Luka Grđić Bjelokosić
Luka Grđić Bjelokosić | |
---|---|
Lični podaci | |
Puno ime | Luka Grđić |
Datum rođenja | 1857. |
Mesto rođenja | Mostar, Osmansko carstvo |
Datum smrti | 7. oktobar 1918.60/61 god.) ( |
Mesto smrti | Mostar, Austrougarska |
Književni rad | |
Period | 1892—1918. |
Najvažnija dela | Iz naroda i o narodu (1896—1898) Srpska narodna jela u Hercegovini i u Bosni (1908) |
Luka Grđić Bjelokosić (Mostar, 1857 — Mostar, 7. oktobar 1918) bio je samouki hercegovački pisac i etnolog srpskog porekla. Poznat je i kao prvi hercegovački etnolog ili gatački Vuk Karadžić. Pisao je pripovetke, ali se prvenstveno bavio sakupljanjem i zapisivanjem narodnih umotvorina, recepata i običaja.[1]
Poreklo[uredi | uredi izvor]
U autobiografiji koju je objavio Vladimir Ćorović 1919. godine u Glasniku Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovini, Luka Grđić Bjelokosić o poreklu svoje porodice piše: „Naša porodica je iz Domrka u Gacku, ali su mi preci poodavno doselili u Mostar. Naše najstarije prezime je Bjelokosići, ali kako u Hercegovini mnogo porodica ima nadimak, koji se posle usvoji, tako je i naša porodica mijenjala svoje prezime, te je danas poznata pod imenom Buhe, izuzev naše kuće koji se zovemo Grđići”...[2] Osim Luke ni jedan od njegova tri brata nije se služio prezimenom Bjelokosić. Veruje se da ovo prezime potiče od starijih Grđića, jer su bili plavokosi.[1]
Biografija[uredi | uredi izvor]
Luka Grđić Bjelokosić rođen je 1857. godine u Mostaru, u porodici Rista i Ane Grđe.[3] Porodica se kasnije seli u Gacko, gde se rađaju njegova tri brata, Vojislav, Vasilj i Šćepan. Vasilj i Šćepan, poznati u narodu i kao „gatačke dvojnice”, ostali su zapamćeni kao kulturni poslenici i političari.
Osnovnu školu Luka Grđić je završio u Mostaru i kao jedan od najboljih učenika bio je određen da školovanje nastavi u Rusiji. Roditelji se nisu složili da njihov tada jedini sin ode od kuće, pa je njegovo zvanično školovanje time završeno. Svoje obrazovanje Luka je dalje nastavio čitajući crkvene knjige i narodne pesmarice. Znao je napamet mnoge junačke narodne pesme kao i čitav Gorski vijenac. Svaku priliku je koristio da proširuje svoje znanje i neprekidno se usvršavao. Govorio je tri strana jezika, perfektno nemački, dobro turski, a čak je spremao i rečnik romskog jezika, čiji rukopis nažalost nije sačuvan.
Od malena se bavio trgovinom. Pomagao je roditeljima u radnji koju su vodili u Mostaru, a potom u Gacku. U međuvremenu je izučio i dva zanata, pekarski i terzijski. Po očevoj smrti u Gacku je otvorio krčmu, kako bi mogao da izdržava porodicu. Kako je bio jedan od najpismenijih ljudi u Gacku tog vremena, ubrzo je dobio činovnički posao. Državnom službom bio je premeštan u Sarajevo, Fojnicu, Jajce, Gradačac i Srebrenicu.
Celog života bio je posvećen prosvećivanju svog naroda. Pisao je pripovetke, bavio se sakupljanjem narodnih umotvorina, zapisivao narodne običaje i recepte.
Prvi svetski rat proveo je u austrougarskim zatvorima, prvo u Aradu a zatim u Nežideru. Iz zarobljeništva se vratio narušenog zdravlja i podlegao je bolesti tokom epidemije španske groznice. Umro je u Mostaru 7. oktobra 1918. godine. Prema sećanjima njegovog sinovca Rista, Mostarci su mu priredili veličanstven ispraćaj.[1]
Prosvetiteljski, etnografski i književni rad[uredi | uredi izvor]
Luka Grđić Bjelokosić je, sa Aćimom Višnjićem, sinom vojvode Bogdana, otvorio školu, što je bila prva srpska škola u gatačkom kraju. Danonoćno je radio na traženju prostorija za školu, poboljšanju uslova rada za decu, traženju pravog učitelja. Učestvovao je u izgradnji crkve i pokušaju pravljenja prvog pevačkog društva u Hercegovini. Iako vrlo mlad, izabran je za predsednika crkveno-školske opštine. Zajedno sa vojvodom Bogdanom Zimonjićem rešio je agrarno pitanje u Gacku, pitanje koje je u ostatku Bosne i Hercegovine rešeno tek 40 godina kasnije.
Sa istim entuzijazmom bavio se i sakupljanjem narodnog blaga Hercegovine. Osim toga pisao je i pripovetke i pesme. Uzori su mu bili Vuk Vrčević i Vuk Karadžić, a u pisanju pripovetki Stjepan Mitrov Ljubiša. Prve radove je objavio u Bosanskoj Vili, a zatim u Glasniku Zemaljskog muzeja, Karadžiću, Nadi, Srbobranu, Bošnjaku, Zori, Prosvjeti i mnogim drugim časopisima. Veliki broj njegovih radova preveden je na nemački i objavljen u Beču. Za Srpsku akademiju nauka sakupio je 5.000 reči kojih nije bilo u Vukovom rječniku.[1]
Svoje spise sabrao je u tri knjige pod nazivom Iz naroda i o narodu. U pogovoru ove knjige, u objedinjenom reprintu koji je objavila Prosveta 1985. godine, Hatidža Krnjević između ostalog piše:[4]
„ | Grđićevi spisi imaju neospornu dokumentarnu vrednost i verodostojnost. On je do tančina poznavao predmet kojeg se latio da opiše i tako za svakad sačuva, od najsitnijih pojedinosti pa do preglednih opisa celina i zapisa usmenih književnih formi. Grđić je znao obazrivo da zažali, kao čestit domaćin starinskog kova, što vreme patrijarhalnih oblika života i njegovih moralnih zakona prolazi, što običaji gube svoju izvornost izvrgavajući se pod naletom tuđih uticaja i tekovina moderne civilazacije. Lepe su i plemenite njegove pohvale davnašnjim običajima uzajamne ispomoći među ljudima, mobi i drugim oblicima u kojima se odelotvoruje blagorodna ljudska nesebičnost i solidarnost. Luka Grđić piše bez trunke verske isključivosti i mržnje. Pripoveda o narodnom životu odmereno, tečno i spokojno, iz neposredne blizine i sigurno, ne starajući se mnogo da ono što kazuje bude i jezički i stilski bez mane. Pa čak i u toj nedoteranoj formi ima neke starinske privlačnosti, prirodnog soka i svežine. Ako Grđiću nije bilo dato da se znalački bavi jezikom, bilo mu je dato dato da bogati maternji hercegovački govor neposredno ostvari svojim kazivanjima. Njegov jezik je oličenje spontanosti narodnog govora, ali to je i jezik narodne pesme i priče. Grđić je zaslužan za očuvanje osobenosti kulture usmene reči. | ” |
Bibliografija[uredi | uredi izvor]
Književna dela[uredi | uredi izvor]
- Krvnina : istinita pripovijetka iz narodnog života (Sarajevo, 1892)[5]
- Stotina šaljivih priča : iz srpskog narodnog života u Herceg-Bosni (Mostar, 1902)[6]
- Moje crtice (Mostar, 1904)[7]
Etnografska dela[uredi | uredi izvor]
- Iz naroda i o narodu knj. 1 (Mostar, 1896)[8]
- Iz naroda i o narodu knj. 2 (Mostar, bez godine izdanja)[9]
- Iz naroda i o narodu knj. 3 (Novi Sad, 1898)[10]
- Mostar nekad i sad (Beograd, 1901)[11]
- Srpske narodne igre iz Bosne i Hercegovine (Beograd, 1907)[12]
- Srpska narodna jela u Hercegovini i u Bosni (Beograd, 1908)[13]
Savremena izdanja[uredi | uredi izvor]
- Iz naroda i o narodu (objedinjeno izdanje, Prosveta, 1985)[14]
- Dobra hvala : šaljive narodne priče (Bookland, 1908)[15]
- Srpska narodna jela u Hercegovini i u Bosni (PortaLibris, 2022)[16]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g Drašković, Slobodan Boban V. (28. 5. 2020). „GALERIJA BESMRTNIH HERCEGOVACA: Luka Grđić – Bjelokosić, prosvjetitelj i čuvar narodnog blaga”. Slobodna Hercegovina. Pristupljeno 24. 5. 2023.
- ^ Ćorović 1919
- ^ „Vasilj Grđić”. Srpska enciklopedija. Pristupljeno 28. 5. 2023.
- ^ Krnjević 1985, str. 345-362
- ^ „Krvnina”. COBISS. Narodna biblioteka Srbije. Pristupljeno 27. 5. 2023.
- ^ „Stotina šaljivih priča”. COBISS. Narodna biblioteka Srbije. Pristupljeno 27. 5. 2023.
- ^ „Moje crtice”. COBISS. Narodna biblioteka Srbije. Pristupljeno 27. 5. 2023.
- ^ „Iz naroda i o narodu. Knj. 1”. COBISS. Narodna biblioteka Srbije. Pristupljeno 27. 5. 2023.
- ^ „Iz naroda i o narodu. Knj. 2”. COBISS. Narodna biblioteka Srbije. Pristupljeno 27. 5. 2023.
- ^ „Iz naroda i o narodu. Knj. 3”. COBISS. Narodna biblioteka Srbije. Pristupljeno 27. 5. 2023.
- ^ „Mostar nekad i sad”. COBISS. Narodna biblioteka Srbije. Pristupljeno 27. 5. 2023.
- ^ Grđić Bjelokosić, Luka (1907). „Srpske narodne igre iz Bosne i Hercegovine”. Srpske narodne igre. Knj. 1. Beograd: Srpska kraljevska akademija. str. 89—159. Pristupljeno 27. 5. 2023.
- ^ Grđić Bjelokosić, Luka (1908). „Srpska narodna jela u Hercegovini i u Bosni”. Srpski etnografski zbornik. 10. Pristupljeno 27. 5. 2023.
- ^ „Iz naroda i o narodu”. Alfa Internet Knjižara. Pristupljeno 27. 5. 2023.
- ^ „Dobra hvala”. Korisna knjiga. Pristupljeno 27. 5. 2023.
- ^ „SRPSKA NARODNA JELA I PIĆA”. Makart on-line knjižara. Pristupljeno 27. 5. 2023.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Grđić Bjelokosić, Luka (21. 6. 2017). „UZ JOŠ JEDNO HODOČAŠĆE U PRUSAC: HAJVATOVAČA ILI SIROMAŠKA ĆABA”. magazin Dani. Pristupljeno 27. 5. 2023.
- Ćorović, Vladimir (1919). „Luka Grđić-Bjelokosić”. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini. 21: 181—190.
- Krnjević, Hatidža (1985). „Pogovor”. Iz naroda i o narodu. Beograd: Prosveta. Pristupljeno 27. 5. 2023.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Đokić, Milica (22. 7. 2016). „PRVI SRPSKI KUVAR”. Cake dobrog kuvanja. Pristupljeno 27. 5. 2023.
- „VEĆINU JELA SMO PRIMILI OD TURAKA”. Lepote Srbije. Pristupljeno 27. 5. 2023.