Daglas A-1
Daglas A-1 | ||
---|---|---|
![]() Daglas A-1 | ||
Opšte | ||
Namena | lovac-bombarder | |
Posada | od 1 do 4 člana u zavisnosti od verzije | |
Proizvođač | Daglas | |
Prvi let | 18. marta 1945. | |
Početak proizvodnje | 1946 | |
Dimenzije | ||
Dužina | 11,84 m | |
Razmah krila | 15,25 m | |
Visina | 4,75 m | |
Površina krila | 37,19 m² | |
Masa | ||
Prazan | 5.430 kg | |
Normalna poletna | 6.315 kg | |
Maks. težina pri uzletanju | 11.340 kg | |
Pogon | ||
Klipno-elisni motor | 1 x Rajt R-3350 Wright R-3350-26WA | |
Snaga | 1 x 2.000 kW ili 2.700 KS kW | |
Performanse | ||
Maks. brzina na Hopt | 474 km/h km/h | |
Maks. brzina na H=0 | 349 km/h km/h | |
Taktički radijus kretanja | 1.142 km | |
Plafon leta | 8.660 m |
Daglas A-1 Skajrejder ili AD-1 Skajrejder (engl. A-1 Skyraider, AD-1 Skyraider) je bio američki lovac-bombarder za operacije sa nosača aviona iz perioda poslije Drugog svjetskog rata.
Proizvodila ga je fabrika Daglas od 1945. do 1957. Korišten je u Korejskom i Vijetnamskom ratu.
Razvoj[uredi | uredi izvor]
Ed Hajneman, nezadovoljan svojim prethodnim avionom XBTD-1, dizajnirao je XBTD-2 kao jednostavniju mašinu koju je smatrao korisnijom. Ovaj avion je postao AD-1 Skajrejder, kojem je godine 1962. promijenjena oznaka u A-1 po novom sistemu označavanja. Avion je bio u svoje vrijeme najveći jednosjedi avion na svijetu, sa velikim raponom krila i sa ukupno 14 podvjesnih tačaka ispod krila (i jednom pod trupom) za bombe, rakete i rezervoare s gorivom. Vitalni dijelovi aviona su bili oklopljeni kao zaštita od PVO protivnika.
Verzije tokom proizvodnje su uključivale i:
- AD-1 - prva masovna verzija, motor 2500 KS
- AD-2 - poboljšana verzija AD-1
- AD-4 - masovna verzija, motor 2700 KS, druga poboljšanja
- AD-5 - protivpodmornički avion (dvosjedi)
- AD-5N - četverosjedi, noćni bombarderi
- AD-5 - četverosjedi za elektronske protivmjere (ECM)
- i brojne druge
Prvi let prototipa je izveden 18. marta 1945. godine, a avion je potom ušao u serijsku proizvodnju. Proizvedeno je ukupno 3180 aviona tokom 12 godina.
U borbi[uredi | uredi izvor]
Avion nije učestvovao u Drugom svjetskom ratu, ali se pokazao izuzetno korisnim u Korejskom i kasnijem Vijetnamskom ratu. Mogućnost ostanka u vazduhu do 10 sati i velika nosivost ubojnih sredstava su ga činili mnogo korisnijim za napade od ranih mlaznih aviona, čiji je mali dolet na malim visinama i slaba nosivost ograničavao njihovu upotrebu.
Skajrejderi Američko ratnog vazduhoplovstva su nastavili sa akcijama u Vijetnamu i nakon što su A-1 Američke mornarice povučeni iz upotrebe. Pokazali su se naročito podesnim za obezbjeđivanje vatrene podrške i obezbjeđenje iskrcavanja trupa prilikom helikopterskog desanta pješadije. Ako A-1 nisu obezbjeđivali slijetanje, često se dešavalo da helikoteri upadnu u snažnu vatru jedinica Južnovijetnamske oslobodilačke armije u toku iskrcavanja trupa i pretrpe teške gubitke.
Skajrejder je masovno koristila i Francuska (Armée de l'Air) u ratu u Alžiru protiv ustanika.
Naoružanje[uredi | uredi izvor]
- Streljačko: 4 topa 20
- Bombe: do 3629 kg bombi, raketnih zrna, mina, torpeda na 15 podvjesnih tačaka
Zemlje koje su koristile ovaj avion[uredi | uredi izvor]
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/12/Douglas-Skyraider---Naked-F.jpg/220px-Douglas-Skyraider---Naked-F.jpg)
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Donald, David (1997). The Encyclopedia of World Aircraft. Prospero Books. str. 351–352. ISBN 978-1-894102-24-7.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- „A-1 Skayraider Sajt o avionu A-1” (na jeziku: (jezik: engleski)). skyraider.org. Pristupljeno 4. 9. 2010.
- „Avion A-1” (na jeziku: (jezik: engleski)). home.att.net. Arhivirano iz originala 30. 01. 2009. g. Pristupljeno 4. 9. 2010.
- „Avion A-1” (na jeziku: (jezik: engleski)). www.nationalmuseum.af.mil. Arhivirano iz originala 17. 12. 2014. g. Pristupljeno 4. 9. 2010.
- „AD/A-1 Skyraider” (na jeziku: (jezik: engleski)). GlobalSecurity.org. Pristupljeno 4. 9. 2010.
- „Douglas A-1 Skyraider” (na jeziku: (jezik: engleski)). www.airliners.net. Pristupljeno 4. 9. 2010.