Pređi na sadržaj

Bogdan Bogdanović (arhitekta)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bogdan Bogdanović
Bogdan Bogdanović
Lični podaci
Datum rođenja(1922-08-20)20. avgust 1922.
Mesto rođenjaBeograd, Kraljevina SHS
Datum smrti18. jun 2010.(2010-06-18) (87 god.)
Mesto smrtiBeč, Austrija
ObrazovanjeUniverzitet u Beogradu

Bogdan Bogdanović (Beograd, 20. avgust 1922Beč, 18. jun 2010) bio je srpski arhitekta,[1] graditelj,[2] umetnik, filozof,[2] profesor[2] Beogradskog univerziteta, gradonačelnik Beograda od 1982. do 1986. godine.[3] Značajan je neimar memorijalne arhitekture,[2] spomen-obeležja podignutih u drugoj polovini 20. veka, žrtvama fašizma u Drugom svetskom ratu, širom SFR Jugoslavije. Najznačajniji spomenici Bogdana Bogdanovića nalaze se u Beogradu,[2] Jasenovcu, Garavicama,[2] Prilepu, Mostaru, Kruševcu i Leskovcu.

Značaj[uredi | uredi izvor]

Pojava Bogdan Bogdanovića na arhitektonskoj sceni Srbije je podjednako značajna za arhitekturu i za skulpturu. On unosi u skulpturu arhitekturalnost, koja zamenjuje preovlađujuću figurativnost. Takođe, kompozicija arhitektonskog kompleksa kod njega postaje značajnija od kompozicije samog spomenika. Njegovi spomenici izviru iz samog pejzaža i predstavljaju arhitektonsku celinu sa prirodom i okruženjem u kojem se nalaze.

Bogdanović je individualista, okrenut vanvremenskim istorijskim uzorima. Ono što je nesumnjivo i nesporno je da je Bogdanović jedan od najkolosalnijih autora sa ovih prostora, da su njegova dela bezvremena, odnosno, svevremena, da su nastala ne pod uticajem trenda ili stila, već iz dubine autorove kreativne ličnosti.

Bogdanović je takođe veoma značajan kao pisac.[2] Njegovo delo na tom polju predstavlja ga kao izuzetnog esejistu, analitičara ali i kao pripovedača.[3] Značajni su njegovi brojni radovi od međunarodnog značaja o gradovima i arhitekturi sa mitologističkim i simbolističkim pogledima i o „ljudskoj unutrašnjoj arhitekturi“. Napisao je 25 knjiga i pisao tekstove koje u poslednje vreme objavljuje u raznim časopisima kao „El Pais“ i „Die Zeit“ iz oblasti arhitekture i urbanizma. Njegove knjige su stilski i žanrovski veoma različite, ali imaju jedno zajedničko u sebi: ogroman naboj duha, koncentraciju energije koju nose sobom i prenose je na čitaoce. Bogdanović je intenzivno pisao, ali je svoje knjige izdavao izvan granica Srbije, u Austriji, Mađarskoj, Hrvatskoj, Češkoj.

Iako je bio jedan od kulturnih stožera srpske arhitekture i kulture uopšte, Bogdanović je, kao i njegovi veliki prethodnici, u svojoj karijeri imao neprestane uspone i padove. On je bio bojkotovan od svojih kolega profesora na fakultetu, čak je bio i „isključen“ sa mesta predavača na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. U revoltu je napustio članstvo u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. U periodu ratnih previranja, država mu je oduzela objekte u kojima je vodio Letnju školu arhitekture u Malom Popoviću. Nedugo zatim bio je primoran i da napusti zemlju, nakon čega se, rezigniran, nastanio u Beču kao politički emigrant.

Osnovao je Seosku školu za filozofiju arhitekture u Malom Popoviću, nadomak Beograda, od milošte nazvanu „Mistrija pod orahom“. „Zelena kutija” je knjiga - kutija sa ceduljicama, beleškama iz njegovog života, posle sukoba sa Slobodanom Miloševićem.

Živeo je sa svojom suprugom u egzilu u Beču od 1993. godine, a od vlade Austrije je dobio nagradu za životno delo.

Mada je kršten još kao dete, njegovi posmrtni ostaci kremirani su u Beču, dok je urna sa pepelom smeštena na Jevrejsko groblje u Beogradu.[4][5][6][7] Posmrtni ostaci njegove supruge Ksenije, koja je preminula 2017. godine, nalaze se na istom mestu.[8]

Ostvarenja[uredi | uredi izvor]

Ulaz u Aleju streljanih rodoljuba na Novom groblju.

Neka od Bogdanovićevih najznačajnijih arhitektonskih ostvarenja su:[9][10]

Najznačajnija dela[uredi | uredi izvor]

Na srpskom jeziku[uredi | uredi izvor]

  • Mali urbanizam (1958)
  • Zaludna mistrija: doktrina i praktika bratstva zlatnih (crnih) brojeva (1963)
  • Urbanističke mitologeme (1966)
  • Urbs i logos: ogledi iz simbologije grada (1976)
  • Povratak grifona: crtačka heuristička igra po modelu Luisa Karola propraćena uvodnim ogledom Ljerke Mifke (1978)
  • Gradoslovar (1982)
  • Eeji: epistoralni eseji (sa Radom Iveković, 1986)
  • Krug na četiri ćoška (1986)
  • Mrtvouzice: mentalne zamke staljinizma (1988)
  • Knjiga kapitela (1990)
  • Grad kenotaf (1993)
  • Grad i smrt (1994, na nemačkom 1993)
  • Ukleti neimar (2001, na nemačkom 1997)
  • Grad i budućnost (2001, na nemačkom 1997)
  • Glib i krv (2001)
  • O sreći u gradovima (2007, na nemačkom 2002)
  • Tri ratne knjige (Grad i smrt; Srpska utopija; Grad i budućnost, 2008)
  • Platonov tajni roman: Platonov gradoslovni nauk (2008)
  • Zelena kutija: knjiga snova (2009, na nemačkom 2007)

Na nemačkom jeziku[uredi | uredi izvor]

Foto-galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mala enciklopedija Prosveta, Beograd, 1959.
  2. ^ a b v g d đ e Mala enciklopedija Prosveta, Beograd, 1959.
  3. ^ a b Srpska porodična enciklopedija, Narodna knjiga, Politika, 2006.
  4. ^ „Moja prognoza za braću Srbe je veoma mračna” (na jeziku: srpski). Arhivirano iz originala 31. 10. 2020. g. Pristupljeno 18. 08. 2020. 
  5. ^ „Kremacija profesora Bogdana Bogdanovića 2. jula u Beču” (na jeziku: srpski). Pristupljeno 18. 08. 2020. 
  6. ^ „Preminuo arhitekta Bogdan Bogdanović.” (na jeziku: srpski). Pristupljeno 1. 12. 2018. 
  7. ^ „U Beču ga je Dunav povezivao sa Beogradom” (na jeziku: srpski). Pristupljeno 18. 08. 2020. 
  8. ^ „Gospodska ležernost” (na jeziku: srpski). Pristupljeno 1. 12. 2018. 
  9. ^ „JUSP Jasenovac”. Arhivirano iz originala 02. 12. 2012. g. Pristupljeno 07. 04. 2012. 
  10. ^ Lawler, Andrew (2013). The Memorial works of Bogdan Bogdanović: Their condition and situation as of 2012. Pristupljeno 25. 7. 2014. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


Predsednik Skupštine grada Beograda
1982—1986.