Konstantin Balmont

Konstantin Balmont
Portret Balmonta koji je naslikao Valentin Serov 1905.
Lični podaci
Puno ime	Konstantin Dimitrijevič Balmont
Pseudonim	B-b, K. • Gridinski • Don • K.B. • Lionel
Datum rođenja	(1867-06-15)15. jun 1867.
Mjesto rođenja	Šuja, Ruska Imperija
Datum smrti	23. decembar 1942.(1942-12-23) (75 god.)
Mjesto smrti	Noazi le Gran, Pariz, Francuska
Državljanstvo	Ruska Imperija / Francuska
Nacionalnost	Rusija
Obrazovanje	Gimnazija Šuja (izbačen) Gimnazija Vladimir
Univerzitet	Moskovski univerzitet (izbačen) Pravni fakultet Demirov (napustio ga)
Zanimanje	pjesnik, prevodilac, esejista
Porodica
Supružnik	Larisa Garelina • Jekaterina Andrejeva • Elena Cvetkovska
Djeca	Nikolaj Balmont Nina („Ninika“) Bruni Mira Balmont Žorž Šahovskoj Svetlana Šales
Roditelji	Dmitrij Konstantinovič Vera Nikolajevna
Književni rad
Period	1885—1937
Jezik stvaranja	ruski
Žanr	poezija • memoari • politički esej
Književni pokret	Simbolizam
Uticaji od	Aleksandar Puškin, Nikolaj Nekrasov, Aleksej Kolcov, Ivan Nikitin
Najvažnija djela	Goruće zgrade (1900) Budimo kao sunce (1903)
Potpis

Konstantin Dimitrijevič Balmont (rus. Константи́н Дми́триевич Бальмо́нт, 15. jun (3. jun po julijanskom kalendaru) 1867 — 23. decembar 1942) bio je ruski pjesnik simbolizma i prevodilac koji je postao jedna od najznačajnijih ličnosti srebrnog doba ruske poezije.

U djetinjstvu, obrazovanje je stekao od majke, koja je znala nekoliko stranih jezika, a bila je oduševljena književnošću i pozorištem i izvršila je snažan uticaj na sina. Zatim je pohađao dvije gimnazije, iz prve je izbačen zbog političkih aktivnosti, a drugu je završio. Počeo je da studira pravo na Carskom moskovskom univerzitetu 1886. godine, ali je izbačen 1887. zbog učešća u studentskim nemirima. Počeo je da studira na Pravnom fakultetu Demidov 1889. godine, ali ga je napustio poslije godinu dana.

U februaru 1889. oženio se Larisom Mihailovnom Garelinom, sa kojom je bio nesrećan u braku, zbog čega je, 13. marta 1890. godine, pokušao samoubistvo skočivši sa prozora na trećem spratu. Preživio je, ali je ostao hrom i šaka za pisanje mu je bila povrijeđena do kraja života. Ženio se još dva puta i pokušao je drugi put samoubistvo 1909. godine, ponovo skočivši sa prozora.

Pisao je poeziju i prozu i objavljivao je svoja djela širokoj publici u carskoj Rusiji. Pisao je djela protiv cara i pomagao je radikalne časopise, zbog čega su dvije njegove zbirke zabranjene u Rusiji. Učestvovao je u studentskim nemirima 1901. kada je i pisao protiv cara, zbog čega mu je bilo zabranjeno da živi u univerzitetskim gradovima dvije godine. Godine 1905. učestvovao je u uličnim nemirima i recitovao je na barikadama; sprijateljio se sa Maksimom Gorkim i davao je doprinos radikalnim novinama. Na kraju godine, emigrirao je u Francusku, gdje je bio politički emigrant. U Rusiju se vratio 1913. nakon pomilovanja, a 1920. ponovo je emigrirao u Francusku, zbog problema sa zdravljem žene i ćerke i nikada se nije vratio u Rusiju. U egzilu je imao manje sljedbenika. Prevodio je djela pisaca na nekoliko drugih jezika, uključujući djela Edgara Alana Poa. Smatran je za inovativnog pjesnika i uživao je u prijateljstvu sa mnogim kolegama ruskim pjesnicima emigrantima. Umro je od upale pluća u Francuskoj 1942. godine.

Njegova najpoznatija djela su Goruće zgrade i Budimo kao sunce. Bio je nominovan za Nobelovu nagradu za književnost 1923. godine.

Djetinjstvo i obrazovanje

Konstantin Balmont je rođen na imanju svoje porodice, Gumnišči, u mjestu Šuja (tada Vladimirska gubernija, sada Ivanovska oblast), kao treći od sedam sinova ruskog plemića, advokata i visokog državnog zvaničnika — Dmitrija Konstantinoviča Balmonta i Vere Nikolajevne (rođene Lebedeve), koja je poticala iz vojničke porodice. Ona je znala nekoliko stranih jezika, bila je oduševljena književnošću i pozorištem i izvršila je snažan uticaj na svog sina. Njegov otac, Dmitrij Konstantinovič, u mladosti je stekao diplomu prava. Prvo je radio kao sudija, ali je nakon preseljenja u Šuju počeo da radi kao starješina zemskog savjeta. Balmont je naučio da čita sa pet godina i naveo je Aleksandra Puškina, Nikolaja Nekrasova, Alekseja Kolcova i Ivana Nikitina kao svoje najranije uticaje. Kasnije se sa velikom ljubavlju sjećao prvih deset godina svog života provedenih u Gumniščju i govorio o tom mjestu kao o „malom carstvu tihe udobnosti“.

Porodica Balmont na selu.

Godine 1876. porodica se preselila u Šuju, gdje je Vera Nikolajevna posjedovala dvospratnu kuću. Sa deset godina, počeo je da pohađa lokalnu gimnaziju, instituciju koju je kasnije opisao kao „dom dekadencije i kapitalizma, dobar samo u zagađenju vazduha i vode.“ Tamo se zainteresovao za francusku i njemačku poeziju i počeo je sam da piše. Majka je kritikovala njegove prve dvije pesme na takav način da narednih šest godina više nije pokušavao da piše poezijy. U gimnaziji se uključio u tajni krug (koji su formirali učenici i neki nastavnici) koji je štampao i distribuirao proglase Narodne volje, revolucionarne političke organizacije koja je sprovodila ciljana ubistva vladinih zvaničnika u cilju promovisanja reformi u državi. Kasnije je napisao: „bio sam srećan i želio sam da svi budu srećni. Činjenica da samo manjina, uključujući i mene, ima pravo na takvu sreću, djelovala mi je nečuveno.“ Na dan 30. juna 1886. isključen je iz šujske gimnazije zbog političkih aktivnosti.

Vera Nikolajevna je sina prebacila u gimnaziju u Vladimiru, gdje je dužnost upravnika preuzeo profesor grčkog jezika. Krajem 1885. godine, debitovao je kao izdavač: tri njegove pjesme su se pojavile u popularnom peterburškom časopisu Живописное обозрение. Taj događaj (prema biografu Viktoru Banikovu) „nije primijetio niko osim njegovog mentora — njegove majke“, koja mu je zabranila da bilo šta dalje objavljuje.

Godine 1886. završio je gimnaziju koju nije volio, o čemu je izjavio 1923. godine: „to je potpuno uništilo moj nervni sistem.“ Nakon gimnazije, upisao se na Moskovski državni univerzitet da studira pravo. Tamo se uključio u grupu ljevičarskih aktivista i uhapšen je zbog učešća u studentskim nemirima. Proveo je tri dana u zatvoru, nakon čega je izbačen sa Univerziteta i vratio se kući u Šuju. Godine 1889. vratio se na Univerzitet, ali ga je ubrzo ponovo napustio nakon što je doživio nervni slom. Počeo je da pohađa Pravni fakultet Demidov u Jaroslavlju, ali ga je napustio u septembru 1890. odlučivši da je imao dovoljno formalnog obrazovanja. Godine 1911. o studiranju je napisao: „jednostavno nisam mogao da se natjeram da studiram pravo, jer sam tako intenzivno živio kroz strasti svog srca.“

Karijera

Počeci

U februaru 1889. oženio se Larisom Mihailovnom Garelinom. Majka ih je upoznala, ali kada je on najavio svoju namjeru da se oženi, ona je bila protiv braka. On nije htio da posluša majku i umjesto toga, prekinuo je odnose sa porodicom zbog Gareline. Njegova supruga je bila sklona ljubomori. Uvijek su se svađali, a ona ga nije podržavala ni u književnim ni u revolucionarnim poduhvatima. Neki istraživači su istakli da je zbog nje postao zavisnik od vina. Na dan 13. marta 1890. pokušao je samoubistvo skočivši sa prozora na trećem spratu, zbog čega je ostao hrom do kraja života i bila mu je povrijeđena ruka za pisanje. Smatra se da su uzroci bili to što je bio nesrećan u braku, kao i zbog materijalnog stanja; zbog braka se posvađao sa roditeljima, koji su ga lišili finansijske podrške. Neposredni podsticaj je bila i Krojcerova sonata, koju je pročitao prije toga. Godina koju je proveo oporavljajući se od pokušaja samoubistva postala je prekretnica za njega; napisao je da je iskusio „izuzetnu psihičku uznemirenost“ i zamislio je svoju „pjesničku misiju“.

„ Za dugu godinu, kada, ležeći u krevetu, više nisam očekivao da ću ikada ustati, učio sam od predjutarnjeg cvrkuta vrabaca ispred prozora i od mjesečevih zraka koji su prolazili kroz prozor u moju sobu i od svih koraka koji su dopirali do mog sluha, velika priča života, spoznala je svetu neprikosnovenost života. I kada sam konačno ustao, moja duša je postala slobodna, kao vjetar u polju, niko drugi nije imao vlast nad njom, osim stvaralačkog sna, a kreativnost je rascvjetala u raskalašnoj boji... ” — Balmont u autobiografiji Vazdušni put, Berlin 1923.

Balmont krajem 1880-ih.

Godine 1890. samostalno je izdao knjigu pod nazivom Zbirka pjesama, u kojoj su se našla i neka djela objavljena 1885. godine. U objavljivanju mu je, sa svojom kritikom, pomogao Vladimir Korolenko, koji je tada već bio afirmisani pisac. Balmontovi drugovi su poslali Korolenku pisanu svesku, a on je dao detaljnu i povoljnu kritičku analizu i poslao je nazad. Pohvalio je Balmontovo oko za detalje, upozorio ga na povremeni pad koncentracije i savjetovao ga da „povjeruje onom nesvjesnom djelu ljudske duše koji akumulira trenutne utiske.“ Korolenko je u pismu takođe napisao: „ako naučite da se koncentrišete i da radite metodički, u dogledno vrijeme, čućemo da ste se razvili u nešto sasvim neobično.“ Balmont je bio veoma impresioniran velikodušnošću slavnog pisca i kasnije je Korolenka nazvao svojim „književnim kumom“. Ipak, knjiga se pokazala kao neuspjeh. Zgrožen time, kupio je i spalio sve preostale kopije. Godine 1903. napisao je: „moja prva knjiga je, naravno, bila potpuni promašaj. Ljudi koji su meni dragi učinili su ovaj fijasko svojim negativizmom još manje podnošljivim“, misleći na ženu, kao i na univerzitetske prijatelje koji su smatrali da je knjiga „reakcionarna“' i prezreli su njenog autora zbog „izdaje ideala društvene borbe“. Ponovo mu je Korolenko pritekao u pomoć, napisavši Mihailu Albovu, jednom od urednika časopisa Северный вестник, u septembru 1891. godine: „jadnik je veoma stidljiv; veća urednička pažnja na njegov rad bi napravila veliku razliku.“

U periodu od 1888. do 1891. objavio je nekoliko pjesama koje je preveo sa njemačkog i francuskog jezika. Neko vrijeme, nijedan književni časopis nije pokazivao interesovanje za njegov sopstveni rad.

Profesor Moskovskog univerziteta Nikolaj Storoženko, pružio mu je bitnu praktičnu pomoć, o čemu je Balmont kasnije napisao: „da nije bilo njega, umro bih od gladi.“ Profesor je prihvatio njegov esej o Persiju Biš Šeliju i u oktobru 1892. upoznao ga je sa autorima časopisa Северный вестник, uključujući Nikolaja Minskog, Dimitrija Mereškovskog i Zinaidu Gipijus, kao i sa izdavačem Kozmom Soldatjonkovim, koji mu je naručio da prevede dva osnovna djela o istoriji evropske književnosti. O tim knjigama, koje su objavljene 1894. i 1895. napisao je 1922. godine: „hranile su me tri godine, omogućavajući mi da ispunim sve svoje pjesničke ambicije.“ Sve vrijeme je nastavio da prevodi Šelija i Edgara Alana Poa. Advokat i filantrop — knez Aleksandar Urusov, poznavalac zapadnoevropske književnosti, finansirao je objavljivanje dvije knjige Edgara Alana Poa, koje je preveo Balmont. Savremeni ruski književnici, smatraju te prevode primjerima kojima se treba voditi. Godine 1894. upoznao je Valerija Brjusova, koji je, kako je istakao, „impresioniran ličnošću mladog pjesnika i njegovom fanatičnom strašću za poezijom“, ubrzo postao njegov najbolji prijatelj..

1893—1899

U decembru 1893. godine, poslao je pismo Nikolaju Minskome, u kojem mu je napisao: „uppravo sam napisao seriju sopstvenih pjesama i planiram da započnem proces objavljivanja u januaru. Pretpostavljam da će moji liberalni prijatelji biti ogorčeni, jer nema mnogo liberalizma u ovome, dok pokvarenih uticaja ima na pretek.“ Zbirka Pod sjevernim nebom, izašla je 1894. i označila je početnu tačku u njegovoj književnoj karijeri, dok je nekoliko kritičara pohvalilo originalnost i svestranost mladog autora. U drugoj zbirci pod nazivom U prostranstvu, koja je objavljena 1895. godine, počeo je da eksperimentiše sa muzičkim i ritmičkim strukturama ruskog jezika. Glavni kritičari su reagovali hladno, ali je ruska kulturna elita tog vremena pozdravila autora kao nadarenog inovatora. U to vrijeme, upoznao je Sergeja Polijakova, ruskog prevodioca Knuta Hamsuna i uticajnog književnog preduzetnika, sa kojim je postao blizak prijatelj. Polijakov je 1899. pokrenuo izdavačku kuću Скорпион u Moskvi. Postao je takođe blizak prijatelj i sa Brjusovim, koji je imao formativni uticaj na razvoj njegovog pjesničkog i kritičkog glasa. Godine 1896. oženio se Ekaterinom Aleksejevnom Andrejevom, sa kojom je otišao u inostranstvo da putuje kroz Zapadnu Evropu. Sve vrijeme se bavio intenzivnim samoobrazovanjem; naučio je nekoliko jezika i postao je stručnjak za razne oblasti, kao što su španska umjetnost i kineska kultura. U proleće 1897. godine, Univerzitet u Oksfordu ga je pozvao da čita predavanja o ruskoj poeziji. O iskustvu na Oksfordu, napisao je pismo kritičaru Akimu Volinskom, u kojem je napisao: „prvi put ikada dobio sam priliku da živim svoj život potpuno u skladu sa svojim intelektualnim i estetskim interesima. Nikada se neću zasititi ovog bogatstva umjetnosti, poezije i filozofskog blaga.“ Utisci iz Evrope, bili su osnova za njegovu treću zbirku pod nazivom Tišina, koju je objavio 1898. godine.

1900—1905

Poslije dvije godine neprekidnog putovanja, nastanio se na imanju Sergeja Poljakova, da bi se koncentrisao na svoj sledeći posao. Krajem 1899. napisao je pismo pjesnikinji Ljudmili Vilkinoj:

Pišem bez prestanka. Moja ljubav prema životu raste i sada želim da živim zauvijek. Nećete vjerovati koliko sam novih pjesama napisao: više od sto! To je ludilo, to je fantazija i to je nešto novo. Knjiga koju ću objaviti biće drugačija. To će podići mnoge obrve. Moje shvatanje stanja stvari se potpuno promijenilo. Možda zvuči smiješno, ali reći ću vam: sada razumijem kako svijet funkcioniše. Mnogo godina [ovo razumijevanje] će ostati sa mnom, nadam se zauvijek.

Knjiga o kojoj je pisao u pismu — Goruće zgrade, objavljena je 1900. godine, u izdavačkoj kući Скорпион i predstavlja zbirku inovativnih stihova, za koju si kritičari istakli da joj je cilj „unutrašnje oslobođenje i samorazumijevanje“. Ona je počela da se smatra vrhuncem njegovog nasljeđa. Po mišljenju kritičara, u njoj je Balmontovljev Ničeanski individualizam dostigao gotovo religiozne dimenzije, sa stihovima kao što su: „O da, ja sam Izabrani, ja sam mudar, ja sam Inicijat / Sin Sunca, ja sam pjesnik, sin razuma, ja sam car.“ U uvodu knjige napisao je: „treba da budeš nemilosrdan prema sebi. Tek tada možeš nešto da postigneš“. U zbirci je, inspirisan Albatrosima i pjesmom Šarla Bodlera —Albatros, napisao pjesmu Albatros, u kojoj je napisao: „O blaženstvo biti jak, ponosan i vječno slobodan!“ Godine 1901. poslao je kopiju Lavu Tolstoju, napisavši u pismu: „ova knjiga je produženi vrisak duše uhvaćene u procesu raspadanja. Neko bi mogao da vidi ovu dušu kao nisku ili ružnu. Ali ja se neću odreći nijedne njene stranice sve dok u sebi čuvam ljubav prema ružnoći koja je jaka koliko i moja ljubav prema harmoniji.“ Knjiga ga je učinila najpopularnijim pjesnikom u ruskom simbolističkom pokretu. On je uveo formalne inovacije koje su bile široko oponašane u ruskim stihovima, uključujući melodijske ritmove, obilne rime i pedantno organizovanje kratkih lirskih pjesama u narativne pjesme, cikluse i druge jedinice kompozicije. Valerij Brjusov je kasnije napisao: „cijelu deceniju je bio izuzetno prisutan u ruskoj poeziji. Drugi su ili krotko slijedili ili su se bolno borili da se oslobode njegovog moćnog uticaja.“ Godine 1900. napisao je Jeronimu Jasinskom: „izbacujem jednu stranicu za drugom, žurno... Kako je nečija duša nepredvidiva! Još jedan pogled unutra i vidiš nove horizonte. Osjećam se kao da sam udario u rudnik zlata. I ako ne napustim ovu zemlju, napisaću knjigu koja nikada neće umrijeti.“

Balmont, portret Nikolaja Uljanova 1909.

U martu 1901. godine, učestvovao je u studentskim demonstracijama na trgu ispred Kazanske katedrale, čiji je glavni zahtjev bio ukidanje uredbe o upućivanju nepouzdanih studenata u vojnu službu, a nasilno su ih prekinule policijske i kozačke jedinice. Nekoliko dana kasnije, na književnoj priredbi u Ruskoj Državnoj Dumi, recitovao je svoju novu pjesmu — Mali sultan, koja je u prikrivenoj formi kritikovala ruski režim i cara Nikolaja II, a u kojoj je napisao: „To je bilo u Turskoj, gdje je savjest prazna, tamo vlada pesnica, bič, jatagan, dvije-tri nule, četiri nitkova i glupi mali sultan.“ Pjesma je išla iz ruke u ruku, a Vladimir Lenjin je trebalo da je objavi u časopisu Искра. Zbog Stihova je protjeran iz glavnog grada i zabranjeno mu je dvije godine da živi u univerzitetskim gradovima. Dana 14. marta 1902. otišao je iz Rusije u Britaniju, a zatim u Francusku, gdje je predavao na Ruskom fakultetu društvenih nauka u Parizu. Tamo je upoznao Elenu Konstantinovnu Cvetkovskaju, ćerku istaknutog generala, koja mu je 1905. godine postala treća supruga. Godine 1903. vratio se u Rusiju, a njegova administrativna ograničenja je uklonio ministar unutrašnjih poslova Vjačeslav Pleve. Vrativši se u Moskvu, pridružio se Brjusovu i Poljakovu u osnivanju časopisa Весы, koji je izdavala izdavačka kuća Скорпион.

Godine 1903. objavio je knjigu Budimo kao sunce. Knjiga simbola, koja je dobila veliko priznanje. Aleksandar Blok ju je nazvao „jedinstvenom u svom nedokučivom bogatstvu“. Iste godine, preselio se na obalu Baltičkog mora, na teritoriju savremene Estonije, da radi na svojoj narednoj knjizi, pod nazivom Samo ljubav, koju je objavio krajem 1903. godine. Epigraf knjizi „Molim se za sve“, uzeo je iz romana Fjodora Dostojevskog — Zli dusi. Knjiga nije postigla uspjeh kao prethodne dvije, ali je ipak dodata kultu Balmonta. Spisateljica Nadežda Tefi, kasnije je napisala: „Rusija je bila strasno zaljubljena u njega. Mladići su šaputali njegove stihove svojim najmilijima, učenice su ih žvrljale da popune svoje sveske.“ Prema biografkinji Dariji Makogonenko, ugledni pjesnici, kao što su Mira Lohvickaja, Valerij Brjusov, Andrej Beli, Vjačeslav Ivanov, Maksimilijan Vološin i Sergej Gorodecki, tretirali su ga kao „genija predodređenog da se uzdigne visoko iznad svijeta tako što će se potpuno potopiti u dubini svoje duše.“ Godine 1904. objavio je svoje sabrane spise u prozi pod nazivom Planinski vrhovi.

Tokom 1904. i 1905. Скорпион je objavio dvotomni skup Balmontovih sabranih djela, a krajem 1904. otputovao je u Meksiko i Kaliforniju. Godine 1905. objavljene su zbirke Liturgija ljepote i Bajke. U prvom djelu se najviše bavio utiscima o Rusko-japanskom ratu, dok je drugo djelo bila knjiga za djecu, koju je napisao za ćerku Ninu Balmont. Nijedna zbirka nije postigla uspjeh kao prethodne; mnogi savremenici su to označili kao početak njegovog dugog propadanja kao pjesnika. Nakon što se vratio sa putovanja, uključio se u ulične nemire 1905. godine, recitujući pjesme na barikadama, a prema Jekaterini Andrejevoj, nosio je pištolj u džepu gdje god je išao. Sprijateljio se sa Maksimom Gorkim, davao je doprinos radikalnim novinama Новая жизнь i pariškim radikalnim novinama Красное знамя, koje je objavljivao Aleksandar Amfiteatrov. Na dan 31. decembra 1905. pobjegao je u Pariz da bi izbjegao hapšenje. Njegovo držanje kao političkog imigranta bilo je ismijano u Rusiji u to vrijeme, ali godinama kasnije istraživači su pronašli dokaze da je ruska tajna policija smatrala pjesnika „opasnim političkim aktivistom“ i pokušala da ga špijunira u inostranstvu.

1906—1917

„Naš car je Mukden,
naš car je Cušima,
Naš car je mrlja od krvi
Smrad baruta i dima
U kojem je um mračan...
Naš car je slijepa sirotinja,
Zatvor i bič, nadležnost, pogubljenje,
Car dželat, niski dvaput,
Ono što je obećao, a nije smio da da.
On je kukavica, osjeća da muca
Ali biće, čeka se čas obračuna.
Ko je počeo da vlada — Hodinka,
Završiće — stojeći na odru.”

— Pjesma Naš car, koju je Balmont napisao za Nikolaja II.

U naredne dvije knjige, sakupio je poeziju napisanu tokom i nakon Ruske revolucije 1905. Inspirisan Voltom Vitmanom, čija djela je prevodio u to vrijeme, svoj građanski stih je sakupio u zbirci Pjesme 1906. godine, ali je policija odmah zaplijenila zbirku. Zbirka Pjesme Osvetnika, koja sadrži direktne pozive na ubistvo cara, zabranjena je u Rusiji, a objavljena je u Parizu 1906. Iste godine je objavljena i zbirka Zle čari, koja je takođe zabranjena u Rusiji, zbog navodnih antireligijskih osjećanja. Godine 1907. objavio je pjesmu Naš car, u kojoj je kritikovao cara Nikolaja II i nazvao ga dželatom. Iste godine, objavio je rusku folklorno orijentisanu zbirku Žar ptica, nakon čega je objavio zbirke Ptice u vazduhu (1908), Zeleni Vertograd. Riječi kao poljupci (1909) i Sjaj zore (1912). U zbirci Drevni pozivi (1909), prilagodio je pjesme i natpise iz raznih antičkih izvora. U periodu od 1907. do 1912. neprekidno je putovao, a svoje zapise sa putovanja objavio je u zbirkama Zmijski cvjetovi (1910) i Ozirisova zemlja (1914). I kritičari i kolege pjesnici, među kojima i Brjusov, vidjeli su knjige posle 1905. kao ispoljavanje duboke stvaralačke krize, koje sam pjesnik nije bio svjestan. Vladimir Markov je kasnije istakao da je Zeleni Vertograd označio početak novog uspona u Balmontovoj lirskoj poeziji, zasnovanoj na preradi folklornog materijala (uglavnom, ali ne isključivo ruskog porijekla). Zbirke eseja o ruskim i stranim autorima — Bijela munja (1908) i Svijetleće more (1910), dobile su bolje reakcije kritičara.

Vratio se u Rusiju tek 1913. godine, nakon što je proglašena amnestija povodom 300-godišnjice dinastije Romanov. Na željezničkoj stanici Brest u Moskvi upriličen mu je svečani javni skup. Žandarmi su mu zabranili da se govorom obrati publici koja ga je dočekala; umjesto toga, prema tadašnjim izvještajima štampe, rasuo je svježe đurđeve među gomilu. U čast njegovog povratka, upriličeni su svječani prijemi u Društvu slobodne estetike i Književno umjetničkom krugu. Godine 1914. završeno je izdavanje kompletne zbirke njegovih pjesama u deset tomova, koje je trajalo sedam godina. Istovremeno je objavio zbirku poezije Bijeli arhitekta. Misterija četiri lampe, u kojoj je pisao o utiscima iz Okeanije, kada je 1912. posjetio Novu Gvineju, Samou i Tongu.

Kad je počeo Prvi svjetski rat, bio je u Francuskoj i morao je da napravi dugo putovanje kroz Ujedinjeno Kraljevstvo, Norvešku i Švedsku da bi se vratio kući u maju 1915. Godine 1916. proputovao je cijelo Carstvo, držeći čitanja pred velikom publikom, a zatim je ponovo otišao na turneju, koju je završio na Bliskom istoku, a u maju 1916. nakratko je posjetio Japan, gdje je takođe bio toplo primljen. Tokom rata, objavio je zbirku Jasen. Vizija drveta (1916) i 255 soneta pod nazivom Soneti sunca, meda i mjeseca (1917). Obje knjige su bile toplo primljene u javnosti, iako ih je većina kritičara smatrala monotonim i banalnim. Takođe je komponovao duže pjesme, uključujući šest girlandi soneta. Stekao je nove prijatelje, uključujući kompozitore Aleksandra Skrjabina i Sergeja Prokofjeva, sa kojim je sarađivao na muzičkim djelima. Njegova knjiga iz 1915. godine — Poezija kao magija dala je najkoherentniju i uticajnu izjavu o njegovim teorijskim stavovima o poeziji, a Markov je istakao njegove klasičnije kvalitete „energije, muškosti, čvrstoće i završetka“.

1917—1942

Balmont je pozdravio Februarsku revoluciju i čak se prijavio na konkurs za novu rusku himnu, ali neuspjeh Privremene vlade i Oktobarska revolucija su ga gorko razočarali. Učlanio se u Ustavotvorno-demokratsku partiju i u jednom od svojih članaka pohvalio je Lavra Kornilova. Osudio je doktrinu diktature proletarijata kao destruktivnu i potiskujuću. Ipak, u svom eseju pod nazivom Da li sam revolucionar ili nisam?, tvrdio je da pjesnik treba da se drži podalje od političkih partija i da zadrži „svoju individualnu putanju koja je više slična putanji komete nego planete“.

Balmont drži predavanja. Karikatura Nejtana Altmana, 1914.

U periodu od 1918. do 1920. živio je u Petrogradu sa Elenom Cvetkovskajom i njihovom ćerkom Mirom, a istovremeno je morao da izdržava i Andrejevu i njihovu ćerku Ninu u Moskvi. Sklopio je prijateljstvo sa Marinom Cvetajevom, još jednom pjesnikinjom na ivici fizičkog kolapsa. Pošto je bio primoran da izdržava dvije porodice, bio je u siromaštvu, dijelom i zbog nespremnosti na kompromis sa novom vladom koju su predvodili boljševici. Kada mu je neko na jednom književnom predavanju dao poruku sa pitanjem zašto ne objavljuje svoja djela, on je odgovorio: „neću... Ne mogu da štampam od onih koji imaju krv na rukama.“ Godine 1920. Anatolij Lunačarski, na poziv Jurgisa Baltrušajtisa, tadašnjeg šefa litvanske diplomatske misije u Moskvi, dao je Balmontu dozvolu da napusti zemlju. Boris Zajcev je kasnije izjavio da je ono što je Baltrušajtis uradio zapravo spasavanje Balmontovog života. Prema riječima Sergeja Litovceva (ruskog kritičara koji je živeo u imigraciji), na jednom od tajnih sastanaka Čeke raspravljalo se o Balmontovoj sudbini. Litovcev je izjavio: „samo se desilo da su oni koji su tražili da bude strijeljan u to vrijeme bili u manjini.“ Balmont i njegova porodica su 25. maja 1920. godine zauvijek napustili Rusiju. Čim je stigao u Reval, počele su da kruže glasine da je počeo da pravi anti-sovjetske javne izjave, koje su dovele do otkazivanja putovanja drugih pisaca iz Sovjetske Rusije. Balmont je negirao ove glasine, za koje nije bilo dokaza koji bi ih podržali, ali do 1921. redovno je objavljivao zapaljive članke protiv sovjetske vlade u emigrantskoj štampi.

U Parizu, sa porodicom se nastanio u malom namještenom stanu. Nadežda Tefi je kasnije napisala: „prozor u trpezariji je uvijek bio zakačen debelom smeđom zavjesom, jer je pjesnik razbio staklo. Umetanje novog stakla nije imalo smisla — moglo bi se lako ponovo razbiti. Stoga je soba uvijek bila mračna i hladna. Užasan stan. Nema stakla, a duva.“ Radikalni ruski emigranti su shvatili njegov siguran i lak odlazak iz Rusije kao znak da je simpatizer komunista, zbog čega nije bio popularan u Parizu. Lunačarski je svojim izvinjavajućim člankom uvjerio domaću javnost da Balmontov stav ni na koji način nije antiboljševički, ali ga je boljševička štampa optužila za „izdajništvo“, navodeći da je poslat na Zapad u misiji prikupljanja revolucionarne poezije običnih ljudi i da je zloupotrijebio povjerenje sovjetske vlasti. Osuđujući represije u Rusiji, Balmont je bio kritičan i prema svom novom okruženju, govoreći o mnogim stvarima koje su ga užasavale na Zapadu. Ono što ga je najviše mučilo bila je njegova čežnja za Rusijom. Jurij Terapijano je kasnije napisao: „nijedan drugi ruski pjesnik u egzilu nije tako bolno patio zbog odvajanja od svojih korijena.“ Za Balmonta je njegovo evropsko iskustvo bilo kao „život među vanzemaljcima“, a u pismu Andrejevoj u decembru 1921. napisao je: „praznina, praznina svuda. Nema ni traga duhovnosti ovdje u Evropi.“

Godine 1921. preselio se iz Pariza u provincije gdje je sa porodicom iznajmio kuće u Bretanji, Vandeji, Bordou i Žirondi. Krajem 1920-ih, njegova kritika kako Sovjetske Rusije, tako i onoga što je on vidio kao ravnodušnost ljevičarske zapadne književne elite prema nevolji ruskog naroda, postala je sve izraženija. O priznavanju legitimiteta sovjetskoj vladi od strane Ujedinjenog Kraljevstva napisao je: „priznanje od strane Engleske, naoružane bande međunarodnih lopova koji su uz pomoć Njemaca preuzeli vlast u Sankt Peterburgu i Moskvi, oslabljenoj usljed našeg vojnog poraza, bio je smrtni udarac za sve pošteno što je ostalo poslije monstruoznog rata u Evropi.“ Za razliku od svog konzervativnog prijatelja Ivana Šmeljova, Balmont je bio liberal: mrzio je fašizam i desničarske nacionalističke ideje. Sve vrijeme se klonio ruskih socijalista (poput Aleksandra Kerenskog i Ilje Fondaminskog) i izražavao je užas nad onim što je vidio kao opštu očaranost Francuske socijalizmom. Azadovski je istakao da su njegovi stavovi po mnogo čemu bili slični stavovima Ivana Bunjina, da se njih dvojica nisu voljeli, ali da su više puta govorili u jedan glas.

Balmont u Parizu, portret Durnova.

U emigraciji, objavio je nekoliko knjiga poezije, uključujući Dar zemlji, Svijetli čas (1921), Marevo (1922), Od mene do nje. Pjesme Rusije (1923), Iznad protegnutog horizonta (1929), Sjeverno svijetlo (1933), Plava potkovica i Svetosluženje (1937). Objavio je i nekoliko autobiografija i memoara: Pod novim srpom, Vazdušni put (1923) i Gdje je moj dom? (1924). Njegovu poeziju u emigraciji kritikovao je Vladimir Nabokov, koji je njegov stih nazvao nevjerovatnim i netačnim. Nina Berberova je istakla da je Balmont iscrpio svoju muzu dok je bio u Rusiji i da nijedan njegov kasniji rad nije vrijedan pažnje. Savremeni ruski kritičari su povoljnije cijenili poslednje njegove knjige, videći ih kao pristupačnije i pronicljivije, iako manje blistave od njegovog najpoznatijeg djela. Pjesnik i biograf Nikolaj Banikov nazvao je pjesme Borovi u dinama i Ruski jezik „malim remek djelima“. Od sredine 1920-ih, okrenuo se ka istočnoj Evropi, putujući u centre ruske emigracije u Litvaniji, Poljskoj, Čehoslovačkoj i Bugarskoj, prevodeći poeziju sa njihovih jezika i prilagođavajući njihov folklor u sopstvenom originalnom djelu. Godine 1923. bio je nominovan za Nobelovu nagradu za književnost, ali je dobio Vilijam Batler Jejts.

Početkom 1930-ih, pošto je finansijska podrška češke i jugoslovenske vlade prestala, Balmont, koji je morao da izdržava tri žene, zapao je u siromaštvo. Ivan Šmeljov je pružio moralnu podršku, a profesor Vladimir Ziler finansijsku pomoć. U aprilu 1936. grupa ruskih pisaca i muzičara u inostranstvu proslavila je 50. godišnjicu Balmontove književne karijere priredivši dobrotvornu akciju; među organizatorima i saradnicima bili su Šmeljov, Bunjin, Zajcev, Sergej Rahmanjinov i Mark Aldanov. U to vrijeme, pao je u „stanje sumraka“; došao je u Pariz, ali teškom mukom. U trenucima prosvjetljenja, kada se duševna bolest povlačila, prema sjećanju onih koji su ga poznavali, sa osjećanjem sreće je otvarao tom Rata i mira ili je ponovo čitao svoje stare knjige; dugo nije mogao da piše.

Umro je 23. decembra 1942. u skloništu za ruske emigrante, Ruskom domu, zbog komplikacija nastalih od upale pluća. Sahranjen je na katoličkom groblju u Noazi le Granu, sa četiri riječi uklesane na njegovoj sivoj grobnici: „Konstantin Balmont, ruski pjesnik“. Među nekoliko ljudi koji su došli na sahranu bili su njegova ćerka Mira, Zajcev i udovica Jurgisa Baltrušajtisa.

Ličnost

Balmont i Sergej Gorodecki sa svojim suprugama (Andrejeva desno), Sankt Peterburg, 1907.

Konstantin Balmont je na različite načine okarakterisan kao teatralan, pretenciozan, nestalan i egoističan. Boris Zajcev, ismijavajući dobrodušno isprazne ekscentričnosti svog najboljeg prijatelja, isticao je da se sjeća epizoda kada je Balmont, prema njegovim riječima, „mogao da bude sasvim druga osoba: veoma tužan i veoma jednostavan.“ Andrej Beli je govorio o Balmontu kao o usamljenom i ranjivom čovjeku, koji je potpuno izgubio dodir sa stvarnim svijetom. Istakao je da mu je nedosljednost kvarila i kreativnost, izjavivši: „on nije uspio da poveže i uskladi ona bogatstva koja mu je dala priroda, besciljno trošeći svoja duhovna blaga.“

Nadežda Tefi je napisala: „Balmont je bio pozer i razlozi za to su bili očigledni. Uvijek u društvu vjernika, pokušavao je da se ponaša onako kako je smatrao da dolikuje velikom pjesniku... Smijeh ga je izdao... Baš kao dijete, uvijek ga je pokretao trenutni impuls.“ Valerij Brjusov je napisao: „on živi svoju svakodnevicu kao pjesnik, pokušavajući da otkrije puno bogatstvo svakog trenutka. Zato o njemu ne treba suditi po zajedničkim kriterijumima.“

Pjotr Percov, koji ga je poznavao od tinejdžerskih godina, okarakterisao ga je kao „veoma finog, prijateljskog i obazrivog mladića“. Marina Cvetajeva je izjavila: „on je vrsta čovjeka koji bi nekome u nevolji dao poslednje parče hljeba, poslednji balvan drveta.“ Mark Talov, sovjetski prevodilac koji se 1920-ih našao bez novca u Parizu, izjavio je da je često, nakon što bi napustio Balmontovu kuću, našao novac u džepu; Balmont, koji je i sam bio veoma siromašan, više je volio ovaj anonimni način pomoći da ne bi zbunio posjetioca.

Bez obzira na boemske navike, mnogi su istakli da je bio vrijedan radnik, vješt i plodan. Mnogi su ga smatrali ekscentričnim, a neko racionalnim i logičnim. Izdavač Sergej Sabašnjikov, istakao je da ga pamti kao preciznog, tačnog, pedantičnog i nikad aljkavog, izjavivši: „takva tačnost je učinila Balmonta veoma rado viđenim klijentom.“.

Porijeklo

Opšte je prihvaćeno da je njegov otac — Dmitrij Konstantinovič Balmont, poticao iz plemićke porodice, koja je, prema porodičnom predanju, imala skandinavske, a prema nekim izvorima, škotske korijene. U svojoj kratkoj autobiografiji iz 1903. godine, napisao je:

Prema našoj porodičnoj legendi, moji preci su bili pomorci, bilo Škoti ili Skandinavci, koji su došli u Rusiju i tamo se nastanili. Otac mog oca bio je mornarički oficir i heroj Turskog rata, koga je car Nikolaj Prvi hvalio za hrabrost. Preci moje majke su bili Tatari, a prvi u nizu je bio princ Bijeli Labud iz Zlatne Horde. Otuda su proizašle dvije njene karakteristične osobine: neposlušnost i burnost, koje sam naslijedio.

Prema Memoarima Jekaterine Andrejeve, Balmontov pradjeda po ocu — Ivan Andrejevič Balamut, bio je zemljoposjednik u Hersonu, u Južnoj Ukrajini, koji je služio kao konjički narednik u puku carske garde Katarine Velike. Andrejeva je istakla da je vidjela dokaz za to u originalnom dokumentu pisanom na pergamentu koji se čuva u porodičnoj arhivi.

Dmitrij Konstantinovič, Vera Nikolajevna i svi njihovi rođaci izgovarali su prezime kao Balmont. Pjesnik je promijenio njegov izgovor u Bal'mon, navodeći kao razlog „hirovitost izvjesne žene“.

Privatni život

Jekaterina Andrejeva, Balmontova druga žena.

Godine 1889, ignorišući majčina upozorenja, oženio se Larisom Mihajlovnom Garelinom, ćerkom vlasnika fabrike iz Šuje, koja je opisana kao „neurasteničarka koja je dala pjesniku ljubav istinski demonske prirode“. To je prvo dovelo do prekida njegovih veza sa porodicom 1889. godine, a zatim do pokušaja samoubistva 13. marta 1890. godine. Prvi njihov sin umro je u djetinjstvu, dok je drugi — Nikolaj, patio od duševne bolesti. Kasnije su neki kritičari isticali da se Larisa Garelina nepotrebno demonizuje, ukazujući na činjenicu da se godinama kasnije udala za poznatog ruskog novinara i istoričara književnosti Nikolaja Engelgarda i sa njim uživala u normalnom porodičnom životu. Njihova ćerka Ana Engelgard postala je druga žena pjesnika Nikolaja Gumiljova.

Dana 27. septembra 1896. oženio se Jekaterinom Aleksejevnom Andrejevom, obrazovanom ženom koja je poticala iz bogate trgovačke porodice i bila je u srodstvu sa poznatim moskovskim izdavačima — Sabašnjikovima. Oni su imali mnogo toga zajedničkog; formirali su tandem prevodilaca i zajedno radili na djelima Gerharta Hauptmana i Oskara Vajlda. Andrejeva, koja je bila žena snažnog duha, bila je vodeća snaga u porodici, a Boris Zajcev je istakao da je u njenim snažnim, zdravim i ljubaznim rukama, Balmont vodio disciplinovan, radnički život. Godine 1901. rođena im je ćerka Nina Balmont (Bruni u braku, umrla u Moskvi 1989.)

Balmont i Ivan Šmeljov (drugi i treći desno) sa rođacima i prijateljima. Krajnje lijevo: Mira Balmont, krajnje desno: Jelena Cvetkovskaja.

Početkom 1900-ih, dok je bio u Parizu, upoznao je Jelenu Konstantinovnu Cvetkovsku, ćerku generala K. G. Cvetkovskog, studenta matematike na Univerzitetu u Parizu i pjesnikovog vatrenog obožavaoca. Balmont, kao što su neka od njegovih pisama sugerisala, nije bio zaljubljen u nju, ali se ubrzo našao na mnogo načina zavisan od djevojke koja se pokazala kao odan prijatelj. Njegov porodični život se zakomplikovao 1907. godine kada je Cvetkovska rodila ćerku Miru, kojoj je njen otac dao ime u sjećanje na pjesnikinju Miru Lokhvickaju, koja je umrla 1905. godine i sa kojom je imao strastvene platonske odnose. Razvučen između dvije porodice, 1909. godine, po drugi put je pokušao samoubistvo skočivši kroz prozor i ponovo je preživio. Do 1917. živeo je u Sankt Peterburgu sa Cvetkovskom i Mirom, povremeno posjećujući Andrejevu i Ninu u Moskvi. Nakon što se preselio u Francusku, nastavio je da se dopisuje sa Andrejevom sve do 1934.

Prema Nadeždi Tefi, Balmont i Cvetkovska su komunicirali na bizarno pretenciozan način. Napisala je: „ona ga je uvijek zvala ‚pjesnik‘, nikad ‚moj muž‘. Jednostavna fraza poput ‚Moj muž traži piće‘ u njihovom posebnom načinu komuniciranja, pretvorila bi se u nešto poput: ‚pjesnik je voljan da utoli svoju žeđ‘. Za razliku od Andrejeve, Jelena Cvetkovska je bila bespomoćna u porodičnom životu i nije imala nikakav uticaj na Balmonta.

Od 1919. bio je romantično povezan sa Dagmar Šahovskajom (rođena fon Lilijenfeld), koja ga je pratila u Francusku 1921. Živjeli su razdvojeni osim nakratko, iako mu je Dagmar rodila dvoje djece: Žorža (1922) i Svetlanu (1925). Balmont joj je slao pisma ili razglednice skoro svakodnevno; ukupno ih je sačuvano 858, uglavnom od 1920. do 1924. Ipak, Elena Cvetkovska je ostala sa njim do njegove smrti, a ona je umrla 1943. godine, godinu dana nakon muža. Mira Balmont (u prvom braku Bojčenko, u drugom Ajutina), bila je objavljivana pjesnikinja, koja je koristila pseudonim Aglaja Gamajun. Umrla je u Parizu 1970. godine.

Kreativnost

Balmont je postao prvi predstavnik simbolizma u poeziji, koji je dobio sverusku slavu. Mnogi kritičari su istakli da njegov rad nije bio u cjelini čisto simbolistički, niti je on bio „dekadent“ u punom smislu te riječi. Stahova je izjavio: „dekadencija je za njega služila ne samo i ne toliko kao oblik estetskog stava prema životu, već kao zgodna školjka za stvaranje slike tvorca nove umjtnosti.“ Njegove prve zbirke, sa obiljem dekadentno-simbolističkih znakova u njima, književni kritičari su pripisali impresionizmu, pravcu u umjetnosti koji je imao za cilj da prenese prolazne, nestalne utiske. Banjikov je izjavio da su to bile čisto romantične pjesme, kao da se suprotstavljaju nebu i zemlji, pozivaju u daleko, nezemaljsko, zasićene motivima koji su saglasni sa djelima Alekseja Nikolajeviča Pleščejeva ili Semjona Jakovljeviča Nadsona. Istaknuto je da je u njegovim početnim pjesmama dominiralo raspoloženje tuge i beskućništva, a sam Balmont je izjavio da je njegovo djelo počelo „tugom, depresijom i sumrakom“, „pod sjevernim nebom“. Prema Artemiju Izmajlovu, lirski junak Balmontovih početnih djela je „krotak i skroman mladić, prožet najdobronamjernijim i najumjerenijim osjećanjima“.

Budimo kao sunce,
„Časopis za sve“, novembar 1902. godine.

Zbirke U prostranstvu (1895) i Tišina. Lirske pjesme (1898), prema mišljenju kritičara, obilježila je aktivna potraga za „novim prostorom, novom slobodom“. Stahova je istakao da su glavne ideje za te zbirke bile ideje o prolaznosti bića i promjenljivosti svijeta, kao i da je sve više pažnje posvećivao tehnici stiha, pokazujući strast prema zvučnom pisanju i muzikalnosti. Simbolika je u njegovom shvatanju bila sredstvo traženja „novih kombinacija misli, boja i zvukova“, metoda da „od zvukova, slogova i riječi svog zavičajnog govora izgradi dragu kapelu, gdje je sve puno dubokog smisla i prodornosti“. U knjizi Planinski vrhovi, napisao je: „simbolična poezija govori svojim posebnim jezikom, a ovaj jezik je bogat intonacijama, poput muzike i slikarstva, uzbuđuje složeno raspoloženje u duši, više od bilo koje druge poezije, dotiče naše zvučne i vizuelne utiske.“ On je djelio i ideju, koja je bila dio opšteg sistema simbolističkih pogleda, da se zvučnoj materiji riječi daje visoko značenje; kao i svaka materijalnost, „predstavlja iz duhovne supstance“.

Prisustvo novih, „ničeanskih“ motiva i heroja (kao što su „spontani genije“, „za razliku od ličnosti“, otrgnuti „preko granica“ pa čak i „izvan istine i laži“), kritičari su primijetili u zbirci Tišina. Smatra se da je Tišina najbolja od njegove prve tri knjige. Urusov mu je napisao 1898. godine: „činilo mi se da kolekcija nosi otisak sve snažnijeg stila. Vaš sopstveni, Balmontov stil i boju.“ Utisci sa putovanja 1896. i 1897. godine, koja su zauzela značajno mjesto u knjizi (u pjesmama Mrtvi brodovi, Akordi, Pred El Grekovom slikom, U Oksfordu, U okolini Madrida, Šeliju), nisu bili samo opisi, već su izražavali želju da se navikne na duh tuđe ili prošle civilizacije, strane zemlje, da se identifikuje „bilo sa početnikom Brahme ili sa nekim svještenikom iz zemlje Asteka“; napisao je: „stapam se sa svima svakog trenutka. pjesnik je element. Voli da uzima najrazličitija lica, a u svakom je identičan sebi. On se s ljubavlju drži svega i sve ulazi u njegovu dušu, kao što sunce, vlaga i vazduh ulaze u biljku. Pjesnik je otvoren prema svijetu.“

Na prelazu vjekova, opšti ton Balmontove poezije dramatično se promijenio: nestala su raspoloženja malodušnosti i beznađa, dok su se pojavili stihovi u jarkim bojama, slikovitosti, ispunjeni „bezumnom radošću, pritiskom nasilnih sila“. Počev od 1900. „elegični“ junak u pjesmama se pretvorio u svoju suprotnost — aktivnu ličnost, „gotovo sa orgijastičkom strašću koja u ovom svijetu afirmiše težnju ka Suncu, vatri, svjetlosti“; posebno mjesto u njegovoj hijerarhiji slika zauzimala je Vatra kao manifestacija kosmičkih sila. Pošto je neko vrijeme bio predvodnik nove poezije, svojevoljno je formulisao njene principe, izjavivši: „ pjesnike simboliste napuhuju dahovi koji dolaze iz carstva onostranog. Oni, rekreirajući materijalnost svojom kompleksnom upečatljivošću, vladaju svijetom i proniču u njegove misterije.“

Zbirke Goruće zgrade (1900) i Budimo kao sunce (1902), kao i knjiga Samo ljubav (1903), smatraju se najboljim njegovim djelima. Istraživači su istakli da se primjećuje prisustvo proročkih bilješki, u vezi sa slikom „zapaljenih zgrada” kao simbolom „uzbune u vazduhu, znaka impulsa, pokreta”. Glavni motivi su bili „sunčanost“, želja za stalnim obnavljanjem, žeđ da se „zaustavi trenutak. Aleksandar Blok je napisao: „kada slušate Balmonta, uvijek slušate proljeće.“ Nikolaj Bogomolov je istakao da je suštinski novi faktor u ruskoj poeziji bila Balmontova erotika. Pjesme Predala se bez prekora... i Hoću da budem smjela..., postale su njegova najpopularnija djela;, sa porukom: „ako ne voljeti, onda, u svakom slučaju, pisati o ljubavi u novom duhu.“ Smatrajući ga liderom simbolizma, istraživači su napisali da je usvojio masku elementarnog genija, egocentrizam, dostizanje narcizma s jedne strane, kao i vječno obožavanje sunca, vjernost snu, potragu za ljepotom i savršenstvom s druge strane, dozvoljavaju da se o njemu govori kao o neoromantičkom pjesniku. Nakon zbirke Goruće zgrade, i kritičari i čitaoci su počeli da ga doživljavaju kao inovatora koji je otvorio nove mogućnosti za ruski stih, proširujući njegovu figurativnost. Mnogi su ukazali na šokantnu komponentu njegovog rada: gotovo pomahnitale izraze odlučnosti i energije i žudnju za upotrebom „riječi bodeža“. Urusov je nazvao Goruće zgrade „psihijatrijskim dokumentom“. Aničkov je njegove programske zbirke smatrao „moralnim, umjetničkim i jednostavno fizičkim oslobađanjem od nekadašnje žalosne škole ruske poezije, koja je poeziju vezivala za nevolje domaće javnosti“. Nagorski je napisao: „ponosni optimizam, životno potvrđujući patos Balmontove lirike, želju za slobodom od okova koje nameće društvo i povratak osnovnim principima bića, čitaoci doživljavaju ne samo kao estetski fenomen, već kao novi pogled na svijet.“

Balmontovi aforizmi, 1910.

Bajke (1905), zbirka dječijih bajkovitih pjesama, posvećena ćerki Nini, dobila je visoke ocjene savremenika. Valerij Brjusov je napisao: „u Bajkama, proljeće Balmontove kreativnosti ponovo kuca čistom, kristalnom, melodičnom strujom. U tim dječjim pjesmama oživjelo je sve ono što je najvrednije u njegovoj poeziji, ono što joj je dato kao nebeski dar, u čemu je njena najbolja vječna slava. To su nježne, prozračne pjesme koje stvaraju svoju muziku. Oni su kao srebrna zvonjava zamišljenih zvona, uskog dna, raznobojna na prašniku ispod prozora.“

Među najboljim stranim pjesmama, kritičari su istakli ciklus pjesama o Egiptu — Ugasli vulkani; Sjećanja na večer u Amsterdam, koju je izdvojio Maksim Gorki; Tiho, o ostrvima u Tihom okeanu, kao i Island, koju je Brjusov veoma cijenio. O njegovim zbirkama o stranim zemljama, Stahova je napisao: „u stalnoj potrazi za novim kombinacijama misli, boja i zvukova i odobravanjem upečatljivih slika, pjesnik je vjerovao da stvara liriku savremene duše, dušu koja ima mnogo lica.“ Prenoseći junake u vremenu i prostoru, kroz mnoge epohe, afirmisao je sliku „spontanog genija”, „supermena“ u pjesmi Albatros, sa stihovima: „O blaženstvo biti jak, ponosan i vječno slobodan!“

Jedno od temeljnih načela njegove filozofije u godinama stvaralačkog vrhunca, bila je afirmacija jednakosti uzvišenog i niskog, lijepog i ružnog, karakterističnog za dekadentni pogled na svijet u cjelini. Značajno mjesto u njegovom stvaralaštvu zauzela je stvarnost savjesti, u kojoj se odigrao svojevrsni rat protiv integriteta, polarizacija suprotstavljenih sila, njihovo opravdanje, što je prikazao u stihovima: „Cijeli svijet mora da se opravda / Tako da jedan može živjeti!..“, „Ali ja volim neuračunljivo, i slast, i sramotu. / I močvarni prostor, i uzvišenje planina“. U svojim pjesmama se divio škorpionu sa njegovim „ponosom i željom za slobodom“, blagoslovom bogalja, „krivim kaktusima“, kao i „izgnanim rođenjima zmija i guštera“. Osim toga, iskrenost njegovog „demonizma”, izraženog u demonstrativnom potčinjavanju elementima strasti, nije doveden u pitanje. Prema njegovom mišljenju, pjesnik je „nadahnuti polubog”, „genije melodičnog sna”.

Njegovo pjesničko stvaralaštvo bilo je spontano i podložno osjećaju u trenutku. U pjesmi Kako pišem pjesme, istakao je da nikada ne uređuje i ne ispravlja stihove, napisavši: „odakle, koliko, ni sam ne znam, ali ja ne razmišljam o stihu i, zaista, nikad ne komponujem.“ Smatrao je da je prvi impuls najispravniji, ali je pisao neprekidno i mnogo. On je smatrao da samo trenutak, uvijek jedan jedini, otkriva istinu, omogućava da se vidi daleko u daljini, što je istakao u pjesmi Ne znam mudrosti, sa stihovima: „Ne znam mudrosti dolične drugima, / U stihove stavljam samo prolaznosti. / U svaku prolaznost vidim svjetove, / pune promjenljive dugine igre". O tome je govorila i njegova supruga Andrejeva, koja je napisala: „on je živio u trenutku i bio je zadovoljan njime, ne stideći se šarenih promjena trenutaka, samo da ih izrazi potpunije i ljepše. Ili je pjevao Zlo, pa Dobro, pa se priklonio paganstvu, pa se klanjao pred hrišćanstvom“. Ispričala je kako je jednog dana, primijetivši sa prozora stana kolica sijena koja voze niz ulicu, odmah napisao pjesmu U prijestonici; kako je odjednom zvuk kišnih kapi koje padaju sa krova u njemu iznedrio završene strofe samokarakterizacije u knjizi Pod sjevernim nebom, sa stihovima: „Ja sam oblak, ja sam dašak povjetarca“.

Balmont 1892.

Mnogi su smatrali da je tehnika melodijskog ponavljanja koju je on razvio neuobičajeno efikasna, kao u pjesmi Sanjao sam da uhvatim odlazeće sjenke..., sa stihovima: „Sanjao sam da hvatam odlazeće sjenke. / Odlazeće sjenke blijedećeg dana. / Popeo sam se na kulu, a stepenice su drhtale, / I stepenice su drhtale pod mojim stopalom.” Banjikov je istakao da je Balmont umio da ponovi jednu riječ tako da se u njoj probudi opčinjavajuća moć, kao u pjesmi Kao Španac, sa stihovima: „Ali čak i u času prije pospanosti, između stijena ponovo rođenih / viđeću sunce, sunce, sunce je crveno kao krv.“ Kritičari smatraju da je on razvio sopstveni stil šarenog epiteta, uveo u široku upotrebu imenice kao što su „svijetla“, „sumrak“, „dim“, „bez dna“, „prolaznost“, a zatim je, prateći tradicije Žukovskog, Puškina i Gnediča, eksperimentisao sa spajanjem pojedinačnih epiteta u višečlane, kao što su: „radosno-proširene rijeke“, „svaki pogled im je proračunat-istinit“, „drveće tako sumorno-čudno ćuti“. Nisu svi prihvatili te inovacije, ali je Inokentije Anenski, prigovarajući njegovim kritičarima, napisao: „njegova prefinjenost je daleko od pretencioznosti. Rijedak pjesnik tako slobodno i lako rješava najsloženije ritmičke probleme i izbjegavajući banalnost, stran je izvještačenosti, kao što je Balmont podjednako stran i provincijalizmu i Fetovoj njemačkoj bezstilnosti.“ Po mišljenju kritičara, on je „iz obamrlosti jedninih oblika“ izveo čitav niz apstrakcija, koje su u njegovoj interpretaciji „zasvijetlele i postale prozračnije“.

Svi su kao nesumnjivu zaslugu njegovih pjesama istakli rijetku muzikalnost koja je zvučala u oštrom kontrastu sa „anemičnom časopisnom poezijom“ s kraja prethodnog vijeka. Anenski je istakao da on svojim stihovima pred čitaocem ponovo otkriva ljepotu i samovrijednost riječi i njenu „muzičku moć“, kao i da je on u velikoj mjeri odgovarao motu koji je zagovarao Pol Verlen: „Muzika prije svega“. Valerij Brjusov, koji je prvih godina bio pod jakim Balmontovim uticajem, pisao je da je Balmont zavolio sve ljubitelje poezije „svojim zvučnim i melodičnim stihom“, kao i da mu nije bilo ravnih u umjetnosti stiha u ruskoj književnosti. O svom doprinosu književnosti tog perioda, Balmont je napisao: „smireno sam ubijeđen da prije mene, uopšte, u Rusiji nisu znali da pišu zvučne pjesme.“

Uz zasluge, njegovi savremeni kritičari istakli su i mnoge nedostatke u njegovom radu. Julu Ajhenvald je njegov rad nazvao neujednačenim, napisavši: „Balmontov rad je krajnje neujednačen. Uz pjesme koje plijene muzičkom gipkošću svoje veličine, bogatstvom psihološkog raspona, od najfinijih nijansi do strastvene energije, hrabrošću i svježinom idejnog sadržaja, u njemu često nalazite takve strofe koje su verbosne i neprijatno bučne, čak i disonantne, koje su daleko od poezije i otkrivaju prodore i neuspjehe u racionalnoj, retoričkoj prozi. U njegovim knjigama, uopšte, ima mnogo suvišnih, previše riječi; potrebno je od njih napraviti izbor, inspirisati autora pravilima estetske ekonomičnosti; da nije bio tako ekstravagantan i tako gostoljubiv prema sebi, bilo bi mnogo bolje i za nas i za njega; skraćeni Balmont bi jasnije pokazao svoje visoke zasluge.“ Dmitrij Mirski je napisao: „većina onoga što je napisao može se bezbjedno odbaciti kao nepotrebno, uključujući sve pjesme poslije 1905. godine i svu prozu bez izuzetka — najmučniju, najpompezniju i besmislenu u ruskoj književnosti. Iako je po zvuku Balmont zaista nadmašio sve ruske pjesnike, odlikuje ga i potpuni nedostatak osjećaja za ruski jezik, što se, očigledno, objašnjava zapadnjačkom prirodom njegove poezije. Njegove pjesme zvuče strano. Čak i one najbolje zvuče kao prevodi.“

Kritičari su istakli da je njegova poezija, koja je izgrađena na spektakularnim verbalnim i muzičkim sazvučjima, dobro prenijela atmosferu i raspoloženje, ali su istovremeno stradali crtež, plastičnost slika, dok su obrisi prikazanog predmeta bili magloviti i mutni. Istaknuto je da je novina pjesničkih sredstava, kojom se on ponosio, samo relativna. Brjusov je 1912. godine napisao: „Balmontov stih je stih naše prošlosti, poboljšan, rafiniran, ali, u suštini, isti.“ Deklarisanu želju da se navikne na duh strane ili minule civilizacije, tuđe zemlje, neki kritičari su tumačili kao pretenziju na univerzalnost. Smatrali su se da je to posljedica nedostatka „jednog stvaralačkog jezgra u duši, nedostatka integriteta, koji su pretrpjeli mnogi simbolisti“. Andrej Beli je pisao o „sitničavosti njegove smjelosti”, „ružnoći njegove slobode”, sklonosti da „trajno laže samog sebe, što je postalo istina za njegovu dušu”. Kasnije je Vladimir Majakovski nazvao Balmonta i Igora Severjanina „proizvođačima melase“.

Inokentije Anenski o Balmontu

Ruski komemorativni srebrni novčić nominalne vrijednosti 2 rublje. 2017.

Njegova prkosna narcistička otkrovenja šokirala su književnu zajednicu; optužen je za bahatost i narcizam. Među onima koji su se zauzeli za njega bio je i jedan od ideologa simbolizma — Inokentije Anenski, koji je, posebno u vezi sa jednom od najegocentričnijih pjesama — Ja sam sofisticiranost ruskog sporog govora..., sa stihovima: „Ja sam iznenadan prekid / Ja sam grom koji svira / Ja sam bistar potok / Ja sam za sve i nikog“, kritikovao one koji su ga optužili za narcisoidnost i pristrasnost, izjavivši: „to može da izgleda kao obmana veličine samo onim ljudima koji ne žele da vide ovaj oblik bezumlja iza banalnosti romantičarskih formula.“ Anenski je istakao da „ja“ u stihovima Balmonta nije lično i nije kolektivno, već prvenstveno naše ja, samo Balmontovo svjesno i izraženo.“ Izjavio je: „stih nije pjesnikova tvorevina, ne pripada ni pjesniku, ako hoćete. Stih je neodvojiv od lirskog sopstva, on je njegova veza sa svijetom, njegovo mjesto u prirodi; možda njegovo opravdanje. Novi stih je snažan u ljubavi prema sebi i prema drugima, a narcizam se ovde pojavljuje kao da zamjenjuje pjesnikov klasični ponos svojim zaslugama.“ Anenski je istakao je da i Balmont živi, pored snage svoje estetske ljubavi, od dva apsurda — apsurda integriteta i apsurda opravdanja, navodeći kao primjer pjesmu Daleki voljeni, sa stihovima „Vaše rezonovanje je strano meni: „Hristos“, „Antihrist“, „Đavo“, „Bog“, za koju je napisao: „u ovim Balmontovim stihovima, kao i u nekim drugim, postoji polemičnost, koja sama po sebi razgrađuje cjelovitost opažaja.“

Prema Anenskom, Balmont je bio jedan od prvih u ruskoj poeziji koji je započeo proučavanje mračnog svijeta nesvjesnog, na šta je u prethodnom vijeku prvi ukazao „veliki vizionar“ — Edgar Alan Po. Na uobičajeni prigovor koji su mu kritičari upućivali u vezi sa „nemoralnošću“ njegovog lirskog heroja, Anenski je izjavio: „Balmont želi da bude i hrabar i drzak, da mrzi, divi se zločinu, kombinuje dželata sa žrtvom, jer nježnost i ženstvenost — to su osnovna i, da tako kažem, određujuća svojstva njegove poezije.“ On je istakao da su ta svojstva objasnila kritičarima i sveobuhvatnost njegovog pogleda na svijet, izjavivši: „Balmontova poezija ima sve što poželite: i rusku tradiciju i Bodlera i kinesku teologiju i flamanski pejzaž u Rodenbahovom osvjetljenju i Ribeiru i Upanišade i Agura-Mazdu i škotsku sagu i narodnu psihologiju, Ničea i Ničeizam. A pritom, pjesnik uvijek živi svim srcem u onome što piše, u šta je u sadašnjem trenutku njegov stih zaljubljen, jednako vjeran ničemu.“.

Kreativnost u periodu 1905—1909

Predrevolucionarni period njegovog rada završen je izdavanjem zbirke Liturgija ljepote. Elementarne himne (1905), čiji su glavni motivi bili izazov i prijekor modernosti, „prokletstvo ljudi“ koji su, po njegovom mišljenju, otpali „od temeljnih načela bića“, prirode i sunca, koji su izgubili prvobitni integritet, kao što je napisao u pjesmi Prokleti narod, sa stihovima: „Pocijepali smo, rascijepili živo jedinstvo svih elemenata“; „Ljudi su odljubili Sunce, moramo ih vratiti Suncu“. Njegove pjesme u periodu od 1905. do 1907. godine, predstavljene su u dvije zbirke koje su zabranjene u Rusiji: Pjesme (1906) i Pjesme Osvetnika (Pariz, 1907), u kojima je osudio „zvijer autokratije“, „blasfemijsko-kulturnu“ malu buržoaziju, veličao „svjesne hrabre radnike” i uopšte odlikovao ekstremnim radikalizmom. Savremeni pjesnici, kao i kasnije istraživači stvaralaštva, nisu mnogo cijenili „politički period“ u Balmontovom stvaralaštvu. Valerij Brjusov je napisao: „u kakvom nesrećnom času Balmontu je palo na pamet da bi mogao da bude pjevač društvenih i političkih odnosa, građanski pjevač moderne Rusije!.. Knjiga od tri kopejke koju je izdalo Udruženje Znanje ostavlja bolan utisak. Nema ovdje poezije ni za pare.“

Prema mišljenju kritičara, u njegovom stvaralaštvu javila se i nacionalna tema, otkrivajući se iz posebnog ugla: on je otkrio „epsku” Rusiju, čije je legende i priče nastojao da promijeni na svoj, moderan način. Njegova fascinacija slovenskom starinom ogledala se u zbirci Zle čini (1906), u knjigama Žar ptica. Lula Slovena (1907) i Zeleni heliodrom. Riječi ljubljenja (1909), gdje su predstavljene poetski obrađene folklorne priče i tekstovi, uključujući sektaške pjesme, zanosne čarolije i raspeće Hristovo, u kome se, sa njegove tačke gledišta, ogleda „narodna pamet”, kao i zbirka Zovi starine, sa uzorcima „primarnog stvaralaštva“ neslovenskih naroda, obredne magije i svješteničke poezije. Njegovi folklorni eksperimenti, u kojima je preuzeo epske i narodne priče da oblikuje na dekadentan način, naišli su na generalno negativnu reakciju kritičara, ocijenjeni su kao „očigledno neuspjele i lažne stilizacije koje podsjećaju na igrački neoruski stil” u slikarstvu i arhitekturi tog vremena. Aleksandar Blok je 1905. pisao o „pretjeranoj začinjenosti“ Balmontovih pjesama, dok je Brjusov isticao da su Balmontovi epski junaci „smiješni i jadni“ u „dekadentskom kaputu“. Blok je o njegovim novim pjesmama napisao 1909. godine: „ovo je skoro isključivo smiješna glupost... U najboljem slučaju, izgleda kao neka glupost u kojoj, uz veliki trud, možete uhvatiti (ili izmisliti) klimavo lirsko značenje... postoji divni ruski pjesnik Balmont, a novog pjesnika Balmonta više nema.“

Kritičari su u zbirkama Ptice u vazduhu. Melodične linije (1908) i Okrugli ples vremena. Publicitet (1909), istakli ujednačenost tema, slika i tehnika; zamjerili su mu što je ostao zatočenik starih, simbolističkih kanona. Takozvani „balmontizmi“ („sunčani“, „ljubeći se“, „bujni“) u novoj kulturnoj i društvenoj atmosferi izazvali su zbunjenost i iritaciju, a kasnije su istakli da je njegovo objektivno stvaralaštvo opadalo i izgubilo značaj koji je imalo početkom vijeka.

Kreativnost u ostatku karijere

Slika Balmonta koju je naslikao Maksimilijan Vološin 1900.

Njegov rad u periodu od 1910. do 1914. obilježen je utiscima sa brojnih i dugih putovanja, posebno u Egipat, kao i na ostrva Okeanije, gdje je, kako su kritičari istakli, vjerovatno pronašao srećne ljude, koji nisu izgubili svoju neposrednost i „čistotu“. On je dugo popularizovao usmene tradicije, priče i legende naroda Okeanije na ruskom jeziku, posebno u zbirci Bijeli arhitekta. Misterija četiri lampe (1914). Tokom tog perioda, kritičari su uglavnom pisali o njegovom stvaralačkom „zalasku sunca“; faktor novine Balmontovog stila je prestao da djeluje, a tehnika je ostala ista i po mnogima se ponovo rodila u pečat. Knjige Sjaj zore (1912) i Pepeo. Vizija drveta (1916) su ocijenili kao nešto solidnije i uglađenije, dok su istakli i „zamornu monotoniju, letargiju, banalnu ljepotu, kao znak cijele Balmontove pozne lirike.

Njegova kreativnost u egzilu dobila je različite kritike. Njegovi savremenici su taj period smatrali dekadentnim; Vladimir Nobokov je napisao: „... neskladan nam se čini onaj Balmontov stih, koji je prevario novom milozvučnošću.“ Kasniji istraživači su istakli da je u knjigama objavljenim posle 1917. pokazao i nove, jake strane svog talenta. Nikolaj Banjikov je napisao: „Balmontove kasnije pjesme su gole, jednostavnije, humanije i pristupačnije od onoga što je ranije pisao. Najčešće se radi o Rusiji, a u njima je jasnije vidljiva Balmontova „slovenska pozlata“ koju je Inokentije Anenski jednom pomenuo.“ Takođe je istakao da se njegova osobenost, koja ležerno baca neke inspirativne, rijetko lijepe pojedinačne linije, ispoljila u emigrantskom stvaralaštvu živo kao i uvijek. Pjesme kao što su Dine borovi i Ruski jezik, Banjikov je nazvao „malim remek-djelima”. Kritičari su istakli da je predstavnik „starije“ generacije ruskih simbolista, „živo zakopan od mnogih kao pjesnik“, Balmont tih godina zvučao je na nov način; Azadovski je napisao: „u njegovim pjesmama više nema „prolaznih“, već iskrenih, dubokih osjećanja: bijes, gorčina, očaj. Hiroviti „hirovi” karakteristični za njegovo djelo, zamjenjuju osjećanja velike opšte nesreće, a pretencioznu „ljepotu” — strogost i jasnoća izraza.“

Evolucija pogleda na svijet

U ideološkom i filozofskom smislu, njegov rani rad smatran je uglavnom sporednim: njegova fascinacija idejama „bratstva, časti, slobode“ bila je danak opštem raspoloženju pjesničke zajednice. Dominantne teme njegovog stvaralaštva bile su hrišćansko osjećanje saosjećanja, divljenje ljepoti vjerskih svetinja (kao u stihovima „Jedna je ljepota na svijetu / Ljubav, tuga, odricanje / I dobrovoljna muka / Hristos raspet za nas“). Neki kritičari smatraju da je Balmont, postavši profesionalni prevodilac, pao pod uticaj literature koju je prevodio. Postepeno, „hrišćansko-demokratski“ snovi o svijetloj budućnosti počeli su da mu se čine zastarelim, hrišćanstvo je izgubilo nekadašnju privlačnost, djela Fridriha Ničea, djela Henrika Ibsena sa svojim živopisnim slikama („kule“, „izgradnja“, „uspon” u visine) naišli su na topli odjek i mir u duši. Valerij Brjusov, koga je Balmont upoznao 1894. godine, zapisao je u svom dnevniku da je Balmont „Hrista nazvao lakejem, filozofom za siromašne“.

On je suštinu svog novog pogleda na svijet iznio u eseju Na visini, objavljenom 1895. godine, gdje je napisao:

„ Ne, ne želim da plačem zauvijek. Ne, želim da budem slobodan. Oslobođen slabosti treba da bude onaj ko želi da stane na vrh. Uzdići se u visinu znači biti iznad sebe. Penjanje je ponovno rođenje. Znam da ne možeš uvijek biti na vrhu. Ali vratiću se ljudima, sići ću da ispričam ono što sam gore vidio. Svojevremeno ću se vratiti napuštenom, a sada da zagrlim samoću na trenutak, daj da udahnem slobodan vjetar! ” — Konstantin Balmont Na visini 1895.

Njegovom poezijom počele su da dominiraju „demonske“ ideje i raspoloženja, koja su ga postepeno obuzimala u stvarnom životu. Aleksandrova je istakla da je, nakon što se zbližio sa Poljakovim, dobio značajna sredstva na raspolaganju i krenuo u pohod, čiji su važan dio bile romantične „pobjede“, koje su imale pomalo zlokobnu, pagansku konotaciju. Petrovskaja, koja je pala u zonu privlačnosti Balmontovih „čari“, ali je ubrzo napustila pod uticajem Brjusovljevih „polja“, napisala je: „... Bilo je neophodno... ili postati pratilac njegove lude noći, bacajući sve svoje biće u ove monstruozne vatre, sve do zdravlja, ili ići do stanja njegovih „žena mironosica“, ponizno prateći petama trijumfalne kočije, govoreći uglas samo o njemu, udišući samo tamjan njegove slave i ostavljajući čak i svoja ognjišta, voljene i muževe za ovu veliku misiju.“

„Demonska raspoloženja u Balmontovoj poeziji karakteriše savremena kritika pjesnika na sledeći način:
Čitava zbirka vještica, inkuba i sukuba đavola, vampira koji puze iz kovčega mrtvih, monstruoznih krastača, himera itd. Sa svim ovim uglednim društvom, pjesnik je u najbližoj komunikaciji; vjerujte mu, jer i sam je pravo čudovište. On ne samo da se „zaljubio u svoju razvratnost“, on se ne sastoji samo od „tigrastih strasti“, „zmijolikih osjećanja i misli“ — on je direktni obožavalac đavola:

Ako negdje, izvan svijeta
Neko mudar vlada svijetom
Zašto je moj duh, vampir,
Sotona pjeva i hvali.

Ukusi i simpatije poklonika đavola su najsatanskiji. Zaljubio se u albatrosa, ovog „morskog i vazdušnog pljačkaša“, zbog „besramnosti gusarskih poriva“, veliča škorpiona, osjeća duhovnu srodnost sa Neronom i „spaljenim Rimom“. Voli crveno, jer je boja krvi.“

— Enciklopedijski rječnik Brohausa i Efrona o Balmontu.

Kako je sam Balmont doživljavao svoj život tih godina, istaknuto je u njegovoj prepisci sa Brjusovim. Jedna od stalnih tema u pismima bilo je proglašavanje sopstvene posebnosti, uzdizanja iznad svijeta. On je takođe osjetio užas od onoga što se dešavalo; u jednom pismu, 15. aprila 1902. godine, napisao je: „Valerij, dragi, piši mi, ne ostavljaj me, tako sam izmučen. Kad bih bar imao snage da pričam o moći đavola, o likujućem užasu koji unosim u svoj život! Ne želim više. Igram se sa ludilom i ludilo se igra sa mnom.“ U pismu 26. jula 1903. opisao je svoj sledeći susret sa novom ljubavnicom — Elenom Cvetkovskom, napisavši: „Elena je došla u Sankt Peterburg. Vidio sam je, ali pobjegao sam u javnu kuću. Volim javne kuće. Onda sam legao na pod, u napadu histerične tvrdoglavosti. Onda sam ponovo pobjegao u drugi hram subote, gdje su mi mnoge djevojke pjevale pjesme. E. je došla po mene i odvela me potpuno izbezumljenog u Merekul, gdje sam nekoliko dana i noći bio u paklu noćnih mora i sanjarenja, tako da su moje oči plašile posmatrače.”

Putovanje po svijetu na mnogo načina ga je ojačalo u njegovom odbacivanju hrišćanstva. U jednom pismu koje je poslao Brjusovu iz Meksika, napisao je: „prokleti bili osvajači koji ne štede kamen. Nije mi žao unakaženih tijela, nije mi žao mrtvih. Ali da vidite podlu hrišćansku katedralu na mjestu drevnog hrama gdje su se molili Suncu, ali da znate da ona stoji na spomenicima misteriozne umjetnosti zakopane u zemlju.“ Smatra se da je krajnju tačku njegovog „pada u provaliju” obilježila zbirka Zla čarolija, o čemu je Boris Zajcev napisao: „nakon toga je u njegovom duhovnom razvoju počeo postepeni povratak svijetlom početku.“ Zajcev je, opisujući njegov pogled na svijet, napisao: „naravno, samodivljenje, nedostatak osjećaja za Boga i svoje malenkosti pred Njim, ali u njemu je živjela neka vrsta sunca, svjetlost i prirodna muzikalnost.“ Zajcev ga je smatrao „paganom, ali obožavateljem svejtlosti“, ističući: „u njemu su bile prave ruske crte... i on je sam bio dirljiv (u dobrim vremenima).“

Politički preokreti i revolucije u periodu od 1917. do 1920. doveli su do korjenitih promjena u njegovom pogledu na svijet, što je izraženo u zbirci Soneti sunca, meda i mjeseca (1917), o čemu je Aleksandrova napisao: „u njemu je još mnogo pretencioznosti, ali još više duhovne ravnoteže, koja se skladno stapa u savršenu formu soneta, a glavno je da je jasno da pjesnik više nije rastrgan u bezdan — on pipa put ka Bogu.“ Njegov unutrašnji preporod olakšalo je i prijateljstvo sa Šmeljovim, koje je nastalo u egzilu. Zajcev je istakao da je Balmont, koji je uvijek paganski obožavao život, njegove radosti i sjaj, ispovijedajući se prije svoje smrti, ostavio dubok utisak na svještenika iskrenošću i snagom pokajanja, napisavši: „smatrao je sebe za nepopravljivog grešnika kome se ne može oprostiti.”

Prevođenje

U pismu Šošani Avitu od 13. avgusta 1924. godine, napisao je: „Mogu da čitam bez poteškoća na jezicima — francuskom, engleskom, njemačkom, španskom, italijanskom, švedskom, norveškom, poljskom, portugalskom i latinskom.“ Spektar stranih književnosti i autora koje je prevodio bio je širok. U periodu od 1887. do 1889. uglavnom se bavio prevodima zapadnoevropskih pjesnika — Hajnriha Hajnea, Nikolausa Lenaua, Alfreda de Mizea i Silija Pridoma. Nakon što je 1892. posjetio skandinavske zemlje, počeo je da prevodi djela Georga Brandesa, Henrika Ibsena i Bjernstjernea Bjernsona.

Almanah izdavačke kuće Гриф, 1904. Urednik Sergej Sokolov.

U periodu od 1893. do 1899. godine, objavio je u sedam izdanja djela Persija Bišea Šelija u sopstvenom prevodu sa uvodnim člankom. Od 1903. do 1905. godine, izdavačka kuća Знание objavilo je svoje revidirano i prošireno izdanje u tri toma. Umjetnički uspješniji i kasnije priznati prevodi udžbenika Edgara Alana Poa objavljeni su 1895. u dva toma i kasnije uključeni u sabrana djela 1901.

Preveo je devet drama Pedra Kalderona (prvo izdanje je objavio 1900); među drugim poznatim prevodilačkim djelima su Mačka Mur Ernsta Hofmana (Sankt Peterburg, 1893), Salome i Balada o zatvoru u Redingu Oskara Vajlda (Moskva, 1904). Prevodio je i španske pjesnike i dramske pisce — Lopea de Vegu i Tirsa de Molina, engleske pjesnike, prozaiste i dramske pisce — Vilijema Blejka, Oskara Vajlda, Džordža Gordona Bajrona, Alfreda Tenisona, Džona Miltona, kao i pjesme Šarla Bodlera. Njegovi prevodi Hornove Istorije skandinavske književnosti (1894) i Gasparijeve Istorije italijanske književnosti (1895-1997), smatraju se značajnim za književnu kritiku. Pod njegovim uredništvom objavljeni su radovi Gerharta Hauptmana (1900. i kasnije), djela Hermana Zudermana (1902-1903) i Muterova „Istorija slikarstva” (1900-1904). Proučavao je gruzijski jezik poslije putovanja u Gruziju 1914. godine, nakon čega je preveo pjesmu Šote Rustavelija — Vitez u tigrovoj koži, koju je smatrao najboljom ljubavnom pjesmom ikada napisanom u Evropi, napisavši za nju da je „ognjeni most koji spaja nebo i zemlju“. Nakon posjete Japanu 1916. godine, prevodio je tanku i haiku od raznih japanskih autora, od antičkih do modernih. Godine 1912. objavljen je njegov prevod sa sanskrita pjesme indijskog pjesnika i patrijarha budizma — Ašvagoše, pod nazivom Budačarita.

Kritičari nijesu sve njegove radove visoko ocijenili. Kritikovali su njegove prevode Ibsena (Aveti), Hauptmana (Ganele, Potopljeno zvono) i Vitmana (Izdanci trave). Analizirajući prevode Šelija koje je napravio Balmont, Kornej Čukovski je nastalo „novo lice“, polu-Šeli, polu-Balmont, nazvao Šelmont. Za prevod Enciklopedijskog rječnika Brohausa i Efrona, navedeno je da se „činjenica jedinog prevoda nekoliko desetina hiljada rimovanih pjesama pjesnika, složenih i dubokih kao Šeli, može nazvati podvigom na polju ruske pjesničke prevodilačke literature.“

O njegovom prevođenju, Vološin je napisao: „Balmont je prevodio Šelija, Edgara Alana Poa, Kalderona, Volta Vitmana, španske narodne pjesme, meksičke svete knjige, egipatske himne, polinezijske mitove, Balmont zna dvadeset jezika, Balmont je prevodio čitave biblioteke Oksforda, Pariza, Madrida, Brisela ... Sve ovo nije tačno, jer su djela svih pjesnika za njega bila samo ogledalo, u kome je vidio samo odraz svog lica u različitim okvirima, od svih jezika stvorio je jedan — svoj, a siva prašina biblioteka na njegovim svijetlim krilima Arijela, pretvara se u prelivajuću prašinu leptirovih krila.“

Navedeno je da on nikada nije težio preciznosti u prevodima, da mu je bilo važno da prenese duh originala, kako ga je osjećao. On je upoređivao prevod sa „odrazom“ i vjerovao je da bi mogao da bude ljepši i sjajniji od originala, napisavši: „dati umjetničku ekvivalentnost u prevodu nikada nije nemoguć zadatak. Umjetničko djelo je, u svojoj suštini, pojedinačno i jedinstveno u svom licu. Može se dati samo nešto što se više ili manje približava. Nekad daš tačan prevod, ali duša nestane, nekad daš slobodan prevod, ali duša ostane. Ponekad je prevod tačan i duša ostaje u njemu. Ali, uopšteno govoreći, poetski prevod je samo eho, odgovor, odjek, odraz. Po pravilu, eho je lošiji od zvuka, eho samo djelimično reprodukuje glas koji ga je probudio, ali ponekad, u planinama, u pećinama, u zasvođenim zamcima, eho koji nastane, sedam puta će pjevati tvoj usklik, sedam puta eha je ljepše i jače od zvuka. To se dešava ponekad, ali veoma rijetko, i to sa pjesničkim prevodima. A odraz je samo nejasan odraz lica. Ali sa visokim kvalitetima ogledala, kada se nađu povoljni uslovi za njegov položaj i osvjetljenje, lijepo lice u ogledalu postaje ljepše i blistavije u svom reflektovanom postojanju. Eho u šumi je jedna od najboljih čari.“

Balmontov prevod knjige Oskara Vajlda — Balada o tamnici u Redingu, 1904.

Uvijek je tretirao Rusiju kao sastavni dio sveslovenskog svijeta, a u jednom pismu Anučinu 1912. godine, napisao je: „Ja sam Sloven i biću“. Volio je Poljsku i prevodio je dosta djela sa poljskog jezika, a posebno djela Adama Mickjeviča, Stanislava Vispjanskog, Zigmunta Krasinskog, Boleslava Lešmijana, Jana Kasproviča i Jana Lehona, dok je sam pisao mnogo o Poljskoj i njenoj poeziji. Kasnije, tokom 1920-ih, prevodio je češku poeziju (Jaroslav Vrhlicki, 1928), bugarsku („Zlatni snop bugarske poezije. Narodne pjesme“, 1930), srpsku, hrvatsku i slovačku. Smatrao je da je Litvanija povezana sa slovenskim svijetom i počeo je da prevodi litvanske narodne pjesme koje 1908. godine. Među pjesnicima koje je prevodio bili su Petras Babickas, Mikolas Vaitkus i Ludas Gira, sa kojim je bio blizak prijatelj. Njegova knjiga Polarna svjetlost. Pjesme o Litvaniji i Rusiji, objavljena je 1931. u Parizu.

Do 1930. preveo je Slovo o Igorovom pohodu na savremeni ruski jezik, posvetivši svoj rad profesoru Nikolaju Kulmanu. Sam profesor je u članku „Sudbina pripovjetke Slovo o Igorovom pohodu“, objavljenom u istom broju časopisa Rusija i slovenstvo, napisao je: „Balmont, za koga se ispostavilo da je bliži originalu nego bilo koji njegovi prethodnici, uspio je da odrazi u svom prevodu konciznost, jurnjavu originala... da prenese sve boje, zvukove, pokret kojim je Slovo tako bogato, njenu svijetlu liriku, veličanstvenost epskih djelova.. . da osjetim u njegovom prevodu nacionalnu ideju Slova i ljubav prema otadžbini koja je spalila svog autora.“ Balmont je govorio o radu sa Kulmanom na prevodu pripovjetke u članku „Radost. (Pismo iz Francuske)”, objavljeno u časopisu Сегодня.

Sjećanja i kritike o Balmontu

Od svih memoarista, najljepše uspomene na Balmonta imala je Marina Cvetajeva, koja je napisala:

„ Kada bi mi dozvolili da jednom rječju definišem Balmonta, ja bih, bez oklijevanja, rekla: Pjesnik... Ne bih to rekla ni o Jesenjinu, ni o Mandeljštamu, ni o Majakovskom, ni o Gumiljovu, ni o Bloku, jer svi su prozivali, bilo je nešto drugo osim pjesnika u njima. Manje-više, bolje ili gore, ali nešto drugo. U Balmontu, osim pjesnika u njemu, nema ničega. Balmont — adekvatan pjesnik. Na Balmontu, u svakom njegovom gestu, koraku, riječi — žig — pečat — zvijezda pjesnika. ” — Marina Cvetajeva 1994.

Takođe je napisala: „mogla bih da provedem večeri pričajući vam o živom Balmontu, čiji sam odani očevidac imala sreću da budem devetnaest godina, o Balmontu — potpuno neshvaćenom i nigdje utisnutom... i cijela moja duša je puna zahvalnosti.“

U svojim memoarima, ona je takođe bila kritična prema njemu, posebno je govorila o neruskosti njegove poezije, napisavši: „u ruskoj bajci Balmont nije Ivan Carević, već prekomorski gost, koji raspršuje sve darove toplote i mora pred carskom kćerkom. Uvijek imam osjećaj da Balmont govori neki strani jezik, koji ne znam, Balmontov.” Čehov je o Balmontu napisao: „čita veoma smiješno, slomljenog glasa, tako da ga je teško razumjeti.“

Pjesnički dijalog sa Mirom Lohvickajom u časopisu Ежемесячные сочинения, januar 1902.

Boris Zajcev je o Balmontu iz Moskve rekao da je ekscentričan, razmažen obožavanjem, hirovit, dodavši: „ali bio je i sasvim drugačiji... tih, čak i tužan... Uprkos prisustvu obožavalaca, držao se jednostavno — bez pretvaranja.” Roman Gul je takođe pisao o moskovskom periodu Balmontovog života, koji je i prema riječima Balmonta i prema riječima drugih, bio obilježen monstruoznim stvarima. Bunin je negativno pisao o Balmontu, koji je u njemu vidio čovjeka koji u cijelom svom dugom životu nije rekao ni jednu riječ u jednostavnosti. Bunin je napisao: „Balmont je generalno bio nevjerovatna osoba. Čovjek koji je ponekad mnoge oduševljavao svojom djetinjastinim, neočekivanim naivnim smijehom, koji je, međutim, uvijek bio sa nekim demonskim lukavstvom, čovjek u čijoj prirodi nije bilo dovoljno prijetvorne nježnosti, „slatkosti“, na jeziku, ali ne ni mnogo sasvim drugačijeg - divlje pobune, brutalne oholosti, javne drskosti. Bio je to čovjek koji je cijelog svog života bio istinski iscrpljen od narcizma, bio je opijen sobom.”

Moskovsko umjetničko pozorište tražilo je od Balmonta da pregovara sa Morisom Meterlinkom da postavi njegovu predstavu Plava ptica. Balmont je o tome pisao Nadeždi Tefi: „dugo me nije puštao unutra, a sluga je potrčao od mene do njega i nestao negdje u dubini kuće. Najzad me je sluga pustio u neku desetu sobu, potpuno praznu. Debeli pas je sidio na stolici. Meterlink je stajao pored njega. Iznio sam prijedlog Umjetničkog pozorišta. Meterlink je ćutao. ponovio sam. On je nastavio da ćuti. Onda je pas zalajao i ja sam otišao.“

U memoarima Vasilija Janovskog, Andreja Sediha i Irine Odojevceve, Balmont u egzilu, prikazan je kao živi anahronizam. Memoaristi su se, uglavnom, prema njemu odnosili samo sa ljudskim simpatijama, negirajući umjetničku vrijednost njegovih djela iz emigrantskog perioda. Pjesnik Mihail Cetlin, posle Balmontove smrti, istakao je da ono što je uradio ne bi bilo dovoljno za jedan ljudski život, već za cijelu književnost malog naroda.“ Cetlin je napisao: „pjesnici nove generacije ruske emigracije su obožavali Bloka, otkrili su Anenskog, voljeli su Sologuba, čitali su Hodaseviča, ali su bili ravnodušni prema Balmontu. Živio je u duhovnoj samoći.“

Jevgenij Jevtušenko je napisao 1995. godine: „Balmont je imao dosta koketnog praznog zvučnog pisanja, „ljepote“. Međutim, poezija je bila njegova prava ljubav i služio je samo njoj — možda previše svještenički, opijen tamjanom koji sam pali, ali nesebično.“ Nadežda Tefi je napisala: „ima dobrih pjesama, odličnih pjesama, ali prolaze, umiru bez traga. I ima pjesama koje djeluju banalno, ali u njima postoji izvjesna radioaktivnost, posebna magija. Ovi stihovi žive. Takve su bile neke od Balmontovih pjesama.“

Balmont o prethodnicima i savremenicima

Balmont je Kalderona, Vilijama Blejka i Edgara Alana Poa, koga je označio kao najistaknutijeg simbolistu, nazvao svojim simbolističkim prethodnicima. Napisao je da u Rusiji simbolizam dolazi od Afanasija Feta i Fjodora Tjutčeva. Od savremenih ruskih simbolista, istakao je Vjačeslava Ivanova, pjesnika za koga je napisao da umije da spoji duboka filozofska raspoloženja sa izuzetnom ljepotom forme, Jurgisa Baltrušajtisa, Sergeja Gorodeckog, Anu Ahmatovu, koju je izjednačio sa Mirom Lohvickajom, kao i Fjodora Sologuba, koga je nazvao „najatraktivnijim savremenim piscem i jednim od najtalentovanijih pjesnika“.

Kritički je govorio o futurizmu, napisavši: „futurističku fermentaciju koja se vezuje za neka nova imena smatram manifestacijom unutrašnjeg rada u potrazi za izlazom i, uglavnom, manifestacijom tog blistavog, neukusnog, reklamnog amerikanizma koji je obilježio čitav naš slomljeni ruski život.“ U drugom intervjuu, govorio je oštrije o tom trendu, izjavivši:

„ Ono što ja znam iz futurističke književnosti je toliko nepismeno da je nemoguće govoriti o futurizmu kao o književnom pravcu. Nijesam ništa izvukao iz ruskog futurizma: on sadrži bijedne pokušaje, paušalne i arogantne govore i neprekidne skandale. U Italiji je futurizam umjeren, jer se tamo nameće pečat zaokruženosti svim tokovima u umjetnosti... Ruski futuristi se „majmunišu“ sa italijanskim futurizmom. Ruski jezik se još uvijek razvija i još uvijek nije završen. Trenutno doživljavamo prekretnicu. Futurizam je zanimljiv samo u jednom pogledu. On je živopisan glasnogovornik onoga što se dešava pred našim očima. ” — Balmont u intervjuu časopisu Виленский курьер 1914.

Kada je govorio o ruskim klasicima, naveo je Dostojevskog, jedinog ruskog pisca, uz Puškina i Feta, koji su na njega izvršili snažan uticaj. Godine 1914. izjavio je o Dostojevskom: „istina, u poslednje vrijeme sam se udaljio od njega: meni, koji vjerujem u solarnu harmoniju, njegova sumorna raspoloženja su postala tuđa.“ Lično se sastao sa Lavom Tolstojem, a o utiscima sa sastanka, napisao je: „to je kao neispričana ispovijest.“ Godine 1914. izjavio je: „ne volim Tolstoja kao romanopisca, a još manje ga volim kao filozofa.“ Među njemu po duhu najbližim klasičnim piscima, naveo je Gogolja i Turgenjeva; od savremenih beletrističara, istakao je da je Boris Zajcev bio zapažen kao pisac „sa suptilnim raspoloženjima“.

Balmont i Mira Lohvickaja

U Rusiji, prije emigriranja, imao je dvoje bliskih ljudi. O jednom od njih — Valeriju Brjusovu, pisao je kao o „jedinoj osobi koja mu je potrebna“ u Rusiji. Jekaterina Andrejeva je napisala: „kada smo Balmont i ja otišli ​​u inostranstvo poslije vjenčanja, počela je prepiska između pjesnika i Balmontu je od svih prijatelja najviše nedostajao Brjusov. Često mu je pisao i nestrpljivo je čekao njegova pisma.“ Njegov dolazak u Moskvu završio se prepirkom između njih dvojice. Andrejeva je u svojim memoarima napisala: „imam razloga da mislim da je Brjusov bio ljubomoran na svoju ženu, Joanu Matvejevnu, na Balmonta, koji, pošto je bio opčinjen njome, nije, kao i uvijek, mislio da sakrije svoje oduševljenje bilo od njegove žene ili od muža ... Ali ne mogu da tvrdim." Istraživači su smatrali da je još jedna žena postala kamen spoticanja u vezi između njih dvojice, koju Andrejeva nije željela da spominje u svojim memoarima.

Mira Lohvickaja.

Mira Lokhvickaja je postala druga Balmontova bliska prijateljica krajem 1890-ih. Detalji njihovog ličnog odnosa su nedokumentovani: jedini sačuvani izvor su sopstvene ispovijesti dvoje pjesnika u stihovima, objavljene u toku otvorenog ili prikrivenog dijaloga koji je trajao skoro deceniju. Oni su se sreli vjerovatno 1895. godine na Krimu. Lokhvickaja, udata žena sa djecom i u to vrijeme poznatija pjesnikinja od Balmonta, prva je započela poetski dijalog, koji se postepeno razvio u buran „roman u stihovima“. Pored direktnih posveta, istraživači su naknadno otkrili mnoge „polu“ pjesme, čije je značenje postalo jasno tek kada se uporede (Balmont: „...Sunce pravi svoj dosadan put. Nešto sprječava srce da diše...“ — Lohvickaja : "Zimsko sunce napravilo je srebrnu stazu. Srećan - ko može da se odmori na slatkom sanduku ...“

Poslije tri godine, Lohvickaja je počela svjesno da dovršava platonovski roman, shvatajući da u stvarnosti ne može da bude njegovog nastavka. S njene strane, pjesma U sarkofagu (u duhu Anabel Li) postala je neka vrsta znaka raskida, sa stihovima: „Sanjala sam da dremamo u sarkofagu, / Slušajući kako surf bije talas o kamenje. / I naša imena gorela u divnoj sagi / Dvije zvijezde se spojile u jednu". Balmont je napisao nekoliko odgovora na ovu pjesmu, a jedan od najpoznatijih je pjesma Nerazdvojni, sa stihovima:; „...Leševi smrznuti, živjeli smo u svijesti kletve, / Šta je u grobu - u grobu! - mi smo u odvratnoj pozi zagrljaja...“)

Aleksandrova je istakla da je Lohvickaja napravila izbor čovjeka 19. vijeka: izbor dužnosti, savjesti, odgovornosti pred Bogom; Balmont je napravio izbor 20. vijeka: „najpotpunije zadovoljenje rastućih potreba”. Njegovi stihovni apeli nisu prestajali, ali su iskrena priznanja u njima ustupila mjesto prijetnjama. Zdravstveno stanje Lohvickaje se pogoršalo, pojavili su se problemi sa srcem, nastavila je da odgovara na Balmontove nove pjesme sa „bolnom postojanošću“. Ta snažna, ali u isto vrijeme destruktivna veza, koja je oba pjesnika gurnula u duboku ličnu krizu, prekinuta je ranom smrću Lohvickaje 1905. godine. Njena književna romansa sa Balmontom ostala je jedna od najmisterioznijih pojava ruskog književnog života na početku 20. vijeka. Dugi niz godina, Balmont je nastavio da se divi pjesničkom talentu svoje voljene koja je rano umrla i rekao je Ani Ahmatovoj da je prije susreta sa njom poznavao samo dvije pjesnikinje: Safo i Miru Lohvickaju.

Balmont i Maksim Gorki

Dopisno poznanstvo sa Maksimom Gorkim dogodilo se 10. septembra 1896. godine, kada je Gorki u feljtonu ciklusa „brze bilješke”, koji je objavio časopis Нижегородским листком, prvi put govorio o Balmontovim pjesmama. Poredeći autore zbirke U beskraju Balmonta i Izvan granica Zinaide Gipijus, Gorki je ironično istakao da oboje idu „preko granica, u ponore svijetle neizmjernosti“. Vremenom, mišljenje Gorkog o Balmontu počelo je da se mijenja; volio je pjesme kao što su Smit, Albatros i Sjećanja na jedno veče u Amsterdamu, a ostavio je drugu recenziju o njemu u istim novinama 14. novembra 1900. godine. Zauzvrat, Balmont je pjesme Vještica, Proljeće i Bilje pored puta, objavio sa posvetom Gorkom u časopisu Жизнь.

Maksim Gorki, sa kojim je Balmont bio, prijatelj a kasnije su se sukobili.

Njih dvojica su se prvi put sreli u jesen 1901. godine, na Jalti. Zajedno sa Čehovom, otišli ​​su u Gaspru da vide Lava Tolstoja, koji je tamo živio. U jednom od svojih pisama, Gorki je napisao: „upoznao sam Balmonta. Ovaj neurasteničar je đavolski zanimljiv i talentovan!” Gorki mu je pripisao zasluge za to što je on, kako je smatrao, „prokleo, polio otrov prezira... nemirni, besciljni život, pun kukavičluka i laži, prekriven izbledjelim riječima, dosadan život polumrtvih ljudi“. Balmont je, zauzvrat, istakao da cijeni Gorkog zbog toga što je „potpuna snažna ličnost... ptica pjevačica, a ne mastiljasta duša“. Početkom 1900-ih, Gorki se, po sopstvenim riječima, obavezao da ga štimuje „na demokratski način“. Privukao je Balmonta da učestvuje u izdavačkoj kući Знание, branio ga je kada je štampa počela da ismijava njegove revolucionarne hobije i saradnju sa boljševičkim publikacijama. Balmont, koji je neko vrijeme podlegao „štimovanju“, napisao je 1901. godine: „sve vrijeme sam bio iskren sa vama, ali prečesto nepotpun. Kako mi je teško da se odjednom oslobodim — i od lažnog i od tamnog i od svoje sklonosti ka bezumlju, ka pretjeranom ludilu.“ Ipak, nije bilo stvarnog zbližavanja između Gorkog i Balmonta. Vremenom, Gorki je sve kritičnije govorio o Balmontovom djelu; istakao je da je u njegovoj poeziji sve usmjereno ka zvučnosti na štetu društvenih motiva, napisavši: „šta je Balmont? Ovaj zvonik je visok i šaren, a zvona na njemu sva mala... Nije li vrijeme da se zvoni na velika?“ Smatrao je Balmonta majstorom jezika, napisavši kasnije: „veliki pjesnik, naravno, ali rob riječi koje ga opijaju.“

Do konačnog raskida između njih dvojice došlo je nakon odlaska Balmonta u Francusku 1920. godine. Do kraja decenije, ispostavilo se da je glavni fokus njegoviha optužbi u vezi sa kršenjem prava i sloboda u Sovjetskoj Rusiji bio usmjeren na Gorkog. Emigrantske novine Возрождение, Сегодня i За свободу, objavile su njegov članak pod nazivom „Buržuj Peškov. Pod pseudonimom: Gorki“, uz oštru kritiku pisca. U svom poetskom „Otvorenom pismu Gorkom” napisao je: „Bacio si kamen u lice domorodaca. / Tvoja izdajnička zločinačka ruka / Svoj grijeh na seljačka pleća polaže...“ a završio je pitanjem: „...A ko je jači u vama: slijepac ili samo lažov?“ Gorki je iznio ozbiljne optužbe protiv Balmonta, koji je, prema njegovoj verziji, napisao ciklus loših pseudo-revolucionarnih pjesama pod nazivom Srp i čekić, isključivo da bi dobio dozvolu da putuje u inostranstvo, a postigavši svoje, proglasio se neprijateljem boljševizma i dozvolio sebi „ishitrene“ izjave, koje su imale koban uticaj na sudbinu mnogih ruskih pjesnika, koji su se tih dana uzalud nadali da će dobiti dozvolu da odu: među njima su bili Beli, Blok i Sologub. Gorki je u polemičkom žaru govorio o Balmontu kao o glupoj osobi i, zbog alkoholizma, ne sasvim normalnoj, napisavši: „kao pjesnik, autor je jedne, zaista lijepe knjige pjesama Budimo kao sunce. Sve ostalo kod njega je vrlo vješta i muzička igra riječi, ništa više.

Balmont i Ivan Sergejevič Šmeljov

Krajem 1926. Balmont se zbližio sa Ivanom Sergejevičem Šmeljovim, a prijateljstvo je trajalo do njegove smrti. Prije revolucije, pripadali su suprotnim književnim taborima: „dekadentnom“ i „realističkom“, nijesu imali ništa zajedničko jedan sa drugim, ali su u emigraciji, gotovo odmah, u svojim protestima i javnim akcijama, počeli da djeluju zajedno.

Balmont i Šmeljov, 1926.

Među njima je bilo i nesuglasica. Šmeljov nije odobravao Balmontov „kosmopolitizam”, izjavivši mu jednom na zabavi: „oh, Konstantine Dmitrijeviču, na kraju krajeva, imate Litvance i Fince, i Meksikance. Ta bar jedna ruska knjiga.” Balmont se kasnije prisjetio da mu je, odgovarajući na ovo, pokazao ruske knjige koje su ležale u prostoriji, ali je to na Šmeljova imalo malo uticaja; Balmont je jednom prilikom napisao: „on je uznemiren što sam višejezičan i što volim više toga. Želio bi da volim samo Rusiju.“ Oni su se raspravljali više puta, posebno oko članka Ivana Iljina o krizi savremene umjetnosti, a Balmont je napisao: „on očigledno malo zna o poeziji i muzici ako... kaže tako neprihvatljive riječi o odličnom djelu jednog genijalnog i prosvjećenog Skrjabina, čisto ruskog i visokoprosvjećenog Vjačeslava Ivanova, blistavog Stravinskog, klasično čistog Prokofjeva.”

Snažno duhovno sjedinjenje dva naizgled potpuno različita čovjeka, objašnjavalo se temeljnim promjenama koje su se tokom godina emigracije dogodile u Balmontovom pogledu na svijet; on se okrenuo hrišćanskim vrijednostima koje je dugo godina odbacivao, a 1930. godine, napisao je:

„ Kada sam 1920. pobjegao od satanističkog užasa izbezumljene Moskve... moj stari dobri poznanik, a ponekad prijatelj, a ponekad čak i drug, Ivan Aleksejevič Bunjin, došao mi je sa lijepom rječju... i, inače, donio mi je „neiscrpnu čašu“ Šmeljova. Nejasno sam znao ime Šmeljova, znao sam da je talentovan i ništa više. Otvorio sam ovu priču, „Nešto Turgenjevsko“, rekao sam. „Pročitajte“, reče Bunjin nekim tajanstvenim glasom. Da, pročitao sam ovu priču. Čitao sam je u različito vrijeme, tri i četiri puta. Sada ga čitam na holandskom. Ovaj požar se ne može ugasiti nikakvom barijerom. Ova svjetlost se nezaustavljivo probija. ” — Balmont za časopis Сегодня 1930.

Podržavao je Šmeljova, za koga se ispostavilo da je ponekad bio žrtva skoro književnih intriga, i na osnovu toga se posvađao sa urednicima časopisa Последние новости, koji su objavili članak Georgija Ivanova, koji je omalovažavao roman Ljubavna priča. Braneći Šmeljova, Balmont je napisao: „od svih savremenih ruskih pisaca, on ima najbogatiji i najoriginalniji ruski jezik. njegova neiscrpna činija je u rangu sa najboljim pričama Turgenjeva, Tolstoja i Dostojevskog i cijenjena je, prije svega, u zemljama naviklim da poštuju umjetnički talenat i duhovnu čistotu.“

Tokom 1930-ih, koje su bile teške za njega, prijateljstvo sa Šmeljovim ostalo je njegova glavna podrška. Dana 1. oktobra 1933. godine, Balmont mu je napisao u pismu: „prijatelju, da nije bilo tebe, ne bi bilo najsvjetlijeg i najljubaznijeg osjećanja u mom životu u poslednjih 8-9 godina, ne bi bilo najvjernije i najsnažnije duhovne podrške i oslonca, tokom časova kada je izmučena duša bila spremna da se slomi.“

U muzici

Među ruskim kompozitorima koji su njegovu poeziju pretvorili u muziku su Mihail Gnjesin, Nikolaj Mjaskovski, Nikolaj Obuhov, Sergej Prokofjev, Sergej Rahmanjinov, Maksimilijan Štajnberg, Igor Stravinski i Sergej Tanejev. Njegov slobodni ruski prevod Zvona Edgara Alana Poa, bio je osnova za istoimenu horsku simfoniju Rahmanjinova, op. 35. Uticao je na Aleksandra Skrjabina za njegovu kompoziciju Poème de l’extase.

Spomen obilježja

• Godine 1998. u Šuji, na kući u kojoj je Balmont živio u periodu od 1876. do 1884. i na zgradi škole broj 2, gdje je učio, postavljene su spomen-ploče.
• Od 2007. godine, Književni i zavičajni muzej Šuja nosi ime Konstantina Balmonta. Pored tradicionalne izložbe, koja otkriva istoriju njegove domovine, muzej odražava sudbinu, kreativnost i nasljeđe Balmonta.

• Na dan 12. maja 2011. otkriven mu je spomenik u Viljnusu, u Litvaniji.
• Balmontu je 29. novembra 2013. godine otvorena spomen-ploča u Moskvi u ulici Bolšoj Nikolopeskovski, kuća 15, zgrada 1 (na kući u kojoj je živio poslednjih pet godina prije odlaska u inostranstvo). Arhitekta: M. Korsi, vajar: A. Taratinov. Reljef na tabli je urađen prema portretu Valentina Serova 1905. godine.

Spomenik Balmontu je podignut u Šuji, gdje je studirao i živio.

• U podmoskovskom gradu Krasnogorsku, jedna od ulica nosi naziv Konstantin Balmont.
• U avgustu 2015. godine u Moskvi je osnovana Fondacija za javne, kulturne i obrazovne inicijative, pod nazivom Konstantin Balmont. Među glavnim zadacima Fondacije je popularizacija nasljeđa izuzetnih ličnosti ruske kulture, uključujući i one nezasluženo zaboravljene. Uz pomoć Fondacije, objavljena je knjiga o ljubavi i međusobno povezanom stvaralaštvu Balmonta i Lohvickaje, pod nazivom Leteće duše imaju dvostruki let...: Poetska prozivka. Fondacija je pripremala program jubilarnih događaja za 150. godišnjicu rođenja Balmonta 2017. godine, održavala je književne večeri i konkurse, koji su pokrenuti od 15. juna 2016. uz podršku Odjeljenja za rad i socijalnu zaštitu Moskve, kada je održan konkurs „Čitanja Balmonta“. Fondacija takođe radi na projektu stvaranja muzeja o Balmontu.
• Pjevačica Ana Veski, snimila je 1984. pjesmu pod nazivom Obećavam vam bašte, koja je zasnovana na stihovima Balmonta.
• Godine 2017. Banka Rusije je izdala srebrni novčić od dvije rublje posvećen 150. godišnjici Balmontovog rođenja.
• Prvi ruski spomenik Konstantinu Balmontu otkriven je 2019. godine u Šuji. Autor skulpture je Igor Vladimirovič Bičkov, koji je porijeklom iz Šuje.

Izabrani radovi

Zbirke poezije

1890—1917

• Zbirka pjesama (Jaroslavlj, 1890.)
• Pod sjevernim nebom (elegije, strofe, soneti) (Sankt Peterburg, 1894.)
• U prostranstvu (Moskva 1895. i 1896.)
• Tišina. Lirske pjesme (Sankt Peterburg, 1898.)
• Goruće zgrade. Lirika moderne duše (Moskva 1900.)
• Budimo kao sunce. Knjiga simbola (Moskva, 1903.)
• Samo ljubav. Semitsvetnik (Moskva, 1903.)
• Liturgija ljepote. Elementarne himne (Moskva, 1905.)
• Bajke (dječje pjesme) (Moskva 1905.)
• Sabrane pjesme (Moskva 1905.)
• Zle čini (Knjiga čarolija) (Moskva, 1906.)
• Pjesme" (1906.)
• Žar ptica (Moskva, 1907.)
• Liturgija ljepote (elementarne himne) (1907.)
• Pjesme Osvetnika (1907)
• Tri procvata (Pozorište mladosti i ljepote) (1907.)
• Samo ljubav (1908.)
• Okrugla igra vremena (Sveglasnost) (Moskva 1909.)
• Ptice u vazduhu (pjevani stihovi) (1908.)
• Zelena bašta (riječi ljubljenja) (Sankt Peterburg, 1909.)
• Veze. Izabrane pjesme. 1890-1912 (Moskva, 1913.)
• Bijeli arhitekta (Misterija četiri lampe) (1914.)
• Pepeo (Vizija drveta) (Moskva, 1916.)
• Soneti sunca, meda i mjeseca (1917; Berlin, 1921.)
• Zbirka lirike (knjige 1-2, 4-6. Moskva, 1917-1918.)

1920—1937

• Prsten (Moskva, 1920.)
• Sedam pjesama (Moskva, 1920.)
• Izabrane pjesme (Njujork, 1920.)
• Solarna nit. Izbornik (Moskva, 1890-1918.)
• Gamajun (Stokholm, 1921.)
• Dar zemlji (Pariz, 1921.)
• Svijetli čas (Pariz, 1921.)
• Pjesma radnog čekića (Moskva, 1922.)
• Zeleno (Pariz, 1922.)
• Pod novim srpom (Berlin, 1923.)
• Moje — njoj (Rusija) (Prag, 1924.)
• U razdvojenoj daljini (Pjesma o Rusiji) (Beograd, 1929.)
• Saučesništvo duša (1930.)
• Polarna svjetlost (pjesme o Litvaniji i Rusiji) (Pariz, 1931.)
• Plava potkovica (Pjesme o Sibiru) (1937.)
• Svjetlosna služba (Harbin, 1937.)

Zbirke članaka i eseja

• Planinski vrhovi (Moskva 1904.)
• Pozivi antike. Himne, pjesme i planovi starih (Sankt Peterburg, 1909; Berlin, 1923.)
• Zmijsko cvijeće („Putna pisma iz Meksika“, Moskva, 1910.)
• Morski sjaj (1910.)
• Sjaj zore (1912.)
• Ivica Ozirisa (Egipatski eseji; Moskva, 1914.)
• Poezija je kao magija (Moskva, 1915.)
• Laki zvuk u prirodi i Skrjabinova svjetlosna simfonija (1917.)
• Gdje je moja kuća? (Pariz, 1924.)

Prevodi Balmontovih djela na strane jezike

• Gamelang, na malajski preveo Viktor Pogadajev

Literatura

• Makogonenko, Daria G. (1990). Žizn i sudba Balm mionta: stihotvoreniя, perevodы, statьi (na jeziku: ruski). Moscow: Pravda. ISBN 5-253-00115-8. Pristupljeno 3. 11. 2022. 
• Vengerov, S. A. (1904). K. Balmontt Autobiographical letter 17. V 1903. 6. Critical and biographical dictionary of Russian writers and scientists. 
• Zaйcev, Boris Konstantinovič (1965). Dalёkoe (na jeziku: ruski). Washington: Inter-Language Literary Associates. str. 42. Pristupljeno 3. 11. 2022. 
• Brюsov, Valeriй Яkovlevič (1976). Literaturnoe nasledstvo (na jeziku: ruski). 85. Žurnalьno-gazetnoe obъedineni. str. 127. Pristupljeno 3. 11. 2022. 
• Brюsov, Valeriй Яkovlevič (2002). Dnevniki. Pisьma Avtobiografičeskaя proza (na jeziku: ruski). str. 39. Pristupljeno 3. 11. 2022. 
• Bunin, Ivan Alekseevič (1981). Vospominaniя (na jeziku: ruski). Paris: Lev. Pristupljeno 3. 11. 2022. 
• Andreeva-Balьmont, Ekaterina Alekseevna (1996). Vospominaniя (na jeziku: ruski). Moscow: Izd-vo im. Sabašnikovыh. Pristupljeno 3. 11. 2022. 
• Gorьkiй, Maksim (1972). Polnoe sobranie sočineniй [of] M. Gorьkiй (na jeziku: ruski) (23 izd.). Moscow: Izd-vo Nauka. Pristupljeno 3. 11. 2022. 

Spoljašnje veze

• Zbirke pjesama Balmonta
• Djela Konstantina Balmonta
• Poezija Konstantina Balmonta na sajtu stihipoeta.ru