Morski konjić

Morski konjić; Vremenski raspon: pliocen – danas PreЄ Є O S D C P T J K Pg N
	Kratkokljuni morski konjić (Hippocampus hippocampus)
Naučna klasifikacija
Domen:	Eukaryota
Carstvo:	Animalia
Tip:	Chordata
Klasa:	Actinopterygii
Red:	Syngnathiformes
Porodica:	Syngnathidae
Potporodica:	Hippocampinae
Rod:	Hippocampus; Rafinesque, 1810
Tipska vrsta
	Hippocampus heptagonus; Rafinesque, 1810
Vrste
	pogledajte Vrste.
Sinonimi
	Acentronura Kaup, 1853; Farlapiscis Whitley, 1931; Jamsus Ginsburg, 1937; Macleayina Fowler, 1907; Phyllopteryx Swainson 1839;

Morski konjić (Hippocampus) je rod morskih riba iz porodice Syngnathidae i naziv koji se koristi za 46 vrsta koje mu pripadaju. „Hippocampus” potiče od starogrčkog hippókampos (ἱππόκαμπος), što je izvedeno od híppos (ἵππος) što znači „konj“ i kámpos (κάμπος) što znači „morsko čudovište“^[4]^[5] ili „morska životinja“.^[6] Imajući glavu i vrat koji podsećaju na konja, morski konjići takođe imaju segmentirani koštani oklop, uspravno držanje i uvijen rep koji se može uhvatiti za vlati trave.^[7] Zajedno sa morskim iglama i zmajevima (Phycodurus i Phyllopteryx) čine porodicu Syngnathidae.

Opis

Svi predstavnici porodice se odlikuju ovalnim, izduženim telom koje se završava dugom cevastom njuškom sa malim ustima na njenom kraju.^[8] Telo prepokrivaju koštani prstenovi koji štite životinju.^[9] Kod predstavnika roda Hippocampus položaj glave je takav da čini prav ugao sa telom.^[10] Između glave i tela je vrat. Mogu da okrenu glavu na razne strane, a oči koje se nalaze isturene na malim koštanim ispupčenjima, mogu da pomeraju nezavisno jedno od drugog. Uvijeni (prehenzilni) rep ima ulogu da se drže za alge i korale kako ih morske struje ne bi odnele.^[11] Imaju leđno i grudno peraje i kreću se tako da se ne uočavaju nagli pokreti tela.^[12]

Ishrana

Uglavnom se hrane malim ljuskarima koje usisavaju u usta.^[12]

Razmnožavanje

Ženke polažu jaja na trbuh mužjaka, gde ostaju zalepljena i gde ih mužjak oplođuje. Na tom delu kože nabuja trbušna vrećica u kojoj se dalje razvijaju mladi.^[11] Mladi se legu nakon 4,5 nedelje.^[12]

Stanište

Nastanjuju mora tropskog i umerenog pojasa. Podnose vodu različitog saliniteta. Slabi su plivači, ali pošto zadržavaju uspravni stav među algama, bolje se kamufliraju.^[11]

Vrste

Rod Hippocampus:

Hippocampus abdominalis Lesson, 1827 (Novi Zeland i južna i istočna Australija)
Hippocampus alatus Kuiter, 2001
Hippocampus algiricus Kaup, 1856
Hippocampus angustus Günther, 1870
Hippocampus barbouri Jordan & Richardson, 1908
Hippocampus bargibanti Whitley, 1970 (zapadni Pacifik (Indonezija, Filipini, Papua Nova Gvineja, Solomonova ostrva, itd.))
Hippocampus biocellatus Kuiter, 2001
Hippocampus borboniensis Duméril, 1870
Hippocampus breviceps Peters, 1869 (južna i istočna Australija)
Hippocampus camelopardalis Bianconi, 1854
Hippocampus capensis Boulenger, 1900
Hippocampus colemani Kuiter, 2003
Hippocampus comes Cantor, 1850
Hippocampus coronatus Temminck & Schlegel, 1850
Hippocampus denise Lourie & Randall, 2003
Hippocampus erectus Perry, 1810 (istočna obala Amerike, između Nove Škotske i Urugvaja)
Hippocampus fisheri Jordan & Evermann, 1903
Hippocampus fuscus Rüppell, 1838 (Indijski okean)
Hippocampus grandiceps Kuiter, 2001
Hippocampus guttulatus Cuvier, 1829
Hippocampus hendriki Kuiter, 2001
Hippocampus hippocampus (Linnaeus, 1758) (Jadransko more i Atlantski okean)
Hippocampus histrix Kaup, 1856 (Indijski okean, Persijski zaliv, Crveno more, i daleki istok)
Hippocampus ingens Girard, 1858 (Pacifik, obala zapadne, centralne i Južne Amerike)
Hippocampus jayakari Boulenger, 1900
Hippocampus jugumus Kuiter, 2001
Hippocampus kelloggi Jordan & Snyder, 1901
Hippocampus kuda Bleeker, 1852
Hippocampus lichtensteinii Kaup, 1856
Hippocampus minotaur Gomon, 1997
Hippocampus mohnikei Bleeker, 1854
Hippocampus montebelloensis Kuiter, 2001
Hippocampus multispinus Kuiter, 2001
Hippocampus procerus Kuiter, 2001
Hippocampus queenslandicus Horne, 2001
Hippocampus reidi Ginsburg, 1933 (Karipski koralni grebeni)
Hippocampus semispinosus Kuiter, 2001
Hippocampus sindonis Jordan & Snyder, 1901
Hippocampus spinosissimus Weber, 1913
Hippocampus subelongatus Castelnau, 1873
Hippocampus trimaculatus Leach, 1814
Hippocampus whitei Bleeker, 1855 (istočna Australija)
Hippocampus zebra Whitley, 1964
Hippocampus zosterae Jordan & Gilbert, 1882 (Meksički zaliv i Karibi)

Evolucija i fosilni zapis

Anatomski dokazi, potkrepljeni molekularnim, fizičkim i genetskim dokazima, pokazuju da su morski konjići visoko modifikovane morske igle. Fosilni zapis morskih konjića je, međutim, veoma redak. Najpoznatiji i najbolje proučavani fosili su primerci Hippocampus guttulatus (iako se u literaturi češće pominju pod sinonimom H. ramulosus), iz formacije reke Marekija u provinciji Rimini, Italija, koja datira iz donjeg pliocena, pre oko 3 miliona godina. Najraniji poznati fosili morskog konjića su dve vrste slične moreskim iglama, H. sarmaticus i H. slovenicus, iz koprolitnog horizonta brda Tunjice, srednjeg miocenskog lageršteta u Sloveniji koji datira od pre oko 13 miliona godina.^[13]

Molekularno datiranje implicira da su se morske igle i morski konjići razišli tokom kasnog oligocena. Ovo je dovelo do spekulacija da su morski konjići evoluirali kao odgovor na velike površine plitke vode, novonastale kao rezultat tektonskih događaja. Plitka voda bi omogućila širenje staništa morske trave koja je služila kao kamuflaža za uspravno držanje morskih konjića.^[14] Ove tektonske promene su se desile u zapadnom Tihom okeanu, ukazujući na poreklo iz te oblasti, a molekularni podaci ukazuju na dve kasnije, odvojene invazije Atlantskog okeana.^[15] Godine 2016, studija objavljena u časopisu Nature otkrila je da je genom morskog konjića do sada proučavan genom ribe koji se najbrže razvija.^[16]

Evolucija morskih konjića iz morske igle možda je bila adaptacija u pogledu biomehanike hvatanja plena. Jedinstveno držanje morskog konjića omogućava im da uhvate male škampe na većim udaljenostima nego što je sposobna morska igla.^[17]

Reference

^ Rafinesque Schmaltz, C. S. (1810). „G. Hippocampus”. Caratteri di alcuni nuovi generi e nuove specie di animali e piante della Sicilia: con varie osservazioni sopra i medesimi. Palermo: Sanfilippo. str. 18.
^ Hippocampus Rafinesque, 1810, WoRMS
^ Whitley, Gilbert P. (1931). „New Names for Australian Fishes”. The Australian Zoologist. 6 (4): 313.
^ Shorter Oxford English Dictionary. Oxford, UK: Oxford University Press. 2007. ISBN 978-0199206872.
^ ἱππόκαμπος, ἵππος, κάμπος. Liddell, Henry George; Scott, Robert; A Greek–English Lexicon at the Perseus Project.
^ Jarvis, Dr Peter (2020-01-13). The Pelagic Dictionary of Natural History of the British Isles: Descriptions of all Species with a Common Name (na jeziku: engleski). Pelagic Publishing Ltd. ISBN 978-1-78427-196-1.
^ „sea horse or seahorse”. dictionary.com. Arhivirano iz originala 07. 08. 2016. g. Pristupljeno 2016-06-19.
^ „sea horse or seahorse”. dictionary.com. Arhivirano iz originala 07. 08. 2016. g. Pristupljeno 19. 6. 2016.
^ Brem, A. 1983. Život životinja. Prosvjeta: Zagreb.
^ Markon E, Monđini M. 2000. Sve životinje sveta. IKP Evro, Beograd.
^ ^a ^b ^v Grupa autora. 1982. Ilustrovana enciklopedija Priroda. Vuk Karadžić. Beograd.
^ ^a ^b ^v Čineri, M. 2001. Velika enciklopedija životinja. ITP „Zmaj“: Novi Sad.
^ Žalohar J.; Hitij T.; Križnar M. (2009). „Two new species of seahorses (Syngnathidae, Hippocampus) from the Middle Miocene (Sarmatian) Coprolitic Horizon in Tunjice Hills, Slovenia: The oldest fossil record of seahorses”. Annales de Paléontologie. 95 (2): 71—96. doi:10.1016/j.annpal.2009.03.002.
^ Teske PR; Beheregaray LB (2009). „Evolution of seahorses' upright posture was linked to Oligocene expansion of seagrass habitats”. Biol. Lett. 5 (4): 521—3. PMC 2781918 . PMID 19451164. doi:10.1098/rsbl.2009.0152.
^ Teske PR; Cherry MI; Matthee CA (2004). „The evolutionary history of seahorses (Syngnathidae: Hippocampus): molecular data suggest a West Pacific origin and two invasions of the Atlantic Ocean”. Mol Phylogenet Evol. 30 (2): 273—86. PMID 14715220. doi:10.1016/S1055-7903(03)00214-8.
^ Lin, Qiang; Fan, Shaohua; Zhang, Yanhong; Xu, Meng; Zhang, Huixian; Yang, Yulan; et al. (14. 12. 2016). „The seahorse genome and the evolution of its specialized morphology”. Nature. 540 (7633): 395—399. Bibcode:2016Natur.540..395L. PMID 27974754. doi:10.1038/nature20595 . CS1 održavanje: Format datuma (veza)
^ Van Wassenbergh, Sam; Roos, Gert; Ferry, Lara (2011-01-25). „An adaptive explanation for the horse-like shape of seahorses”. Nature Communications. 2 (1): 164. Bibcode:2011NatCo...2..164V. ISSN 2041-1723. PMID 21266964. doi:10.1038/ncomms1168 .

Literatura

Rafinesque Schmaltz, C. S. (1810). „G. Hippocampus”. Caratteri di alcuni nuovi generi e nuove specie di animali e piante della Sicilia: con varie osservazioni sopra i medesimi. Palermo: Sanfilippo. str. 18.
Amanda C.J. Vincent & Sadler, Laila M. (1995). „Faithful pair bonds in wild seahorse, Hippocampus whitei”. Animal Behaviour. 50 (6): 1557—69. doi:10.1016/0003-3472(95)80011-5.
Amanda C.J. Vincent (1995). „A role for daily greetings in maintaining seahorse pair bonds”. Animal Behaviour. 49: 258—260. doi:10.1016/0003-3472(95)80178-2.
Amanda C.J. Vincent (1990). „A seahorse father makes a good mother”. Natural History. 12: 34—43.
Amanda C.J. Vincent & Woodroffe, Rosie (1994). „Mothers little helpers: patterns of male care in mammals”. Trends in Ecology and Evolution. 9 (8): 294—7. PMID 21236858. doi:10.1016/0169-5347(94)90033-7.
Sparks, John (1999). Battle of the Sexes: The Natural History of Sex. London: BBC Books. ISBN 978-0-563-37145-8.
Lourie, Sara A.; Amanda C.J. Vincent; Hall, Heather J. (1999). Seahorses: An Identification Guide to the World's Species and their Conversation. London: Project Seahorse.
R., Teske P.; Hamilton, H.; Matthee C. A.; Barker N. P. (2007). „Signatures of seaway closures and founder dispersal in the phylogeny of a circumglobally distributed seahorse lineage”. BMC Evolutionary Biology. 7: 138. PMC 1978501 . PMID 17697373. doi:10.1186/1471-2148-7-138.
Leslee Matsushige, Curator, Birch Aquarium at Scripps, UCSD and Dawn Navarro Ericson, Natural Science Illustrator "Sea Horses & their Relatives", WEEKEND NATURALIST: An Identification and Natural Science Guide. 2011. ISBN 9780982835623. Manta Publications 2011 first edition.

Spoljašnje veze

Seahorse.org informacije
slike i filmovi (Hippocampus bargibanti)
Пројекат
Галерије: Hippocampus denise,"Walea" Pygmy Seahorse, "Pontohi" Pygmy Seahorse
Фотографије
Vimeo.com, video of various seahorse species at the Monterey Bay Aquarium
ARKive—images and movies of the pygmy seahorse (Hippocampus bargibanti)
(језик: енглески) Морски коњић на Encyclopedia of Life

[1] Rafinesque Schmaltz, C. S. (1810). „G. Hippocampus”. Caratteri di alcuni nuovi generi e nuove specie di animali e piante della Sicilia: con varie osservazioni sopra i medesimi. Palermo: Sanfilippo. str. 18.

[2] Hippocampus Rafinesque, 1810, WoRMS

[3] Whitley, Gilbert P. (1931). „New Names for Australian Fishes”. The Australian Zoologist. 6 (4): 313.

[SOED-4] Shorter Oxford English Dictionary. Oxford, UK: Oxford University Press. 2007. ISBN 978-0199206872.

[5] ἱππόκαμπος, ἵππος, κάμπος. Liddell, Henry George; Scott, Robert; A Greek–English Lexicon at the Perseus Project.

[6] Jarvis, Dr Peter (2020-01-13). The Pelagic Dictionary of Natural History of the British Isles: Descriptions of all Species with a Common Name (na jeziku: engleski). Pelagic Publishing Ltd. ISBN 978-1-78427-196-1.

[7] „sea horse or seahorse”. dictionary.com. Arhivirano iz originala 07. 08. 2016. g. Pristupljeno 2016-06-19.

[8] „sea horse or seahorse”. dictionary.com. Arhivirano iz originala 07. 08. 2016. g. Pristupljeno 19. 6. 2016.

[9] Brem, A. 1983. Život životinja. Prosvjeta: Zagreb.

[10] Markon E, Monđini M. 2000. Sve životinje sveta. IKP Evro, Beograd.

[природа-11] v Grupa autora. 1982. Ilustrovana enciklopedija Priroda. Vuk Karadžić. Beograd.

[велика-12] v Čineri, M. 2001. Velika enciklopedija životinja. ITP „Zmaj“: Novi Sad.

[13] Žalohar J.; Hitij T.; Križnar M. (2009). „Two new species of seahorses (Syngnathidae, Hippocampus) from the Middle Miocene (Sarmatian) Coprolitic Horizon in Tunjice Hills, Slovenia: The oldest fossil record of seahorses”. Annales de Paléontologie. 95 (2): 71—96. doi:10.1016/j.annpal.2009.03.002.

[14] Teske PR; Beheregaray LB (2009). „Evolution of seahorses' upright posture was linked to Oligocene expansion of seagrass habitats”. Biol. Lett. 5 (4): 521—3. PMC 2781918 . PMID 19451164. doi:10.1098/rsbl.2009.0152.

[15] Teske PR; Cherry MI; Matthee CA (2004). „The evolutionary history of seahorses (Syngnathidae: Hippocampus): molecular data suggest a West Pacific origin and two invasions of the Atlantic Ocean”. Mol Phylogenet Evol. 30 (2): 273—86. PMID 14715220. doi:10.1016/S1055-7903(03)00214-8.

[nature20595-16] Lin, Qiang; Fan, Shaohua; Zhang, Yanhong; Xu, Meng; Zhang, Huixian; Yang, Yulan; et al. (14. 12. 2016). „The seahorse genome and the evolution of its specialized morphology”. Nature. 540 (7633): 395—399. Bibcode:2016Natur.540..395L. PMID 27974754. doi:10.1038/nature20595 . CS1 održavanje: Format datuma (veza)

[17] Van Wassenbergh, Sam; Roos, Gert; Ferry, Lara (2011-01-25). „An adaptive explanation for the horse-like shape of seahorses”. Nature Communications. 2 (1): 164. Bibcode:2011NatCo...2..164V. ISSN 2041-1723. PMID 21266964. doi:10.1038/ncomms1168 .

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]

[14]

[15]

[16]

[17]