Pređi na sadržaj

Kurapati

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Grobovi u Kurapatiju

Kurapati (blr. Курапаты) pošumljena je oblast u Belorusiji nedaleko od Minska, u kojoj je ubijen veliki broj ljudi od strane sovjetske tajne policije NKVD-a, između 1937. i 1941. godine.

Tačan broj žrtava nije poznat, pošto su NKVD arhive bile deo vojne tajne u Belorusiji.[1] Prema različitim izvorima, broj osoba koje su nestale u Kurapatiju se procenjuje do 7.000 (prema beloruskom državnom tužitelju Bozeljku),[2] najmanje 30.000 osoba (prema beloruskom državnom tužiocu Tarnavskom), sve do 100.000 (prema izvorima iz knjige Belorusija),[1][3] od 102.000 do 250.000 osoba (prema članku Zjanona Paznjaka u novinama “Litaratura i mastaštva”),[4][5] 250.000 osoba (prema poljskom istoričaru i profesoru na univerzitetu u Vroclavu Zdislavu Julijanu Viničkom),[6] i više, prema britanskom istoričaru Normalnu Dejvisu.[7]

Otkriće i sećanja[uredi | uredi izvor]

Miting u Kurapatiju, 1989. godine

Grobove je otkrio istoričar Zjanon Praznjak, a ekshumacija ostataka iz 1988. godine je dala dodatni zamah pro-demokratskim i pro-nezavisnim pokretima u Belorusiji zadnjih godina Sovjetskog Saveza pre njegovog raspada.

Istrage su sproveli i sovjetska i beloruska vlada, ali bile su neuverljive u tome da li je zločine počinio NKVD-e ili nemački okupatori.

U knjizi Kurapati: Put u smrt tvrdi se, posle obilnih istraživanja, da nemačka vojska nije nikad ušla u mesto tako da nije mogla počiniti zločin.

Ove izjave su zasnovane na svedočanstvima bivših članova NKVD-a i svedočenjima 55 očevidaca meštana iz lokalnih sela, koji su tvrdili da je NKVD-e dovozio ljude kamionima i pogubljivao ih imeđu 1937. i 1941. godine.

Predsednik SAD Bil Klinton je posetio Kurapatsku šumu 1994. godine. Došavši u Belorusiju, zahvalio se beloruskoj vladi zato što je pristala da premesti nuklearno oružje u Rusiju.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Pamяcь і zabыcьcё Kurapataў // RFE/RL, 28.10.2009
  2. ^ „Press-reliz Belarusskogo Helьsinkskogo komiteta №19 ot 27.10.98 g.”. Arhivirano iz originala 31. 10. 2010. g. Pristupljeno 08. 05. 2017. 
  3. ^ Davednіk «Belarusь». — Mn.: «Belaruskaя эncыklяpэdыя», 1995.
  4. ^ Z. Pazьnяk, Я. Šmыgalёў, M. Krыvalьcэvіč, A. Іoў. Kurapatы. — Mn.: Tэhnalogія, 1994.
  5. ^ Kurapaty // Zaprudnik, Jan. Historical Dictionary of Belarus. — Lamham. — London: Scarecrow Press. (1998). str. 139.
  6. ^ Zdzisław J. Winnicki. Szkice kojdanowskie. — Wrocław: Wydawnictwo GAJT, 2005. 2005. ISBN 978-83-88178-26-9. str. 77—78.
  7. ^ Norman Davies. Powstanie '44. — Kraków: Wydawnictwo Znak. 2004. ISBN 978-83-240-0459-1. str. 195.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]