Bugarska egzarhija
Bugarska egzarhija (bug. Българска екзархия) je bila bugarska nacionalna[1][2] crkva, osnovana 1870. godine.[3][2] Stvorena je nekanonskim putem, voljom turskih vlasti, bez saglasnosti Carigradske patrijaršije, te je stoga 1872. godine na pomesnom saboru u Carigradu proglašena raskolničkom organizacijom. Nalazila se u raskolu sve do 1945. godine kada se izmirila sa Carigradskom patrijaršijom, dobivši priznanje autokefalnosti. Bugarska egzarhija je 1953. godine uzdignuta na stepen patrijaršije i od tada je poznata pod nazivom Bugarska pravoslavna crkva, koji nosi i danas. U periodu 1870—1918. i 1941—1944. njena jurisdikcija je obuhvatala teritorije koje danas pripadaju različitim državama: celu teritoriju današnje Bugarske i Severne Makedonije, i delove današnje Grčke (Egejska Makedonija), Turske (Istočna Trakija), Srbije (region Niš, Pirot i Vranje), Albanije (Mala Prespa) i Rumunije (Severna Dobrudža).
Delovanje u Južnoj Srbiji i Makedoniji[uredi | uredi izvor]
Prilikom stvaranja Bugarske egzarhije, turski sultan je u fermanu od 28. februara 1870. godine poimenično naznačio eparhije koje je trebalo preneti u njenu nadležnost. Pored eparhija na bugarskom etničkom području, u sultanski ferman su uvrštene i eparhije na srpskom etničkom području (Niške eparhije i Nišavske (Pirotske) eparhije). Bugarski egzarhisti su imali pretenzije i na Raško-prizrensku eparhiju, ali nisu uspeli da ih ostvare. Međutim, egzarhisti su uspeli da postave svoje vladike u Makedoniji (Skoplju, Bitolju i Ohridu). Time je na pomenutim prostorima, pored kanonskih eparhija Carigradske patrijaršije stvorena mreža nekanonskih egzarhijskih eparhija, a pravoslavno stanovništvo se podelilo na "patrijaršiste" i "egzarhiste".[4]
Pravoslavna crkva u Kneževini Srbiji nije blagovremeno prepoznala opasnost od stvaranja Bugarske egzarhije, prvenstveno zbog toga što je beogradski mitropolit Mihailo Jovanović bio iskreni pobornik srpsko-bugarske saradnje, te je stoga bio zatečen posezanjem bugarskih egzarhista za eparhijama u srpskim oblastima i njihovom potonjom sve izraženijom antisrpskom delatnošću. Pošto je Bugarska egzarhija bila stvorena uz podršku Rusije, mitropolit Mihailo nije prihvatio poziv carigradskog patrijarha da 1872. godine učestvuje na pomesnom saboru u Carigradu, na kojem je Bugarska egzarhija optužena za izazivanje etnofiletizma i osuđena kao raskolnička organizacija. To su potom iskoristili bugarski egzarhisti, koji su među srpskim stanovništvom u zaposednutim eparhijama širili lažne vesti o navodnoj "saglasnosti" srpske jerarhije sa osnivanjem Bugarske egzarhije.[5]
Počev od osnivanja Bugarske egzarhije i dobijanja jurisdikcije nad teritorijom Makedonije, a i zbog delovanja probugarske VMRO, Bugarski egzarhat je nastojao da spreči funkcionisanje Srpske pravoslavne crkve u delu Stare Srbije koji uglavnom obuhvata današnju Severnu Makedoniju. Bugarski egzarhat se nakon Berlinskoga kongresa jedno vreme povukao iz Makedonije, da bi 1890. od turskih vlasti dobio dozvolu za povratak u ohridsku i skopsku eparhiju, a 1894. u velešku i nevrokopsku eparhiju.[6] Nakon 1897. deluju u bitoljskoj, strumičkoj i debarskoj eparhiji. Osnivane su mnoge bugarske škole novcem dobijanim od bugarske države za propagandne svrhe.[6] Počeli su da zabranjuju slavljenje slave i da se slave srpski sveci.[6] Srpske knjige su izbacivali iz škola i crkava.[6] Mnogi su zbog toga napuštali bugarsku egzarhiju i vraćali se carigradskoj patrijaršiji, koja je postala popustljivija dozvolivši slovensko bogosluženje. Turci nikako nisu dozvoljavali obnovu pećke patrijaršije. Međutim nakon dugotrajnih i upornih zahteva srpskih narodnih prvaka i nakon diplomatskoga posredovanja Rusije, Srbije i Crne Gore izdejstvovano je da carigradski patrijarh postavi Srbe za episkope u Prizrenu 1896. i Skoplju 1897.[6] Srpski episkopi su onda počeli da otvaraju škole uz pomoć novca dobijenoga iz Srbije.[6] Tek tada su počeli da se takmiče sa duboko ukorenjenom bugarskom propagandom. Čitavi krajevi su počeli da se odvajaju od bugarske egzarhije i da prilaze srpskim episkopima.[6] Bugari su onda od 1902. počeli da organizuju razbojničke čete, koje su poubijale mnogo srpskih istaknutih ljudi, a naročito su se okomili na sveštenike i učitelje.[6] Kao posledica terora VMRO a i albanskih i turskih bašibozuka nad Srbima u Staroj Srbiji i Makedoniji u patriotskim krugovima u Beogradu, Vranju, Skoplju i Bitolju se rodila ideja o formiranju srpske četničke organizacije koja bi sprovodila koordiniranu oružanu odbranu Srba.
Sve do Prvog balkanskog rata (1912-1913) i proterivanja Turaka iz Stare Srbije, Bugarska egzarhija je često (pomoću VMRO komita) sprovodila likvidacije srpskih sveštenika i učitelja. Za vreme Prvog svetskog rata (1914-1918), Bugarska egzarhija je iskoristila bugarsku okupaciju istočne i južne Srbije od 1915. do 1918. godine za ponovno uspostavljanje svojih struktura u zaposednutim srpskim oblastima, što se ponovilo i tokom Drugog svetskog rata, kada je bugarska okupacija istih oblasti od 1941. do 1944. godine poslužila Bugarskoj egzarhiji za novi upad na kanonska područja Srpske pravoslavne crkve.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Stephen A. Fischer-Galaţi — „Man, state, and society in East European history“, 1970, Praeger, pp. 200 („...and in 1870 it established a Bulgarian national church (Bulgarian Exarchate)“)
- ^ a b Stavrianos 2000, str. 371-375.
- ^ "Bulgarian Orthodox Church", Encyclopædia Britannica: "The struggle for an independent Bulgarian church, begun late in the 18th century, culminated in the establishment in 1870 of a Bulgarian exarchate." (jezik: engleski)
- ^ Slijepčević 1966, str. 475.
- ^ Slijepčević 1966, str. 476–479.
- ^ a b v g d đ e ž Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, Beograd 1929, knjiga 1, 643
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Novaković, Stojan (1895). Carigradska Patrijaršija i pravoslavlje u Evropskoj Turskoj: Razmatranja u prilog raspravi crkveno-prosvetnog pitanja u Evropskoj Turskoj. Beograd.
- Grujić, Sava (1897). Kako je postala Bugarska egzarhija: Posvećeno srpsko-bugarskom sporazumu. Beograd.
- Ivanić, Ivan (1902). Iz crkvene istorije Srba u Turskoj u XVIII i XIX veku. Beograd-Novi Sad: Društvo Rad.
- Simić, Svetislav (1902). Skopaljsko vladičansko pitanje 1897-1902. Beograd.
- Jovanović, Aleksa (1936). Postanak Egzarhije i Turska, Rusija i Srbija: Istorisko-politička rasprava. Skoplje: Nemanja.
- Dimevski, Slavko (1960). Prosvetnata politika na Egzarhijata i učilišnite buntovi vo Makedonija. Skopje: Kultura.
- Dimevski, Slavko (1963). Makedonskoto nacionalno osloboditelno dviženje i Egzarhijata (1893–1912). Skopje: Kultura.
- Slijepčević, Đoko M. (1966). Istorija Srpske pravoslavne crkve. knj. 2. Minhen: Iskra.
- Runciman, Steven (1968). The Great Church in Captivity: A Study of the Patriarchate of Constantinople from the Eve of the Turkish Conquest to the Greek War of Independence (1. izd.). Cambridge: Cambridge University Press.
- Trajanovski, Aleksandar (1980). „Bugarska egzarhija i Ilindenski ustanak u Makedoniji”. Jugoslovenski istorijski časopis. 19 (1-2): 45—56.
- Trajanovski, Aleksandar (1982). Bugarskata egzarhija i makedonskoto nacionalnoosloboditelno dviženje (1893–1908). Skopje: Kultura.
- Mikić, Đorđe (1983). „Između balkanskih suseda i velikih sila”. Istorija srpskog naroda. knj. 6, sv. 1. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 316—329.
- Stojančević, Vladimir (1986). Srbija i Bugarska od Sanstefanskog mira do Berlinskog kongresa. Beograd: Istorijski institut, Prosveta.
- Stojančević, Vladimir (1988). Srbija i srpski narod za vreme rata i okupacije 1914-1918. godine. Leskovac: Narodni muzej.
- Rakić, Hranislav (1988). „Bugarski program denacionalizacije srpskog življa u prvom i drugom svetskom ratu”. Leskovački zbornik. 28: 55—59.
- Lilić, Borislava (1993). „Bugarska egzarhija u Nišavskoj eparhiji”. Leskovački zbornik. 33: 181—187.
- Georgiev, Konstantin I. (1995). Filetizъm ili proklяtie: Aspekti na velikobъlgarskiя šovinizъm. Sofiя: Avis.
- Vuković, Sava (1996). Srpski jerarsi od devetog do dvadesetog veka. Beograd: Evro.
- Stavrianos, Leften (2000) [1958]. The Balkans Since 1453. London: Hurst.
- Stavrijanos, Leften (2005). Balkan posle 1453. godine. Beograd: Equilibrium.
- Popović, Radomir V. (2006). „Bugarska egzarhija: Istorijsko-kanonski aspekt”. Glasnik: Službeni list Srpske pravoslave crkve. 88: 124—134.
- Nedeljković, Slaviša (2013). „Kosovo i Metohija u planovima bugarske propagande (1870–1878)” (PDF). Srpske studije. 4: 61—72. Arhivirano iz originala (PDF) 25. 01. 2019. g. Pristupljeno 24. 02. 2019.
- Šešum, Uroš (2013). „Društvo protiv Srba 1897-1902: Metodi i mere bugarske diplomatije, Egzarhije i Bugarsko-makedonsko-odrinske revolucionarne organizacije protiv širenja srpskog uticaja u Južnoj Staroj Srbiji i Makedoniji 1897-1902” (PDF). Srpske studije. 4: 73—103. Arhivirano iz originala (PDF) 25. 01. 2019. g. Pristupljeno 24. 02. 2019.
- Vučković, Vladimir (2014). „Bugarska egzarhijska crkva kao ruski projekat u evropskoj Turskoj: Osnivanje, razvoj i odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi do 1878. godine” (PDF). Kultura polisa. 11 (25): 95—108. Arhivirano iz originala (PDF) 24. 02. 2019. g. Pristupljeno 24. 02. 2019.
- Janjić, Dragana; Đokić, Nebojša (2014). „Nekoliko pitanja vezanih za istoriju Niške episkopije od početka XVI veka do stvaranja Bugarske egzarhije sredinom XIX veka” (PDF). Baština. 37: 85—122. Arhivirano iz originala (PDF) 24. 02. 2019. g. Pristupljeno 24. 02. 2019.
- Radić, Radmila; Isić, Momčilo (2015). Srpska crkva u Velikom ratu 1914-1918. Beograd-Gacko: Filip Višnjić, Prosvjeta.
- Radojević, Mira; Mićić, Srđan B. (2015). „Serbian Orthodox Church cooperation and frictions with Ecumenical Patriarchate of Constantinople and Bulgarian Exarchate during interwar period”. Studia academica šumenesia. 2: 126‒143.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]