Projekt Orion

Umjetnička koncepcija kosmičkog broda Orion.

Projekt Orion je bio američki projekt kosmičkog broda pogonjenog eksplozijama minijaturnih atomskih bombi. Ideju je dao Stanislav Ulam 1947., a projekt je započet 1958. godine. Glavni projektanti su bili Ted Tejlor i Friman Dajson.

Korišćenje atomskih bombi trebalo je omogućiti izuzetno veliki potisak i visok specifični impuls, korišćenjem tehnologije već poznate u to vrijeme. To bi omogućilo relativno jeftine i brze međuplanetarne letove sa velikim teretom.

Zbog zabrane testiranja nuklearnog oružja u atmosferi, koje je stupilo na snagu 1963, projekt je napušten iako je testiranje prototipa potvrdilo pravilnost koncepta.

Zamišljeni rad

Jedna od predloženih konfiguracija Oriona, sa prikazanim dijelovima.

Orion je trebalo da radi na sljedećem principu.

• Male nuklearne ili termonuklearne bombe, jačine od nekoliko kilotona, bi se izbacivale sa broda unazad.
• U pogodnom trenutku, dolazi do detonacije. Kada udarni talas stigne do broda, debela ploča od čelika ili aluminijuma prima na sebe udar.
• Ova ploča je povezana sa brodom putem sistema amortizera, sa jednim ili više stepena. Ovo ublažava udar, i pogodnom konstrukcijom pretvara ga u seriju mini udara, podnošljivih za posadu.

Sistem amortizera takođe prenosi potisak eksplozije na brod-ploča-amortizer sistem, i dolazi do kretanja broda unaprijed, po principu akcije i reakcije.

• Kada je udar apsorbovan, ciklus se ponavlja od prve tačke.

Period ubrzavanja broda bi bio praćen perodom „tišine“, kada brod putuje inercijom. Za slijetanje, brod se okreće i vrši usporenje novom serijom ekslozija.

Osobine

Koncept mini-bombi koje bi se detonirale da omoguće potisak.

Nuklearni pulsni pogon zamišljen za Orion bi obezbjeđivao 20 do 30 km/s izlaznu brzinu mlaza, sa meganjutnima potiska. Dizajn je bio efikasan samo za veće mase, od kojih su neke prikazane u tabeli.

Report Dženeral Atomiksa iz 1959 je prikazao osobine za 3 različite veličine Orion kosmičkih brodova:

	"Satelit" Orion	"Srednja veličina" Orion	"Super" Orion
Dijametar broda	17–20 m	40 m	400 m
Masa broda	300 t	1000–2000 t	8,000,000 t
Broj bombi	540	1080	1080
Masa jedne bombe	0.22 t	0.37–0.75 t	3.00 t

Svi ovi dizajni su mogli da se ostvare i sa tehnologijom dostupnom sredinom 20. vijeka ili nešto kasnije.

Većina materijala u svakoj bombi je u stvari trebalo da minimizira radioaktivnost apsorpcijom neutrona, i da efikasno presese snagu eksplozije do debele potisne ploče broda.

Primjena

Orion kosmički brodovi bi se koristili za istraživanja sunčevog sistema. Teoretska najveća brzina je bila procijenjena na oko 3 do 10% od brzine svjetlosti. Predviđene misije su uključivale put do Marsa ili do nekog mjeseca Saturna, sa korisnim teretom od stotina ili hiljada tona.

Međuzvjezdano putovanje je isto moguće, ali bi u najboljem slučaju trebalo oko 100 godina za odlazak do najbliže zvijezde Proksima Kentauri i natrag. Neki autori su predviđali i upotrebu Oriona za odbranu od asteroida koji idu prema Zemlji.

Prototip

Prototip dužine jednog metra koji je koristio obični C-4 eksploziv za detonacije je uspješno isproban u kontrolisanom letu do visine od oko 185 stopa, dana 14. novembra 1959. Težina prototipa je bila oko 270 funti sa poklopcem a 230 bez njega. Pet eksplozivnih punjenja je izbacivano jedno za drugim i detonirano, u razmacima od 0,25 sekundi. Kontrolisano prizemljenje sa padobranom je izvedeno uspješno.

Literatura

• Dyson, George (2002). Project Orion : the true story of the atomic spaceship. Owl Books. ISBN 978-0-8050-7284-6. 
• Dunne; Dyson and Treshow (1959). Dimensional Study of Orion Type Spaceships. General Atomics. GAMD-784. 

Spoljašnje veze

• Projekt Orion
• Elektromagnetski puls kao posljedica nuklearne eksplozije Arhivirano na sajtu Wayback Machine (24. februar 2021)
• Forum sa vezama ka dokumentaciji
• Džordž Dajson o projektu Orion
• Do Marsa sa bombom