Pređi na sadržaj

Miladin Kovačević

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Miladin Kovačević
Miladin Kovačević (Jakov Grobarov)
Lični podaci
Datum rođenja(1938-04-01)1. april 1938.
Mesto rođenjaMostar, Kraljevina Jugoslavija
Datum smrti24. jul 2013.(2013-07-24) (75 god.)
Mesto smrtiBeograd, Srbija
Književni rad
Najvažnija delaOdgonetka sna (pesme, 1961), Hodočasnik (pesme i priče, 1968) i dr.

Miladin Kovačević (Mostar, 1. april 1938. — Beograd, 24. jul 2013) bio je srpski književnik, poznat pod pseudonimom „Jakov Grobarov“ („Jaša Grobarov“).[1]

Pisao je pesme, priče, romane i drame. Osim po značajnom književnom delu, ostao je zapamćen i kao „velika i autentična urbana legenda Beograda“[2] i „verovatno poslednji najautentičniji srpski boem“.[3]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Kovačević je rođen 1. aprila 1938. u Mostaru, majku je izgubio 1940, a oca su mu ustaše bacili u jamu u Jasenovcu 1941. godine. Do 1949. živeo je sa maćehom koja je kasnije oslepela. Završio je srednju školu u Mostaru, a zatim je vodio život lutalice i skitnice.[4] Od 1960-ih živeo je pretežno u Beogradu, gde je između ostalog bio grobar (odatle pseudonim) i beskućnik. Tri godine je proveo i u Parizu.

Debitovao je u manjoj književnoj periodici početkom 1960-ih, da bi mu zatim radove objavila i ugledna Politika. Prva objavljena knjiga mu je bila Odgonetka sna 1961. godine i od tada je bio redovno zapažen delima u uglednoj periodici i knjigama. Bio je prevođen na više svetskih jezika. Bavio se i slikarstvom, poučavao ga je slikar-boem Slava Bogojević.

„Kad se setim starih dana... Za stolovima su sedeli slikari, pisci, muzičari, družili se, pričali. Sada je sve prazno. Teško se orijentišem u ovom vremenu. Što kaže pesnik, svet u kome živim nije svet u kome umirem“.

— Jakov Grobarov, u jednom od poslednjih intervjua

Dela[uredi | uredi izvor]

  • Odgonetka sna (pesme), samizdat, Beograd, 1961.
  • Hodočasnik (pesme i priče), „Prosveta“, Beograd, 1968.
  • Fioka bez broja (roman), samizdat, Beograd, 1974.
  • U svlačionici (roman), „Tribina“, Beograd, 1978.
  • Vraćam se odmah (priče), „Prosveta“, Beograd, 1987.
  • Bliži se 2000. (poezija), Prva književna komuna, Mostar, 1989.
  • Od Boga ili đavola (roman) „Sloboda“, Beograd, 1990.
  • Moje najbolje priče (priče), „Naučna knjiga“, Beograd, 1991.
  • Živeću ispočetka (priče), BIGZ, Beograd, 1991.
  • Vlasnik tuđeg razuma (priče), „Filip Višnjić“, Beograd, 2001.
  • Igra desnog beka (drama), Književno društvo „Sveti Sava“, Beograd, 2004.
  • Konj bez jahača (proza i poezija), „Zaštita DM“, Beograd, 2004. Drugo izmenjeno izdanje: „Admiral Books“, Beograd, 2006.
  • Ožiljci za sva vremena (priče), „Admiral Books“, Beograd, 2006.
  • Prošlost je prošla (priče), „Nolit“ i „Beoknjiga“, Beograd, 2008.
  • Kafanski biseri (priče), Udruženje srpskih izdavača, Beograd, 2010.
  • Kafanski biseri. 2, Ko je rekao: živeli! (priče), Udruženje srpskih izdavača, Beograd, 2011.

Prijem kod kritike[uredi | uredi izvor]

Ilustracija i ispis pesme Jaše Grobarova, delo Milića od Mačve, deo kolekcije Adligata

O Grobarovu su, između ostalih, pisali i Predrag Protić, Matija Bećković, Ljubivoje Ršumović, Milovan Vitezović, Miodrag Perišić, Mihajlo Pantić, Radomir Konstantinović i drugi.

Radomir Konstantinović kaže u eseju o Grobarovu pročitanom na Trećem programu Radio Beograda 13. decembra 1968: „Grobarov je samotvorac. Bez pretka, bukvalno, zahvaljujući istoriji koja može, kao što vidite, da se zove i logor ili jama u Jasenovcu; udruženom saradnjom ove istorije sa čistom nesrećom koja će ga lišiti one žene koju nije prestao da traži - tražeći sebe, pokušavajući da se nađe u svome poreklu nalazeći se u njoj, svojoj majci, svome izvorištu, svome prapočetku - on je osuđen, on je krvavo počašćen da bude svoj sopstveni tvorac, da bude ovaj samotvorni Grobarov a ne Miladin Kovačević. On je osuđen da bude bez prethodnika, da bude na samom svom početku, čak stariji od sebe samoga i kao u narodnim zagonetkama, ovako nesrećom i istorijom zagonetnut, da bude svoj sopstveni sin, otac toga svoga sina, stariji od sebe samog koji je već tu, i koji tek treba iako jeste samoga sebe da rodi.“[4]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Jakov Grobarov (biografija), Srpsko književno društvo, Beograd
  2. ^ „Preminuo Jakov Grobarov“, Politika, Beograd, 26. jul 2013.
  3. ^ V. N. „Odlazak pisca i boema Jakova Grobarova“, Večernje novosti, Beograd, 25. jul 2013.
  4. ^ a b Konstantinović, Radomir. „Cveće za mrtvu majku“, Danas, Beograd, 2. avgust 2013

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]