presto, 41. godine, kada je Silan bio guverner Tarakonske Hispanije, pozvan je nazad u Rim i oženio se Domicijom Lepidom Mlađom, majkom carice Mesaline. Tretiran je s najvećim počastima, ali je ubrzo pogubljen nakon što je odbio udvaranje same Mesaline. Mesalina i Tiberije Klaudije Narcis, Klaudijev oslobođenik, optužili su ga da je kuje zaveru za ubistvo Klaudija i tvrdili da su ga u snovima videli kako pokušava da ubije cara.[4][5][6]
Silanovo srodstvo sa drugim Junijima Silanima je nepoznato. Prema istoričaru Ronaldu Sajmu, on, Decim Junije Silan, koji je imao aferu sa Julijom Mlađom, i Marko Junije Silan, koji je bio konzul 15. godine, bili su sinovi Gaja Junija Silana, konzula 10. godine. Ponekad se meša sa Markom Junijem Silanom Torkvatom, konzulom 19. godine.[7] Iako Sajm tvrdi da je Silan i Domicija nisu imali dece, Džudit Ginzburg identifikuje Silana kao oca Marka Junija Silana, sufekt konzula 54. ili 55. godine.[8]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Cooley, Cambridge Manual of Latin Epigraphy, p. 459.
- ^ Tacitus, Annales, iv. 9.
- ^ Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, vol. III, p. 821 ("Appius Junius Silanus").
- ^ Tacitus, Annales, iv. 68, vi. 9, xi. 29.
- ^ Suetonius, "The Life of Claudius", 29, 37.
- ^ Cassius Dio, lx. 14, 15.
- ^ Syme, The Augustan Aristocracy, pp. 194 ff.
- ^ Ginsburg, "Nero's Consular Policy", American Journal of Ancient History 6 (1981), p. 52
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Tacit, Anali.
- Gaj Svetonije Trankvil, Dvanaest rimskih careva.
- Kasije Dion, Rimska istorija.
- Vilijam Smit, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, ed., Little, Brown and Company, Boston (1849).
- Alison E. Kuli, The Cambridge Manual of Latin Epigraphy. Cambridge University Press. (2012).
- Ronald Sajm, The Augustan Aristocracy. Clarendon Press. (1989).
