Viljuška

Razne vrste viljušaka (slijeva nadesno): viljuška za desert, viljuška za začine, viljuška za ribu, viljuška za ručavanje, viljuška za nareske, viljuška za serviranje, viljuška za razdvajanje

Viljuška je pribor za jelo ili kuhinjska alatka. Sastoji se od ručke i zubaca koji služe za nabadanje hrane. Najčešće su od lakog metala, dužine do 20 cm, sa ukrašenom ručkom i sa dva do četiri zupca. Dužina viljuške, broj zubaca, materijal od koga je napravljena zavise od namjene viljuške. Tako se razlikuju viljuške kojima se jedu različite vrste mesa, morski plodovi, tijesta, razne vrste voća i povrća, salate, deserti, sladoledi, ali i viljuške koje se koriste u pripremi hrane u kuhinji ili na roštilju. Razvijena je kombinacija viljuške sa kašikom — spork, kao i kombinacija sa kašikom i nožem — sporf.

Hrana isječena nožem koji je u desnoj ruci u usta se unosi viljuškom koja se drži u lijevoj ruci.

Istorija viljuške

Prve viljuške su zabilježene u starom Egiptu i korištene su kao kuhinjske alatke, a ne kao pribor za jelo. Pronađeni su ostaci viljušaka od kostiju u grobnicama vladara u Kini. Koštane viljuške su nađene na arheološkim lokacijama iz bronzanog doba Ćiđa kulture (2400–1900. p. n. e.), dinastije Šang (c. 1600–c. 1050. p. n. e.), kao i kasnijih kineskih dinastija. Kamenorez iz grobnice u istočnom Hanu (u Ta-kua-ljang, Suejde okrug, Šensi) prikazuju tri viseće dvokrake viljuške u sceni ručavanja. Slične viljuške su prikazane i povrh peći u prizoru iz još jedne grobnice istočnog Hana.

Prema Bibliji, viljuške su korištene prilikom žrtvovanja životinja kod Jevreja. Viljuške iz stare Grčke su bile poprilično duge i imale su dva zupca pomoću kojih se uzimalo jelo. U Rimskom carstvu, bronzane i srebrne viljuške su korištene, i mnogi preživeli uzorci su prikazani u muzejima širom Evrope. Upotreba je varirala u skladu sa lokalnim običajima, društvenom klasom, i tipom hrane. U ranijim periodima su viljuške bile uglavnom korištene kao pribor za kuvanje i posluživanje. U Vizantiji su viljuške bile u široj upotrebi već u 4. vijeku. Zapisi pokazuju da je do 9. veka u nekim elitnim krugovima Persije sličan pribor poznat kao barjun korišten u izvesnoj meri.

Na Srednjem istoku su se počele koristiti u 7. vijeku na gozbama na dvorovima, a u široku upotrebu su ušle u 10. vijeku. Te viljuške su najčešće imale dva zupca i pravljene su od bronze.

Viljuška iz 16. vijeka, Muzej u Laonu

U Italiju su donesene u 11. vijeku, ali su u potpunosti zaživjele tek u 16. vijeku. Razlog sporog prihvatanja viljuške je što je Rimokatolička crkva proglasila taj predmet za đavolji. Prema legendi, viljušku je u Italiju donijela vizantijska princeza Marija Argiropulina koja se početkom 11. vijeka udala za mletačkog dužda Jovana Orseola. U ovom braku, sklopljenom radi mira Vizantije i Venecije, Marija je ponijela bogat miraz u kome se nalazila i zlatna viljuška.

Do Francuza je viljuška došla 1533. godine nakon vjenčanja Katarine Mediči i budućeg francuskog kralja Anrija II, ali je prošlo dosta vremena i dok se počela redovno koristiti tokom jela. Viljuška se i po ostalim evropskim dvorovima širila takođe često putem kraljevskih vjenčanja u 15., 16. i 17. vijeku. Tako je u Rusiju viljušku donijela poljska princeza Marina Mnišek kada se 1606. udala za ruskog cara Lažnog Dimitrija.

U zapadnoj Evropi je viljuška sporije usvajana pa je u Velikoj Britaniji prihvaćena tek u 18. vijeku. U Sjevernoj Americi je prihvaćena tek nešto prije Američke revolucije. Danas najrašireniji oblik viljuške je osmišljen sredinom 18. vijeka u Njemačkoj i široko je prihvaćen početkom 19. vijeka.

Viljuška na srpskom dvoru

Postoje različite teorije o tome kada su se počele koristiti viljuške na srpskom dvoru. Zagovornici teorije da su Srbi koristili viljušku među prvima u Evropi tvrde da je Stefan Nemanja prilikom susreta sa Fridrihom Barbarosom u Nišu 1189. godine, koristio zlatnu viljušku za jelo, dok je vođa Trećeg krstaškog rata jeo rukama. Većina istoričara odbacuje ovu priču kao mit. Naime, vizantijski istoričari prilike na srpskom dvoru za vrijeme Nemanjinog unuka Uroša I opisuju kao vrlo skromne. Viljuška je na srpski dvor vjerovatno stigla tokom velikog teritorijalnog proširenja srpske države za vrijeme Dušana Silnog kada se za jelo koristio zlatni pribor.

Vidi još

• Zvučna viljuška
• Trozubac
• Escajg
• Kašika
• Nož
• Serviranje trpeze

Literatura

• Needham, Joseph (2000). Science and Civilisation in China. 6: Biology and biological technology. Part V: Fermentations and food science. Cambridge University Press. str. 105—110. 
• Wright, Clifford A. (1999). A Mediterranean Feast: The Story of the Birth of the Celebrated Cuisines of the Mediterranean from the Merchants of Venice to the Barbary Corsairs, with More than 500 Recipes. William Morrow Cookbooks. str. 82. ISBN 978-0-688-15305-2. 
• Casey, Wilson (2009). Firsts: Origins of Everyday Things that Changed the World (F izd.). Penguin. ISBN 978-1-59257-924-2. Pristupljeno 2. 9. 2013. 
• James, Peter; Thorpe, Nick; Thorpe, I. J. (1995). Ancient inventions. Ballantine Books. str. 305. ISBN 978-0-345-40102-1. 
• Forgeng, Jeffrey L.; Singman, Jeffrey L.; McLean, Will (1995). „Food and Drink”. Daily Life in Chaucer's England. Greenwood Publishing Group. str. 167. ISBN 978-0-313-29375-7. OCLC 1170051340. 
• Jackson, Charles James (1911). „The spoon and its history: Its form, material, and development”. An Illustrated History of English Plate, Ecclesiastical and Secular: In which the Development of Form and Decoration in the Silver and Gold Work of the British Isles, from the Earliest Known Examples to the Latest of the Georgian Period, is Delineated and Described, Volume 2. "Country life," limited. str. 470—537. OCLC 1074655150. 
• Hey, D (1991). The Fiery Blades of Hallamshire: Sheffield and Its Neighbourhood, 1660–1740. Leicester University Press. . 193–140.
• Lloyd, G. I. H. The Cutlery Trades: An Historical Essay in the Economics of Small Scale Production. (1913; repr. 1968).
• Beck, Benjamin B. (1980). Animal tool behavior : the use and manufacture of tools by animals. New York: Garland STPM Pub. ISBN 0-8240-7168-9. OCLC 5607368. 
• Shumaker, Robert W.; Walkup, Kristina R.; Beck, Benjamin B. (2. 5. 2011). Animal Tool Behavior: The Use and Manufacture of Tools by Animals. ISBN 978-0801898532. Arhivirano iz originala 29. 8. 2022. g. Pristupljeno 28. 8. 2022. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
• Finn, Julian K.; Tregenza, Tom; Norman, Mark D. (2009). „Defensive tool use in a coconut-carrying octopus”. Curr. Biol. 19 (23): R1069—R1070. PMID 20064403. S2CID 26835945. doi:10.1016/j.cub.2009.10.052 . 
• Jones, T. B.; Kamil, A. C. (1973). „Tool-making and tool-using in the northern blue jay”. Science. 180 (4090): 1076—1078. Bibcode:1973Sci...180.1076J. PMID 17806587. S2CID 22011846. doi:10.1126/science.180.4090.1076. Arhivirano iz originala 2022-05-10. g. Pristupljeno 2022-08-28. 
• Tom L. Beauchamp; R.G. Frey, ur. (2011). The Oxford Handbook of Animal Ethics. Oxford University Press. str. 232. ISBN 978-0195-3719-63. 
• Jones, S.; Martin, R.; Pilbeam, D., ur. (1994). The Cambridge Encyclopedia of Human Evolution. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-32370-3. 
• McPherron, Shannon P.; Zeresenay Alemseged; Curtis W. Marean; Jonathan G. Wynn; Denne Reed; Denis Geraads; Rene Bobe; Hamdallah A. Bearat (2010). „Evidence for stone-tool-assisted consumption of animal tissues before 3.39 million years ago at Dikika, Ethiopia”. Nature. 466 (7308): 857—60. Bibcode:2010Natur.466..857M. PMID 20703305. S2CID 4356816. doi:10.1038/nature09248. 
• Sahnouni, Mohamed; Semaw, Sileshi; Rogers, Michael (2013-07-04). „The African Acheulean”. Oxford Handbooks Online. doi:10.1093/oxfordhb/9780199569885.013.0022. Arhivirano iz originala 2022-07-30. g. Pristupljeno 2021-01-27. 
• Hägermann, Dieter; Schneider, Helmuth (1997), Propyläen Technikgeschichte. Landbau und Handwerk, 750 v. Chr. bis 1000 n. Chr. (2nd izd.), Berlin, ISBN 3-549-05632-X 
• White, Lynn Jr. (1962), Medieval Technology and Social Change, Oxford: At the Clarendon Press 
• Dhamija, Jasleen (1970), Indian folk arts and crafts, National Book Trust, India, 1992, „The simple clay kulhar, which is made in thousands as an inexpensive container for curd, sweets, tea or water, and after being used only once is thrown away, has the same form as those excavated at the Indus Valley or ...” 
• Hankin, Nigel B. (1997). Hanklyn-janklin: a stranger's rumble-tumble guide to some words, customs, and quiddities, Indian and Indo-British. Banyan Books. ISBN 9788186558065. „For the fussy, on request, the beverage will usually be served in a hand- less, unglazed, disposable earthenware pot, the kulhar, straight from the kiln ...” 
• „Cakes and Desserts”. bittersweetnyc.com. Bittersweet NYC. Arhivirano iz originala 3. 3. 2016. g. Pristupljeno 4. 9. 2010. „Kulfi (Indian Ice Cream) ... in India is traditionally served in Kulhars, unbaked terracotta ...” CS1 održavanje: Format datuma (veza)
• „Change on table: Ditch the plastic spoons and plates, make an informed choice”. The Financial Express. 2017-12-24. Pristupljeno 2018-05-23. 
• Embree, Kari (2016-04-15). „Eating our way out of the plastic waste dilemma”. PlasticsToday. Arhivirano iz originala 07. 07. 2018. g. Pristupljeno 2018-05-23. 
• „PAPSTAR”. PAPSTAR. Arhivirano iz originala 24. 01. 2020. g. Pristupljeno 2018-05-23. 

Spoljašnje veze

• Cutlery of the Middle Ages and Renaissance Forks from the Greco-Roman era to the 17th century