Kan (titula)

Kan (ili han) je naziv za suverenog ili vojnog vladara, široko korišćen od strane Mongolaca koji su živeli na severu Kine i srednjovekovnih turkijskih plemena. Ponekad se prevodi kao „kralj”. Najpoznatiji hanovi su bili iz mongolske Zlatne horde, ustanovitelj Džingis-kan i njegov unuk Kublaj-kan.

Titulu kan (Kanas u Bigi) nosili su i bugarski vladari sve do 864, kada Boris I preuzima hrišćanstvo i prima titulu knez.

Danas se originalni naziv han prevodi kao kan, a njihovo imanje kanat [en] (ili hanat).

Etimologija

Poreklo termina je sporno i nepoznato. On je verovatno pozajmljena reč iz ruanruanskog jezika.^[1]^[2] Prema Vovinu (2007, 2010) termin potiče od kagan (što znači car ili vrhovni vladar) i kasnije je korišćen u nekoliko jezika, posebno na turkijskom i mongolskom.

Turkijsko i pramongolsko poreklo sugerisali su brojni naučnici, uključujući Ramsteta, Širatorija, Sinora i Doerfera, a navodno su ga prvi upotrebili Sjanbi.^[3]^[4]

Prema Vovinu, reč *qa-qan „veliki-kan“ (*ka- za „veliki“ ili „vrhovni“) je nealtajskog porekla, ali je umesto toga povezana sa jenisejskim *qεʔ „veliki“ ili „istaknuti“. Poreklo samog kana je teže prema Vovinu. On navodi da se poreklo reči kan ne nalazi ni u jednom rekonstruisanom prajeziku i da su ga turkijski narodi, Mongoli, Kinezi i Korejanci široko koristili sa varijacijama od kan, han i hvan. Moguće je da postoji veza sa jenisejskim rečima *kij ili *kaj što znači „vladar”.^[2]

Možda je nemoguće dokazati ultimatno poreklo titule, mada Vovin navodi: „Dakle, izgleda da je prilično verovatno da se krajnji izvor reči kagan i kan može pratiti unazad do Siong-nu i Jenisejana“.^[2]

Istorija

„Kan“ se prvi put susreće kao titula u Sjanbijskoj konfederaciji^[5] za njihovog poglavara između 283. i 289. godine.^[6] Rurani su verovatno bili prvi ljudi koji su koristili titule kagan i kan za svoje careve.^[7] Međutim, ruski lingvista Aleksandar Vovin (2007)^[2] veruje da je termin kagan nastao među narodom Sjungnu, koji je govorio jenisejski jezik (prema Vovinu), a zatim se proširio po jezičkim porodicama. Nakon toga, Plavi Turkijci su usvojili titulu i preneli je u ostatak Azije. Sredinom šestog veka Iranci su poštovali „Kagana – kralja Turkijaca“.^[5]

Razni mongolski i turkijski narodi iz centralne Azije dali su tituli novu važnost nakon perioda Mongolskog carstva (1206–1368) u Starom svetu, a kasnije su titulu „kan“ doneli u Severnu Aziju, gde su je kasnije usvojili lokalni stanovnici. Kagan se smatra kanom kanova. To je bila titula kineskog cara, cara Tajcunga od Tanga (Nebeski kagan, vladao od 626. do 649)^[8] i naslednika Džingis-kana izabranih da vladaju Mongolskim carstvom počevši od 1229. Sam Džingis-kan se pominjao samo kao kan (kagan) posthumno.^[9] Na primer, Mongke Kan (vladao 1251–1259) i Ogedej Kan (vladao 1229–1241) bi bili „Kagani“, ali ne i Čagataj kan, koga su Kurultaji nisu proglasili vladarom Mongolskog carstva.

Vladari i dinastije kanata

Vladajući kanovi

Jedan od najranijih značajnih primera takvih kneževina u Evropi bila je Dunavska Bugarska (verovatno i Stara Velika Bugarska), kojom je vladao kan najmanje od 7. do 9. veka. Titula „kan“ nije posvedočena direktno u natpisima i tekstovima koji se odnose na bugarske vladare – jedina slična do sada pronađena titula, Kanasubigi, nalazi se isključivo u natpisima tri uzastopna bugarska vladara, odnosno Kruma, Omurtaga i Malamira (deda, sin i unuk). Polazeći od složenih, nevladarskih titula koje su bile potvrđene među bugarskim plemićkim staležima, kao što su kavhan (vicehan), tarhan i boritarhan, naučnici izvode titulu kan za ranog bugarskog vođu – ako je tamo postojao vicehan (kavkan), verovatno bio i „pun” kan. Uporedite takođe i prevođenje imena ranog bugarskog vladara Pagana kao Καμπαγάνος (Kampaganos), što je verovatno rezultat pogrešnog tumačenja „Kana Pagana“, u takozvanom Brevijarijumu patrijarha Nićifora.^[10]

Titula kan je postala znamenita kada je Mongol Temujin stvorio Mongolsko carstvo, najveće kopneno carstvo u istoriji, kojim je vladao kao Džingis-kan. Pre 1229. titula se koristila za označavanje vođa važnih plemena, kao i plemenskih konfederacija (Mongolsko carstvo se smatralo najvećom) i vladara nemongolskih zemalja.^[9] Neposredno pre smrti Džingis-kana, njegovi sinovi su postali kanovi u različitim dominionima (ulusima) i ta titula je očigledno postala neprikladna za vrhovnog vladara carstva, jer mu je bilo potrebno uzvišenije zvanje. Pod uticajem kulture Ujgura, Mongoli su usvojili drevnu turkijsku titulu kagana počevši od Ogataj-kana 1229.^[9]

Druge upotrebe

Poput mnogih naslova, značenje termina se takođe proširilo na jug u zemlje južne Azije,^[11] i centralnoazijske nacije, gde je postalo uobičajeno prezime.

Kan i njegovi ženski oblici javljaju se u mnogim ličnim imenima, uglavnom bez ikakvog plemstva od političke važnosti, iako je to i dalje uobičajen deo plemićkih imena. Posebno u Južnoj Aziji postao je deo mnogih južnoazijskih muslimanskih imena,^[11] posebno kada se tvrdi da je poreklo Paštuna (takođe poznato kao Avganistansko). Takođe ga koriste mnogi muslimanski Radžputi^[12] sa Indijskog potkontinenta koji su ovim prezimenom nagradili turskijske Mogule za njihovu hrabrost.^[13]

Vidi još

Kagan [sh]
Kavkan

Reference

^ Vovin, Alexander. 2010. Once Again on the Ruan-ruan Language. Ötüken’den İstanbul’a Türkçenin 1290 Yılı (720–2010) Sempozyumu From Ötüken to Istanbul, 1290 Years of Turkish (720–2010). 3–5 Aralık 2010, İstanbul / 3–5 December 2010, İstanbul: 1–10.
^ ^a ^b ^v ^g "ONCE AGAIN ON THE ETYMOLOGY OF THE TITLE qaγan" Alexander Vovin, Studia Etymologica Cracoviensia vol. 12 Kraków 2007 (http://ejournals.eu/sj/index.php/SEC/article/viewFile/1100/1096 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (15. октобар 2021))
^ Shiratori, Kurakichi (1926). „On the Titles KHAN and KAGHAN”. Proceedings of the Imperial Academy (на језику: енглески). 2 (6): 241—244. ISSN 0369-9846. doi:10.2183/pjab1912.2.241 .
^ KRADER, LAWRENCE (1955). „QAN-QAγAN AND THE BEGINNINGS OF MONGOL KINGSHIP”. Central Asiatic Journal. 1 (1): 17—35. ISSN 0008-9192. JSTOR 41926298.
^ ^а ^б Henning, W. B., 'A Farewell to the Khagan of the Aq-Aqataran',"Bulletin of the School of Oriental and African studies – University of London". 14 (3): 501–522
^ Zhou 1985, стр. 3–6
^ René Grousset (1988). The Empire of the Steppes: A History of Central Asia now. Rutgers University Press. стр. 61, 585, n. 92. ISBN 978-0-8135-1304-1.
^ Fairbank, John King. The Cambridge History of China. . Cambridge University Press, 1978.
^ ^а ^б ^в http://altaica.ru/LIBRARY/rachewiltz/Rachewiltz_Qan.pdf
^ Iztočnici za bъlgarskata istoriя – Fontes historiae bulgaricae. VI. Fontes graeci historiae Bulgaricae. BAN, Sofiя. p. 305 (in Byzantine Greek and Bulgarian). Also available online
^ ^a ^b Chisholm, Hugh, ur. (1911). „Khan”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 15 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 771.
^ „About the Great Rajput's - Welcome 2 Wajahat's World”.
^ „Archived copy”. Arhivirano iz originala 14. 5. 2008. g. Pristupljeno 7. 6. 2007. CS1 održavanje: Format datuma (veza)

Literatura

Karim, Abdul (2012). „Khan”. Ur.: Islam, Sirajul; Jamal, Ahmed A. Banglapedia: National Encyclopedia of Bangladesh (2nd izd.). Asiatic Society of Bangladesh.
Etymology OnLine
Shiratori, Kurakichi (1926). „On the Titles KHAN and KAGHAN”. Proceedings of the Imperial Academy (na jeziku: engleski). 2 (6): 241—244. ISSN 0369-9846. doi:10.2183/pjab1912.2.241 .
KRADER, LAWRENCE (1955). „QAN-QAγAN AND THE BEGINNINGS OF MONGOL KINGSHIP”. Central Asiatic Journal. 1 (1): 17—35. ISSN 0008-9192. JSTOR 41926298.
Scott Latourette, Kenneth (1964). The Chinese, their history and culture. 1–2 (4th, reprint izd.). Macmillan. str. 144. Pristupljeno 2012-02-08. „territories within his empire. He took the title "Heavenly Khan," thus designating himself as their ruler. A little later the Western Turks, although then at the height of their power, were badly defeated, and the Uighurs, a Turkish tribe, were detached from them and became sturdy supporters of the T'ang in the Gobi. The Khitan, Mongols in Eastern Mongolia and Southern Manchuria, made their submission (630). In the Tarim basin”
Drompp, Michael Robert (2005). Tang China and the collapse of the Uighur Empire: a documentary history. Brill's Inner Asian library. illustrated. 13. Brill. str. 126. ISBN 978-90-04-14129-2. |access-date= zahteva |url= (pomoć)
Whittow, Mark. The Making of Byzantium, 600–1025, University of California Press, Berkeley, Los Angeles, 1996.
Xue, Zongzheng (1992). A History of Turks. Beijing: Chinese Social Sciences Press. ISBN 7-5004-0432-8.
Zhou, Weizhou [1985] (2006). A History of Tuyuhun. Guilin: Guangxi Normal University Press. ISBN 7-5633-6044-1.
de la Vaissière, Étienne (2017). „KHAGAN”. Encyclopaedia Iranica.
Margeret, J. (1983). The Russian Empire and Grand Duchy of Muscovy. University of Pittsburgh. str. 111. ISBN 9780822977018.
de Madariaga, Isabel (2006). Ivan the Terrible. Yale University Press. ISBN 9780300143768.
Ivanics, Mária (2007). „Enslavement, Slave Labour, and the Treatment of Captives in the Crimean Khanate”. Ur.: Dávid, Géza; Pál Fodor. Ransom Slavery along the Ottoman Borders (Early Fifteenth-Early Eighteenth Centuries). Leiden: Brill. str. 193—219.
Dvorec krыmskih hanov v Bahčisarae
Dubrovin N. F. Prisoedinenie Krыma k Rossii. V 4-h tt. — SPb.: Tip. Imperatorskoй Akademii nauk, 1885—1889.
Vozgrin V. E. (1992). Istoričeskie sudьbы krыmskih tatar. M.: Mыslь. ISBN 5-244-00641-X. Arhivirano iz originala 2006-07-11. g. Pristupljeno 2020-06-01.
Gaйvoronskiй O. Sozvezdie Geraev. Kratkie biografii krыmskih hanov. — Simferopolь: Dolя, 2003. — ISBN 966-8295-31-5
Nekrasov A. M. (1999). „Vozniknovenie i эvolюciя Krыmskogo gosudarstva v XV-XVI vekah” (PDF) (2) (Otečestvennaя istoriя izd.): 48—58.
Zaйcev I. V. (2010). „Krыmskoe hanstvo: vassalitet ili nezavisimostь?//Osmanskiй mir i osmanistika. Sbornik stateй k 100-letaю so dnя roždeniя A.C. Tveritinovoй (1910—1973)” (PDF) (Učreždenie Rossiйskoй akademii nauk, Institut vostokovedeniя izd.): 288—297.
Garkavec A. N. (2007). „Codex Cumanicus: Poloveckie molitvы, gimnы i zagadki XIII—XIV vekov”. Kыpčakskoe pisьmennoe nasledie. II. Almatы: KASEAN; Baur. str. 63—120.
Zaйcev I. V. (2016). „Gde ostanavlivalisь krыmskie poslы v Moskve i moskovskie poslы pri dvore krыmskogo hana v XVI veke?” (2). Institut istorii imeni Šigabutdina Mardžani Akademii nauk Respubliki Tatarstan: 35—51.
Hakimov R. S. (2015). „Obraщaяsь k Srednevekovью, važno ne smešivatь tatar i mongol” (na jeziku: ruski) (1): 1.
V.V. Penskoй (2010). „VOENNЫЙ POTENCIAL KRЫMSKOGO HANSTVA V KONCE XV – NAČALE XVII v?” (PDF) (2). VOSTOK (ORIENS): 56—66.
Zaйcev I. V. (2004). Meždu Moskvoй i Stambulom (PDF). M.: Rudomino. D. D. Vasilьev. ISBN 5-7380-0202-4.
Solovьёv S. M. (1856). Istoriя Rossii s drevneйših vremёn. 6, Gl. 2.
Fadeeva Tatьяna Mihaйlovnaя (2001). Taйnы gornogo Krыma (Čufut-kale i Uspenskiй monastыrь). Simferopolь: Biznes-Inform.
Gercen A. G., Mogaričev Ю. M. (1993). Krepostь dragocennosteй. Kыrk-Or. Čufut-kale (PDF). Simferopolь: Tavrida. str. 58—64. ISBN 5-7780-0216-5. Arhivirano iz originala (PDF) 29. 07. 2020. g. Pristupljeno 06. 03. 2022.
Fadeeva Tatьяna Mihaйlovnaя (2007). Gornый Krыm (Grobnica Džanike-hanыm dočeri hana Tohtamыša ). Simferopolь: Biznes-Inform.
Glagolev V. S. (2018). Religiя Karaimov (PDF). M.: Izdatelьstvo ru:MGIMO-universitet.
Domanovskiй A. M. (2017). Sekretы gosudarstvennogo ustroйstva Krыmskogo hanstva: Kuda stupit kopыto hanskogo konя, to i prinadležit hanu (PDF). 1. Harьkov: FOLIO. str. 11—16.
Gorshenina, Svetlana. (2014). L'invention de l'Asie centrale: histoire du concept de la Tartarie à l'Eurasie. Droz. ISBN 9782600017886.
Gorskiй, A. A. (2010). Russkoe Srednevekovьe. 1. M.: Olimp. str. 40. ISBN 978-5271237867. Arhivirano iz originala 08. 03. 2021. g. Pristupljeno 06. 03. 2022.
K. A. Kočegarov (2008). Rečь Pospolitaя i Rossiя v 1680-1686 godah: zaklюčenie Večnogo mira (PDF). 1. M.: Indrik, Institut slavяnovedeniя Rossiйskoй akademii nauk. doktor istoričeskih nauk B. V. Nosov. str. 230. ISBN 978-5-85759-443-8.
Čokan Č. V. (1984). Sobranie sočineniй v pяti tomah. 1. Almatы: Izdatelьstvo Akademii nauk Kazahskoй SSR.

Spoljašnje veze

Garthwaite, Gene R. (2017). „KHAN”. Encyclopaedia Iranica.

[1] Vovin, Alexander. 2010. Once Again on the Ruan-ruan Language. Ötüken’den İstanbul’a Türkçenin 1290 Yılı (720–2010) Sempozyumu From Ötüken to Istanbul, 1290 Years of Turkish (720–2010). 3–5 Aralık 2010, İstanbul / 3–5 December 2010, İstanbul: 1–10.

[vov-2] v ^g "ONCE AGAIN ON THE ETYMOLOGY OF THE TITLE qaγan" Alexander Vovin, Studia Etymologica Cracoviensia vol. 12 Kraków 2007 (http://ejournals.eu/sj/index.php/SEC/article/viewFile/1100/1096 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (15. октобар 2021))

[3] Shiratori, Kurakichi (1926). „On the Titles KHAN and KAGHAN”. Proceedings of the Imperial Academy (на језику: енглески). 2 (6): 241—244. ISSN 0369-9846. doi:10.2183/pjab1912.2.241 .

[4] KRADER, LAWRENCE (1955). „QAN-QAγAN AND THE BEGINNINGS OF MONGOL KINGSHIP”. Central Asiatic Journal. 1 (1): 17—35. ISSN 0008-9192. JSTOR 41926298.

[Henning,_W._B._p._501–522-5] а ^б Henning, W. B., 'A Farewell to the Khagan of the Aq-Aqataran',"Bulletin of the School of Oriental and African studies – University of London". 14 (3): 501–522

[6] Zhou 1985, стр. 3–6

[Grousset-7] René Grousset (1988). The Empire of the Steppes: A History of Central Asia now. Rutgers University Press. стр. 61, 585, n. 92. ISBN 978-0-8135-1304-1.

[8] Fairbank, John King. The Cambridge History of China. . Cambridge University Press, 1978.

[rachewiltz-9] а ^б ^в http://altaica.ru/LIBRARY/rachewiltz/Rachewiltz_Qan.pdf

[10] Iztočnici za bъlgarskata istoriя – Fontes historiae bulgaricae. VI. Fontes graeci historiae Bulgaricae. BAN, Sofiя. p. 305 (in Byzantine Greek and Bulgarian). Also available online

[EB1911-11] Chisholm, Hugh, ur. (1911). „Khan”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 15 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 771.

[12] „About the Great Rajput's - Welcome 2 Wajahat's World”.

[13] „Archived copy”. Arhivirano iz originala 14. 5. 2008. g. Pristupljeno 7. 6. 2007. CS1 održavanje: Format datuma (veza)

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]