Pređi na sadržaj

Obaveštajni centar Saturn

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Obaveštajni centar „Saturn“ je bila malo poznata nemačka vojno-obaveštajna služba Abver (nem. Abwehr), stvorila neposredno pred napad na SSSR. Ni danas nije lako objasniti zbog čega je bio stvoren ovaj obaveštajni centar koji se bavio samo i isključivo SSSR, jer sve što je vezano za rad Abvera odigravalo se u veoma strogoj tajnosti. Šef Abvera admiral Vilhelm Kanaris, nije voleo da ostavlja tragove. Poznat je i njegov slogan da obaveštajac koji vodi arhivu – nije ništa drugo nego običan samoubica. Ipak, neki zaključci se naprosto sami nameću pregledom memoara i dokumenta koji su ipak ostali nakon pada Trećeg rajha.[traži se izvor]

Početkom maja 1941. godine, kada su divizije već bile prebačene na sovjetsku granicu, Hitler je sa Kanarisom imao ozbiljan razgovor, o „ruskom problemu“. Ovaj razgovor je pomenut ili pribeležen u mnogim dokumentim i memoarima. Bio je spomenut čak i na Nirnberškom procesu.[traži se izvor]

U mnogim memoarima se pominje da je tada došlo do konflikta između Hitlera i Kanarisa. To je apsolutna neistina, jer su i pored nekih, ne baš uvek tako malih, neslaganja obojica bila ubeđena da je SSSR „gigant na staklenim nogama“.[traži se izvor]

Hitler je preporučio Kanarisu da u SSSR-u radi smelo i samouvereno a ne kao u Čehoslovačkoj, Norveškoj i Poljskoj gde su morali da računaju na tradicionalne simpatije Velike Britanije prema tim državama. Prema SSSR-u je sve bilo dozvoljeno i bilo je važno samo jedno – uništiti boljševički režim. Smatrao je da će Nemačkoj Zapad tada: „ navući odeždu anđela ...

Kanaris je neko vreme slušao Hitlera, a onda se usudio da primeti da u SSSR-u nemačku armiju očekuje jedna jedina i najveća teškoća – ogromno prostranstvo teritorije. Pokušao je da Hitlera ubedi da SSSR nije Norveškakoja može da se osvoji između doručka i ručka“.

Na to mu je Hitler uzvratio da ni slučajno ne potcenjuje nemačku naciju, napomenuvši mu da su baš Rusi bili ti koji su svojevremeno stizali ne samo do Berlina, već i do Pariza. I to onda kada nisu postojali ni tenkovi, ni avjacija, ni automobili.[traži se izvor]

Pred kraj razgovora admiral Kanaris je pomenuo najveću teškoću koja se očekuje: pronalaženje agenata za rad u SSSR-u. Ni jedan Evropljanin nije u stanju da nauči ruski jezik bez pogrešnog akcenta ...[traži se izvor]

Hitler nije dozvolio Kanarisu da završi presekavši ga izjavom da novi Nemci koje je on vaspitavo mogu sve. Hteo ili ne, Kanaris je morao da ućuti. Uvideo je da je bilo nemoguće nastaviti svaki dalji razgovor sa Hitlerom, jer je sve više zapadao u stanje koje je Kanaris nazavao „prikriveno ludilo“. Razgovor se okončao tako što je Hitler iskazao poverenje u Kanarisa i Abvera, a admiral Kanaris se zahvalio svome Vođi.[traži se izvor]

Od sredine maja u Hitlerovom Glavnom stanu su se svakodnevno održavale tzv. „Kontrolne konferencije“ na kojima se proveravla spremnost jedinica za plan „Barbarosa“. Ovim konferencija je većinom predsedavao načelnik štaba Vrhovne komande kopnene vojske general-pukovnik Franc Halder. Admiral Kanaris obično nije prisustvovao ovim savetovanjima. Kada bi dobio poviz za sledeći za poslovni sastanak, on je naređivao nekome od pripadnika njegovog štaba da u njegovo ime telefonira Halderu i upita ga da li je obavezno prisustvo šefa Abvera. Odgovor je obično bio takav da se iz njega dalo zaključiti da prisustvo admirala Kanarisa nije obavezno. Na osnovu mnogih svedočenja stiče se utisak da Kanaris uopšte nije voleo da se druži sa generalima. On je o generalima znao suviše, i nije mogao mnoge od njih da gleda kako se ulizuju Hitleru. Generali su, pak, znali da Kanaris zna o njima mnogo čega, tako da im je prisustvo šefa Abvera nije bilo najprijatnije.[traži se izvor]

Jednog dana admiralu Kanarisu je telefonirao sam general-pukovnik Halder i zamolio ga da svakako dođe na konferenciju jer je njegovo prisustvo bilo neophodno. Generali su hteli da im šef Abvera referiše i dostavi podateke kako najlakše i sa što manje gubitaka, nemačke trupe mogu stići do Moskve. Nisu bili zadovoljni memorandumom koji je je 1. marta 1941. g. Kanaris dostavio Hitleru. Kanaris je imao nezvanične podatke da generali, a naročito general-potpukovnik Fridrih Paulus, pomoćnik načelnika štaba Vrhovne komande kopnene vojske, sumnjaju u njegove podatke o sovjetskim utvrđenjima na granici i mogućnostima sovjetske železnice. Nisu bili zadovoljni ni podacima o komandnom sastavu u Crvenoj armiji. Pre napada na Francusku Abver je uspeo da sazna imena svih oficira, a pred napad na SSSR Abver nije mogao da sazna ni imena svih komandanata armija.[traži se izvor]

Konferencija je i počela primedbama na rad Abvera. Prvi je bio istupio Paulus. Hteo je da zna sve o sovjetskim želenicama, a naročito broj lokomotiva. Admiral Kanaris mu je kao i uvek mirno odgovorio da je njegov prethodnik dobio sve te podatke i da je trebalo da se prvo dobro upozna sa podacima kojim raspolaže kada je stupio na novu dužnost.[traži se izvor]

Nakon Paulusa jedan od prisutnih generala je hteo da zna kakve su sovjetske snage sa druge snage strane reke Bug. Obično tih i miran general Ginter fon Kluge je besno zatražio da se ponovo prover svi podaci o liniji BrestMoskva. Predstavnik Luftvafea se pozvao n ato da je lično Gering zainteresovan za podatke o skladištima goriva sovjetske avijacije. Na kraju je bilo spomenuto da se u delu memoranduma, u kome se daju karakteristike sovjetskih aviona, govori o bombarderu koji može da razvije fantastičnu brzinu – dva puta veću od najbržeg „Meseršmita“ – uz zajedljivu opasku da takvo nešto ne može da postoji u prirodi.

Admiral je sve to mirno saslušao, i čekao da mu general-pukovnik Halder da reč. Izvinio se zbog napravljene greške sa avionom, rekavši da je ona zasigurno jasna i svakom podnaredniku. Izrazio je čuđenje što je Luftvafe, kada ju je zapazila nije i ispravila, da se bespotrebno ne bi zadržavali na tome. Naglasivši da potpuno razume neke zamereke i da shvata potrebu Vrhovne komande da zna što je moguće više o protivniku rekao da postoje i granice mogućnosti za Abver i da od njega ne treba tražiti nemoguće. Kao primer uzeo je samog Firera. Uz napomemenu da se ne seća doslovnog teksta koji je sam Hitler napisao na memorandumu o kome su tada raspravljali, admiral Kanaris je da je rekao. „Ukoliko se ne varam to su bile samo tri reči – Odlična, vanredna slika ...

Nakon savetovanja admiral Kanaris je, za budući Istočni front, naredio stvaranje specijalnog obaveštajnog centra „Saturn“.[traži se izvor]

Sazvavši više oficire Abvera, Kanaris im je pročitao naredbu i objasnio im šta će u stvrai predstavljati „Saturn“. Iako im nije doslovno tako rekao prisutni oficiri su mogli da shvate da je „Saturn“ zapravo svojevrsna zaštita za Abver i za admirala lično, u slučaju nepovoljnih ishoda.[traži se izvor]

Ciljeve postajanja „Saturna“ Kanaris je veoma detaljno objasnio. Njemu svojstvenom mirnoćom i bez oklolišanja a shodno teatralnosti situacije rekao je da je ova kampanja koju pokreće Fireer najvažnija od svih, jer ona predstavlja završetak genijalnog plana stvaranja Velike Nemačke ... Istaknuvši da pobeda na Istočnom frontu mora biti rešena munjevitim naletom armija od Bresta do Moskve, ali da se pritom ne sme zaboraviti da se u SSSR-u susreću i sa faktorom upravo kolosalnih razdaljina. To od Abvera zahteva i potpuno nov način rada, te zbog toga odmah nakon čelične pesnice Vermahta mora i Abver uputiti svoju pesnicu. Glavni cilj „Saturna“ je, svakako, Moskva. Naglasio je da se „prestonica boljševizma“ mora napuniti špijunima i diverzantima i time se pomoći hrabroj nemačkoj armiji i u odlučujućem trenutku zabosti nož u leđa Kremlju ...[traži se izvor]

„Saturn“ nije trebalo da bude samo grupa radnika Abvera koji se nalaze u blizini fronta. Sam „Saturn“ je trebalo da bude Abver, ali skoncentrisan u jednoj tački, pogodnoj za Nemačku. Na kraju, admiral Kanaris je istakao da iako na čelo „Saturna“ stavlja svoje najbolje saradnike – pukovnika Zombaha i potpukovnika Eriha Milera – to nikako ne treba da znači da im on na leđa stavlja ceo SSSR. Izbor je pao na njih dvojcu, jer su poznati kao talentovani, pametni, elastični i operativni saradnici špujunaže i kontrašpijunaže.[traži se izvor]

Praktično sagledavajući problem, Abver je znao da, što se tiče profesionalnih kadrova i agenture, situacija nije bila baš najblistavija. Agenti ruske narodnosti kojim se raspolagalo ličili su na, kako je to neko definisao, „putnike Nojevog kovčega“, bez ikavih mogućnosti da se detaljno provere. Agenti, zavrbovani, pak, među starom ruskom emigracijom su bili mahom siromašni i plašljivi ljudi, spremni da za novac urade sve iako ništa nisu znali. Nisu čak ni poznavali tadašnji SSSR. Ono što je Abver bio dobio od finskom marašala Manerhajma iz kontingenta zarobljenika sovjetsko-finskog rata bilo je već mnogo boljea, ali ih je bilo veoma malo.[traži se izvor]

To je zapravo značilo da će taj problem moći otkloniti tek kada kampanja bude otpočela i kada se pojave prvi zarobljenici. Vermaht je trebalo da dobije uputstva i izda naredbe u tom smeru. Koliki je bio značaj toga dovoljno govori činjenica da se i sam Hitler interesovao za aktivnosti na tom polju.[traži se izvor]

Literutura[uredi | uredi izvor]

  • Vasilij Ardamatski, „Saturn“ se skoro ne vidi, Obod, Cetinje 1964. g.