Pređi na sadržaj

Pravo na povratak

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Pravo na povratak načelo je međunarodnog prava koje garantuje svakoj osobi slobodu da se dobrovoljno vrati ili ponovno uđe u zemlju rođenja ili državljanstva. Pravo na povratak na osnovu narodnosti, državljanstva ili porekla može se utvrditi ustavom ili zakonom pojedine zemlje. Neke zemlje uskraćuju pravo u određenim slučajevima ili u potpunosti.

Pravo je formulisano u nekoliko savremenih sporazuma i konvencija, posebno u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima (1948), Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (1966) i Četvrtoj ženevskoj konvenciji (1948). Ženevske konvencije, tvrdi se, prerasle su u međunarodno običajno pravo, pa je pravo na povratak obavezujuće i za zemlje koje nisu potpisnice konvencija.[1]

Pravo na povratak često pozivaju predstavnici izbegličkih grupa tvrdnjama da imaju slobodu da se vrate u zemlju iz koje su raseljeni.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „United Nations Audiovisual Library of International Law”. legal.un.org. Pristupljeno 15. 3. 2017. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]