Razgovor:Ruđer Bošković/Arhiva 1

Arhiva 1

Arhiva 2

Josip ili Josif?

Demograf Božidar Kljajević tvrdi da mu je pravo ime zapravo JOSIF.

Prvi podnaslov

Svojatanja

Boškovićev uspjeh slave tri države: Hrvatska, Italija i Srbija.

Većina izvora govori o njegovu hrvatstvu.[1] U pismima sestri Anici (Anna), govori joj kako nije zaboravio hrvatski jezik.[1] Kad je bio u Beču 1757., uočio je hrvatske vojnike kako idu na bojište u tijeku Sedmogodišnjeg rata i odmah otrčao da ih vidi, želeći im 'Božju pomoć' po starom hrvatskom običaju.[2] Dok je živio u Parizu, svjedočio je jednoj vojnoj paradi, te kad je opazio hrvatsku jedinicu iz Dubrovnika izgovara: "Evo ih, moji hrabri Hrvati!".[2].

Talijani tvrde da je Boscovich (talijanski) upamćen kao Talijan. Prema tomu, rođen je u gradu križanih kultura - hrvatske i talijanske, a viši sloj građanstva Dubrovnika (tako i Boškovići) bili su pod jakim utjecajem talijanske kulture (rimsko-dalmatinska kultura). Obitelj njegove majke došla je iz Italije, porijeklom Talijani, te je bio pod utjecajem talijanskoga i u životu i u karijeri; Preselio se u Italiju u 14. godini života gdje provodi većinu svoga života. U nekoliko je enciklopedija opisan kao talijanski znanstvenik. Talijanski je koristio i u privatne svrhe, a Voltaire je Boškoviću pisao na talijanskom kao "znak poštovanja". Bošković je uvijek govorio o Italiji kao "pravoj i slatkoj majci".[3] Međutim, Bošković osobno poriče da je Talijan. Naime kada je predložen kao talijanski matematičar, odgovara u svojoj bilješci iz Voyage astronomique et geographique da je "autor Dalmatinac iz Dubrovnika, i ne Talijan."

Srbi tvrde kako je porijeklo njegove obitelji iz Crne Gore (što ga zapravo čini Crnogorcem, a ne Srbinom).[4]. ( preuzeto iz Hr. wikipedije zajedno sa citiranim izvorima! )

Mislim da će pametnom i ovo biti dovoljno, a na mjestu je srpske wikipedije želi li imati pouzdane i provjerene informacije ili će biti nacionalistički bilten.

Anonim iz Dubrovnika

Josip bi trebalo da se ukloni, jer Srbi imamo ime Josip ? Jovab možda da bude. Mada je bio Ruđer Džuzepe Bošković originalno. --Mile 10:50, 27. februar 2007. (CET)

Ljudi okanite se srbovanja, već prenosite činjenice. U članku piše da je Ruđer sebe smatrao Slovinom, odnosno južnim Slovenom.--Damjan /razgovarajmo/ 22:18, 6. jun 2008. (CEST)

Šta je tu tačno srbovanje,navesti zvanični stav naučnih institucija o tome da je on bio srpski naučnik?Šta je tu sporno?Gde je tu problem?Nemojmo preterivati sa nekakvom političkom korektnošću i nevređanju nikoga. Ako nekoga vređa ono što se u Srbiji i među Srbima smatra istinom,neka ga vređa,al` zašto bi to sklanjali iz članaka. Crni Bombarder!!! (†) 01:56, 7. jun 2008. (CEST)

Ako mu je porodica rodom iz Crne Gore, onda je definitivno Srbin. Crnogorska nacija u današnjem smislu je tvorevina komunista. Narod u Crnoj Gori je bio i ostao srpski. A što se tiče tvrdnje da se Bošković izjašnjavao kao Slovin, to uopšte ne dokazuje njegovo navodno hrvatstvo niti jugoslovenstvo (u 18. veku???), već slovenaštvo, pošto je Slovin arhaični naziv za današnje Slovence, kajkavce, što dovodi do zaključka da je verovatno njegova majka imala slovenačke krvi (iz onih krajeva naseljenih Slovencima pod italijanskom kontrolom, otud i veza sa Italijom). U to vreme i kajkavci koji se danas osećaju Hrvatima, bili su samo i jedino Slovini, tj. Slovenci. Što se Hrvata tiče, kajkavština i i čakavština su ono što ih definiše kao takve - znači na prostoru od Istre, preko Rijeke i par dijalekatskih enklava u unutrašnjosti, pa niz Dalmatinsko Primorje i ostrva do Pelješca (današnja situacija sa čajkavskim). Nekad se čajkavski govor prostirao dublje u kopno, sve do Bihaća i Siska, sve dok se broj Srba štokavaca nije naglo povećao u 16. veku, na prostorima nekadašnje Vojne Granice, tj. potonje Srpske Krajine. Pored Srba Primoraca, među kojima su i Dubrovčani, koji su većinom bili rimokatoličke veroispovesti, trajao je i proces nasilnog pokatoličavanja pravoslavnog življa u unutrašnjosti (Hercegovina, Dalmacija, Slavonija, Srem) a potom i stvaranje hrvatskog književnog jezika u 19. veku, na osnovama srpske štokavice, umesto hrvatske kajkavice i čakavice; stvorili su se uslovi za pohrvaćivanje Srba katolika. Da bi ovo uspelo, bilo je potrebno pohrvatiti srpsku kulturu i nauku na ovim prostorima, tako što su se njeni istaknuti predstavnici proglašavali Hrvatima (od Kotromanića i Kosača, preko Ruđera Boškovića i Senjanin Iva do Nikole Tesle i Ive Andrića); isto se dešavalo i sa srpskim narodnim stvaralaštvom i običajima, koji su preko noći proglašavani za hrvatske. Ova kulturna asimilacija je prethodno izvršena i nad Slovencima kajkavcima Gorskog Kotara, Zagorja i Zapadne Slavonije, pošto se centar ugarsko-hrvatskog plemstva izmestio na taj prostor, pod turskim pritiscima. Kasnijim osamostaljivanjem, tu je uspostavljen i centar savremene Hrvatske države. U srednjem veku to je bio Knin, ali se izmeštanjem težišta u Zagreb u 16. veku, ovaj kraj popunjava srpskim štokavskim stanovništvom, koje čini apsolutnu većinu naredna 4 veka, sve do genocida, nasilnog pokatoličavanja i proterivanja koja su se desila u toku 20. veka (dva svetska rata, raspad Jugoslavije). 91.226.242.156 (razgovor) 12:25, 14. jun 2011. (CEST)

Vidim da na engleskoj viki to da je Srbin nije prošlo. A glavna osnova za takve tvrdnje je 100 najznamenitijih Srba (knjiga) koju je izdala SANU, a koja i nema baš neki kredibilitet kao objektivna naučna institucija. --Damjan /razgovarajmo/ 03:12, 3. jul 2009. (CEST)

SANU je najprestižnija naučna institucija u Srbiji i konačni autoritet po mnogim pitanjima. --Dzordzm (razgovor) 03:19, 3. jul 2009. (CEST)

Da nažalost jest, ali samo autoritet i ništa više! Tako je bilo i sa poznatim memorandumom iz 1986., huškačkim nacionalističkim tekstom protiv svih nesrba u bivšoj državi, koji je imao za poslužiti kao akademska potvrda o "velikoj ugroženosti" srpstva širom Jugoslavije i poziv na obračun sa drugim narodima u Jugoslaviji nekoliko godina kasnije! Na tim temeljima je djelovao i Slobodan Milošević kada je prijetio ( "nitko nesme da vas bije", "... ni oružane bitke nisu isključene...") i, u konačnici, i naložio neka od najgorih zvjerstava u Europi nakon II. Svjetskog rata, provedenih u Hrvatskoj ( Vukovar - Ovčara, Škabrnja,Čelije ...), BiH ( Srebrenica, Bijeljina, Goražde, Sarajevo ...) i na Kosovu ( mnogi teški zločini nad nedužnim civilima )! Dakle, vidimo dobro koliko je to ozbiljna "naučna" ustanova SANU!

— Prethodni nepotpisani komentar ostavio je korisnik 89.164.1.172 (razgovor • doprinosi) | 10:51, 28. novembar 2009

Po mom misljenju, shodno nacelima vikipedije da bude neutralna i objektivna, ne bi trebalo na njega stavljati etiketu Srbina. Enciklopedija Britanika kaze da je italijan, sto nama Srbima i Hrvatima ne dolazi u obzir, sto je zanimljivo posto to jeste respektabilna insitucija. Mislim da bi po ovom pitanju trebalo da se ugledamo na englesku vikipediju.

— Prethodni nepotpisani komentar ostavio je korisnik Vucenovic Uros (razgovor • doprinosi) | 23:43, 28. februar 2010

"Englezi kažu da je Italijan", a sam Ruđer Bošković je kategorički odbacivao da ga neko naziva Italijanom i izjašnjavao se kao Slovin, tj. Slovenac (bio je mešovitog srpsko-slovinskog porekla, otud i zabuna s kojom se manipuliše danas). Zašto da se oslanjamo na englesku Vikipediju, kad je očito da šire dezinformaciju. Ako uspeš da me ubediš da je Bošković italijansko prezime, a ne srpsko, svaka ti čast. 91.226.242.156 (razgovor) 14:01, 14. jun 2011. (CEST)

Bošković jest bio Srbin, jer od kuda inače pametnih hrvata!?. Bar je kroz povijest bilo tako!...inače, sve velike hrvate od Gundulića do Preradovića koje koje i danas slava Hrvatska država su Srbi, i to je neosporno!

— Prethodni nepotpisani komentar ostavio je korisnik Bujrum014 (razgovor • doprinosi) | 19:40, 21. jul 2010

Mislim ovo je sramota. Sta treba da znaci to da je on Crnogorac a ne Srbin, ja ne znam koliko daleko mozete da odete. P.S. Boskovic je srpsko prezime. — Prethodni nepotpisani komentar ostavio je korisnik Darkvindak (razgovor • doprinosi) | 03:17, 6. septembar 2010

Boškovića ali baš ništa ne povezuje sa Srbijom (ili Crnom Gorom). Otac Nikola nije bio Srbin, niti ima bilo kakve veze sa Srbijom. Rođen je u Orahovom Dolu gdje nikad nije bilo Srba ili pravoslavaca. Sahranjen je prema katoličkim sakramentima na katoličkom groblju, a sve što ga veže sa Srbijom je kraći boravak u Novom Pazaru gdje je za dubrovačkog trgovca Gleđevića obavljao poslove vezane za trgovinu. Ruđerova majka Pave Bettera je po pradjedu bila podrijetlom Talijanka no to je sve što je veže za Italiju. U Dubrovniku je rođena i u Dubrovniku je proživjela cijeli svoj život. Ruđer je u Italiju otišao na nagovor starijeg brata Bara (čisto dubrovačko ime) i tamo završio isusovački studij Collegium Romanum te se zaredio kao svećenik Isusovac. Inače sam potomak loze Boškovića koja se podijelila na dva prezimena Tomičić i Kristić, a Hrvatska je puna Boškovića Hrvata i katolika. — Prethodni nepotpisani komentar ostavio je korisnik 78.3.72.229 (razgovor • doprinosi) | 03:11, 22. septembar 2011.

(ovde se nalazio komentar koji je sakriven)

Poprilično je glupo, a i krajnje detinjasto kada se nečija nacionalnost veže isključivo za religiju. Pa shodno toj logici ne postoje pravoslavni ili muhamedanski Hrvati, katolički Srbi, budistički Arapi i bla bla. Hrvatsku politiku i stavove nema smisla komentarisati, a za to je Tesla savršen primer. Mehmed paša Sokolović je bio islamske veroispovesti a svi vrlo dobro znamo ko je i odakle. Dakle mante se slobodnih procena.

I da, umalo zaboravih. Osporavati kredibilitet SANU je krajnji bezobrazluk. To što pojedinci vrše neopravdanu politizaciju njihovog rada zarad vlastite promocije nije razlog da se ta institucija u kojoj sede najveći živući umovi ovog naroda, ali i mnogobrojni strani državljani, omalovažava. --NikolaB (razgovor) 15:44, 9. februar 2012. (CET)

Dakle, po toj logici, isusovci su pravoslavni red? Don Ilija Bošković, Ruđerov stric, katolički svećenik isto je Srbin? Za Boga miloga, svašta.--78.1.116.216 (razgovor) 12:26, 18. januar 2014. (CET)

Dubrovnik ili Ruđer

Možete da prekinete. I pored toga što su se Srbi masovno selili u Dubrovnik, malo je verovatno da je bio katolički Srbin porekla iz Srbije ili Crne Gore. A i vremenom su se njegovi preci, pod uslovom da su stvarno bili Srbi, mogli asimilovati sa Hrvatima. Ne želim da sad ovde neki veliki Srbi misle da sam sad izdao svoj narod ili nešto, ali najverovatnije je da je Bošković bio Hrvat, jednostavno nema dovoljno dokaza da je on bio Srbin. Uostalom, da je Ruđer živ, on bi za sebe prvenstveno rekao da je Dubrovčanin. [Gost] — Prethodni nepotpisani komentar ostavio je korisnik 109.245.36.247 (razgovor • doprinosi)

Da je Bošković rođen u 21. vijeku nesumnjivo bi bio Hrvat. Mozda bi i njemu bio ispran mozak da mrzi Srbe jer su mu „ti prljavi barbari granatirali grad”. Da je rođen u 20. vijeku vjerovatno bi život okončao u gospićkom logoru Jadovno kao i mnogi pokatoličeni Srbi. Međutim, Bošković je rođen u 18. vijeku. A sve od 7, 8, ... do 20. vijeka, Dubrovčani su Srbi, kao i sam Ruđer Bošković. Dr Nešo 2 (razgovor) 03:20, 13. jul 2017. (CEST)

Ovaj zadnji komentar nije samo bezobrazan, nego je i opasan. Dubrovčani su bili Srbi kaže moj prethodnik u svom komentaru? Lupne i ostane živ. U Dubrovniku od samih početaka Grada pa sve do konca 18. stoljeća ne da nije bilo Srba, nego im je bilo zabranjeno čak i prenoćiti unutar gradskih mira. Mrtvo zvono koje je postavljeno 1494. godini na katoličku crkvicu sv. Petra ispočetka je služilo kao zvono kojim se pokojne ispraćalo na posljednji počinak, a nakon toga tim se zvonom ranim jutrom davao signal za otvaranje gradskih vrata te u kasnim poslijepodnevnim satima za njihovo zatvaranje. Otvaranjem vrata dozvoljavao se ulaz malobrojnim Srbima, njih dvadesetak s Duži i okolice Trebinja koji su bili smješteni u nekoliko potleušica uz Posat, da mogu ući unutar zidina, obaviti svoje poslove (uglavnom kao sluge kod dubrovačke vlastele), a potom su kasnopopodnevnim oglašavanjem zvona morali izaći izvan zidina. One koje bi se tijekom noći zateklo unutar zidina barbanti (gradska straža) bi privodili, zatvarali, a ujutro bi ih trajno protjerivali iz Grada. Dakle Srba je u Dubrovniku bilo tek u tragovima (0.1% i to izvan zidina) a tu su došli tek u 17. stoljeću. Srbokatolički pokret, koji se javlja nakon austrougarske okupacije a čiji su pokretači neki ugledni Dubrovčani, nastaje kao otpor prema navedenoj okupaciji. Pošto je Srbija u to vrijeme bila dijelom slobodna upravo u njoj su navedeni Dubrovčani vidjeli uzor slobode, međutim ta je mala skupina građana bila prezrena među ostatkom dubrovačkog pučanstva. Pokret se gasi prestankom austrougarske okupacije. Dakle okanite se mitova i legendi, uzmite adekvatnu literaturu i navedite izvore. prof. Marinko Jurica — Prethodni nepotpisani komentar ostavio je korisnik 213.149.51.191 (razgovor • doprinosi) | 11. januar 2018.‎ u 13:27

I najgora istina je bolja od poluistine, a zasigurno bolja od tvojih (ne samo bezobraznih, nego i opasnih) laži. Pa da krenem redom:

1. Lupne i ostane živ. — pa šta bi ti, da ga kolješ, steljaš...?! Uostalom, dečko ti je iznio potpunu istinu;
2. U Dubrovniku od samih početaka Grada pa sve do konca 18. stoljeća ne da nije bilo Srba — Dobrovnik su osnovali Srbi, u njemu svo vrijeme bili većina i tokom 20. vijeka se kroatizovali, sviđalo se to tebi ili ne! (vidi - Istorija Dubrovnika);
3. ...nego im je bilo zabranjeno čak i prenoćiti unutar gradskih mira. — čista zlonamjerna podvala! Ova uredba se odnosi isključivo na pravoslavce i to nižih staleža;
4. Srba je u Dubrovniku bilo tek u tragovima (0.1% i to izvan zidina) a tu su došli tek u 17. stoljeću. — Notorna glupost. Uostalom po tvojoj logici, vjerovatno je i car Dušan noćio u Dužima ili u šatoru podno Rudina, ili je bio priveden od gradskih barbanata...
5. Srbokatolici — opet neki moderni nakaradno sklepan pojam iz dušebrižnika kroatistike, u svrhu potiranja srpstva u Dubrovniku. U etničkom smislu postoje Srbi pravoslavne, katoličke i muslimanske vjere. Ovo je vikipedija na srpskom jeziku pa te molim da nas poštediš okolotrbušnih pantolodržača, vunenih travojeda, glasovira, srbokatolika i sl.!
6. Srbokatolički pokret — takav „pokret” postoji jedino u udžbenicima povjesti moderne Hrvatske. Ja znam za nekoliko kulturnih pokreta Srba katolika u Dubrovniku, a najpoznatiji je Ilirski pokret;
7. ...ta je mala skupina građana bila prezrena među ostatkom dubrovačkog pučanstva — toliko su bili „mala i prezrena skupina” da su prva narodna politička partija koja je dobila izbore u Dubrovniku. Ujedno i prva narodna stranka u Dalmaciji da je pobjedila na izborima;
8. Pokret se gasi prestankom austrougarske okupacije — Nastavak laži o „pokretu”, laž o nestanku Srba katolika i kontradiktornost o okupaciji. Istina je da Kraljevina SHS (kasnije Jugoslavija) nije vodila statističke podatke o etno-nacionalnom porijeklu svojih građana, već najčešće o vjerskom i jezičkom sastavu. Naravno u Dubrovniku su i dalje dominirali katolici;
9. okanite se mitova i legendi — jedini mitomani ste vi branioci teorija po kojima bi da novonastale nacije proglasite u narode (etnose) ili čak rase... Svidjelo se to nama ili ne — Istorija Dubrovnika najpre pripada samim Dubrovčanima, pa tek svima drugima... Uostalom, (po zvaničnoj istoriji u obje nacije) ni Beograd nisu osnovali Srbi, a ni Zagreb Hrvati, pa su opet dominantno nacionalne matične sredine i prestonice pomenutih nacija.
10. uzmite adekvatnu literaturu i navedite izvore. prof. Marinko Jurica — ako zanemarimo reklamu, mislim da ćemo se pozvati na jednog srednjoškolskog prosvjetnog radnika koji je profesor po vokaciji — predavač, ali ne i po obrazovnom zvanju. Mislim da je onda bolje da se držimo onog što iznose Akademije.
11. I na kraju, ovo nije stranica o etničkom porijeklu Dubrovčana, već o Ruđeru Boškoviću — sinu hercegovačkog pravoslavnog Srbina — konvertita u katoličanstvo, koji je kao dubrovački katolički Srbin postao naturalizovani katolički Milanez — Lombardijac (neko tvrdi Italijan). Radovan ⁂ 16:11, 17. januar 2018. (CET)

Srpski filozof

Meni nije jasno ovo insistiranje da se etničko poreklo stavi na prvo mesto. To pravi zabunu tim pre što se zna da u 18. veku nije bilo Srbije, prema kojoj bi se mogao nazvati srpskim filozofom.

Ruđer Bošković je možda bio poreklom Srbin, ali je on je prvo bio Dubrovčanin. Nemojmo negirati poseban (predmoderni, prednacionalni) dubrovački identitet. On se ogledao u izboru pisma. U ono vreme, Dubrovčani su zvanične dokumente pisali na italijanskom, a testamente i izjave svedoka narodnim ili tzv. ilirskim jezikom.--Vladimir Nimčević (razgovor) 23:09, 4. septembar 2018. (CEST)

To nije samo slučaj kod nas da se ističe nacionalno porijeklo naučnika, filozfa i umjetnika kojima to i nije bilo toliko bitno ili koji su živjeli i stvarali u sredinama koje su bile udaljene od miljea njihove nacije. A ovog prisvajaju i Italijani. :) Mislim da zavisi za koga je nešto napisano. U ovom slučaju ako ti nije do ljute polemike, bolje je da samo dodaš ...i dubrovački. :) --Slaven Kosanović {razgovor} 02:50, 5. septembar 2018. (CEST)

Dok Bošković može biti srpsko prezime, ime Ruđer nije srpsko, već normansko-italijansko. Tako da se najkasnije već njegov otac odsrbio kad je detetu dao takvo ime. -- Bojan  Razgovor  05:21, 5. septembar 2018. (CEST)

Znači li to da su tako npr Danilo i Ljubica rasrbili Isidoru Sekulić? Pa tu su još i „rasrbljeni”: Dositej Obradović, Emanuilo Janković, Lukijan Mušicki, Čarls Simić, Renata Ulmanski, Isidor Bajić, David Bižić, Isidora Žebeljan, Kornelije Kovač, Latinka Perović, Rafailo Momčilović, Hristifor Crnilović, Mojsije Rajović, Spiridon Gopčević i t d. :) --— dr:NEŠoo2 ^reci 02:29, 9. oktobar 2018. (CEST)

Vrlo vjerovatno je da i njegov otac nije imao izraženu nacionalnu svijest, jer nacije i nacionalizmi naglo jačaju u Evropi tek nakon francuske revolucije, koja je počela 1789, tj., nakon što je Ruđer umro. --Slaven Kosanović {razgovor} 05:37, 5. septembar 2018. (CEST)

Na italijanskoj viki čitamo: "stato un astronomo, matematico, fisico, padre gesuita, filosofo, diplomatico e poeta dalmata della Repubblica di Ragusa...". Dakle, ne pripisuje mu se ni srpski, ni italijanski, ni hrvatski, nego dalmatinski identitet, koji je takođe upitan, jer se zna da su Dubrovčani sebe smatrali posebnim u odnosu na podanike Venecije i s tim u vezi neprijatelje Turaka: Splićane, Zadrane, Kotorane i dr. Dubrovačni su Dubrovčani. Do gubitka nezavisnosti nisu imali potrebe ni za jednim drugim identitetom. I to je jasno kao dan, ali mi se uljuljkavamo pričama da je Dubrovnik bio sve vreme srpski, ili hrvatski, a ako i nešto znamo o njemu, to znanje je na nivou osnovne škole. Kao što sam implicirao, Dubrovnik jeste bio dom stanovništva koje je govorilo jezikom nama štokavcima vrlo razumljivim (reč je o lepoj jekavici), u šta sam se imao prilike i lično uveriti čitajući dokumente i testamente iz 17. veka, ali je, što je još važnije, imao upravu koja se služila italijanskim. Pogledajte samo fond Acta diplomatica 17. st. i biće vam odmah jasno da Dubrovnik nije laka tema za istraživanje, jer pored znanja standardnog srpskog i hrvatskog, koji se ne razlikuje mnogo od dubrovačkog govora, moramo imati i rafinirano znanje ne samo iz italijanskog jezika nego i italijanske paleografije. Ta Dubrovčani nakon srednjeg veka ni latinski ne upotrebljavaju u upravi. Zašto bi koristili jedan mrtvi jezik pored preporođenog italijanskog? Jedino im strani vladari, poput engleskog kralja Džordža I i austrijske Marije Terezije, šalju pisma na latinskom. Tako da, ako sudimo isključivo po jeziku, jedan Italijan iz Ankone ima više prava od nas Srba iz Šumadije, Vojvodine i Srpske i Hrvata iz Slavonije i Zagorja da nazove Dubrovnik italijanskim gradom, jer odnos između italijanskih s jedne strane i srpskih i hrvatskih dokumenata s druge ide u korist prvih.--Vladimir Nimčević (razgovor) 08:51, 5. septembar 2018. (CEST)

Vidim da je u gore viđenoj polemici spomenuta SANU. Evo šta kaže na sve to jedan njen akademik Jorjo Tadić, koji je svoj radni vek proveo baveći se istorijom Dubrovnika: "da je nenaučno i smešno svrstavati stare Dubrovčane u Srbe ili Hrvate, a njihova kulturna dela, posebno književnost, rezervisati isključivo za jedne ili druge." Ja mislim da je naučno ispravnije ako govorimo o dubrovačkim piscima i naučnicima, jer su se Dubrovčani najpre identifikovali sa svojim gradom, a tek onda sa Slovenima.

Isti problem imamo sa bosanskim vladarima, koje mi svrstavamo u srpske vladare. Primera radi, kod nas je Tvrtko "srpski ban i kralj srednjovekovne Bosne". Neko ko ovo čita može pomisliti da je Tvrtko bio ban Banovine Srbije i kralj Bosanske Kraljevine, što je netačno. Moramo već jednom uvesti reda u terminologiju, jer ovo što mi pišemo više liči na eksperimentisanje sa neologizmima.--Vladimir Nimčević (razgovor) 10:02, 5. septembar 2018. (CEST)

Zaboravljaš jednu činjenicu a to je da Srbi žive i u Bosni i Hercegovini od ko zna kog vremena (i na mnogim drugim mjestima između ostalih i u Dubrovniku). Ne možeš samo poistovjećivati državu Srbiju sa Srbima jer je naša istorija takva da su naši ljudi često puta živili i radili pod upravama drugih nacija. Drugo, činjenica je da kad si u jednom okruženju gdje je uprava nametnula drugi jezik i kulturu, nema logike da ti sad kao pojedinac ili mala grupa insistiraš da to mijenjaš jer sigurno nećeš uspjeti, pa je tako logično da su se Srbi i Hrvati koji su dolazili da žive u Dubrovnik službeno koristili italijanskim i latinskim u to vrijeme. Na italijanskoj viki dalje u drugom pasusu piše da se koristio svojim „hrvatskim jezikom” (svrstavaju ga u Hrvate) u privatnoj komunikaciji, i da je, dalje, školovan na latinskom i italijanskom i živio i stvarao do kraja života u Italiji, i nešto malo u Francuskoj, a ne u Duborovniku (suptilno rečeno da malo veze ima sa Slovinima). I naravno da je po majci Italijan. Italijani nisu tako direktni kao mi, oni to okolo, takav im je karakter. A nije ni bitno šta piše na it viki, ja znam da ga u Italiji u popularnim pisanjima smatraju Italijanom . Slaven Kosanović {razgovor} 18:04, 5. septembar 2018. (CEST)

To što je rekao akademik Tadić, ja se slažem, ne može se sve Dubrovčane i njihovu kulturu i djela isključivo svrstati u Srbe ili Hrvate. Slaven Kosanović {razgovor} 18:08, 5. septembar 2018. (CEST)

Ali to ne znači da u tadašnjem Dubrovniku nema Srba i Hrvata i da nisu dali značajan doprinos ili čak oblikovali tu dubrovačku kulturu svojim kulturnim i naučnim djelima. Slaven Kosanović {razgovor} 19:00, 5. septembar 2018. (CEST)

Jedna stvar koja mnogi korisnici Vikipedije ne razumiju baš najbolje je pridjev srpski. To je stvar gramatike ali i drugih, kulturno-istorijskih okolnosti i činjenica. Dakle, srpski se ovdje može odnositi na porijeklo, društveno-kulturno-naučni doprinos kulturi Srba (gdje god da su), pripadnika srpske nacije (Srbina po nacionalnosti), državljana Srbije, ali i državljana drugih bivših jugo-republika koji se izjašnjavju kao Srbi ili rade i stvaraju tako da doprinose srpskom društvu, kulturi i nauci. Prema tome, ni u kom slučaju se srpski ne odnosi „isključivo” na Srbiju i njene državljane. Slaven Kosanović {razgovor} 19:00, 5. septembar 2018. (CEST)

Insistirajući na poreklu, mi gubimo dragoceno vreme, koje možemo da posvetimo punom proučavanju dotične ličnosti. Akademija SANU je možda uvrstila Ruđera među 100 najznačajnijih Srba, ali da li je odmakla dalje od toga? Ja imam osećaj da su Hrvati mnogo bolje upoznati sa likom i delom Ruđera Boškovića, nego svi naši autoriteti, a razlog je prost: Dubrovnik je u Hrvatskoj. Šanse za sistematičnije proučavanje bilo kojeg aspekta Dubrovnika su za Beograđane i Novosađane manje nego ranije.

Ja nigde nisam sporio da je u Bosni bilo Srba u srednjem veku. Poznat mi je izvor koji izričito pominje kao stanovnike Bosne Vlahe i Srbe. Međutim, protivim se umanjivanju značaja bosanske srednjovekovne države. Bosna nije uvek bila provincija šire srpske države. Ona je mnogo duže bila samostalna. Štaviše, Tvrtko se titulisao kao kralj Srbije (Srbljem). A poslednji despot Srbije bio je ujedno i poslednji kralj Bosne - Stjepan Tomašević. A pre toga Bosna i Srbija su vodili ratove oko rudnika u današnjoj BiH. Nije li to čudno, s obzirom da su i tamo i vamo živeli Srbi? U srednjem veku su od etničke srodnosti bili mnogo jači partikularni interesi. A to se ovde nastoji prećutati.--Vladimir Nimčević (razgovor) 20:19, 5. septembar 2018. (CEST)

Isto važi i za Dubrovnik. Ističući srpstvo Dubrovnika, koje jeste bilo primetno, ali u 19. veku, mi zaboravljamo ili prećutkujemo da je Dubrovnik bio slobodoljubiv. Nije se predao nijednom srpskom vladaru od Stefana Nemanje do Nikole Altomanovića. Takođe, upozoravam na činjenicu da mi o samom Dubrovniku znamo malo. Mi znamo mnogo više o odnosima Dubrovnika sa zaleđem, kojem je pripadala i Srbija, nego o samom Dubrovniku. Hrvatska akademija znanosti ima svoj istraživački institut u Dubrovniku, koji izdaje dva časopisa posvećena isključivo istoriji Dubrovnika (jedan na hrvatskom, drugi na srpskom). A šta Srbi imaju ovde? Matica srpska više ne postoji. Dejan Ječmenica je doneo u Dubrovački arhiv svoj skener da skenira neke od dokumenata koji se tiču srpske istorije. Eto šta su doživeli srpski istoričari. Moraju krasti baštinu vlastitog naroda.--Vladimir Nimčević (razgovor) 20:34, 5. septembar 2018. (CEST)

Opet poistovjećuješ srpski sa Srbijom, Beogradom i Novim Sadom. To je pogrešno. Uopšte nije bitno gdje neko ima pristup da nešto proučava za ovu diskusiju. Ratovali su i Srbi međusobno na prostoru današnje Srbije u borbi za prijestolje kod stvaranja rane srpske države, pa i u Drugom Svjetskom ratu, četnici i partizani među kojima je bilo najviše Srba, posebno u Bosni, pa to opet nema nikakve veze s ovom temom. Dakle, ovdje je problem usko i ograničeno shvatanje pridjeva srpski. Ne može se istorija tako geocentrično posmatrati, ti bi barem to trebalo da znaš. Potpuno slažem da bi bilo bolje da se više piše o djelima znamenitih Srba a ne da se svaki put raspravlja o tome da li je pridjev srpski adekvatan za nekoga ko se nije rodio, radio i stvarao u Srbiji a ipak je značajan za srpsku kulturu. Niko nije rekao da sve Dubrovčane treba proglasiti Srbima, ali je prisustvo srpske kulture u Dubrovniku značajno, i da ga nije bilo, sigurno ga niko ne bi ni pominjao. --Slaven Kosanović {razgovor} 20:39, 5. septembar 2018. (CEST)

Da su Dubrovčani bili slobodoljubljivi je romantičarska teorija. Dubrovnik je bio trgovački grad čiji su stanovnici bili vrlo vješti u tom poslu i stavljali su svoj materijalni i trgovački interes na prvo mjesto. Tako da nisu išli protiv velikih zvjeri; kad je trebalo plaćali su porez Mlecima, pa i Turcima i prilagođavali se okolnostima te tako održavali svoju nezavisnost. --Slaven Kosanović {razgovor} 20:49, 5. septembar 2018. (CEST)

Da su Dubrovčani voleli slobodu, nije nikakva teorija, nego činjenica. Postoji izreka: Sloboda se ne prodaje ni za sve zlato ovoga sveta. i. e. Non bene pro toto libertas venditur auro. Taj natpis stoji na gradskim bedemima u Dubrovniku. Ako to nije dovoljno da ih nazove slobodoljubivim, onda ne znam šta je.

Jesam li ja negde izričito poistovetio srpski sa Srbijom, Beogradom i Novim Sadom? Ja pričam o srednjem veku i ranom novom veku. Identitet srednjovekovnog čoveka i današnjeg su različiti.

Znam da su Srbi ratovali između sebe u Drugom svetskom ratu, ali si zaboravio reći da su i jedni i drugi bili za očuvanje jugoslovenske državne zajednice (pokreti su im nosili pridev "jugoslovenski"), s tim što su je jedni zamišljali s kraljem, a drugi bez njega. Tako da je to loše poređenje.

Bosna je u srednjem veku bila samostalna država. Imala je svog vladara. Interesi bosanskog vladara su bili neretko suprotni interesima srpskih vladara. Bosanski kralj nikada nije bio vazal srpskog vladara. I prema tome, teško je govoriti o Bosni kao srpskoj državi. Uostalom, opseg bosanske srednjovekovne države nije odgovarao opsegu današnje BiH. Ljudi to uvek zaborave kada govore o srednjovekovnoj Bosni. Bosna je kao geografski pojam mlađi mnogo od političkog entiteta.

Za ovu temu i te kako je bitno ko gde kakav pristup izvorima ima. Takođe je bitno ko je koliko odmakao u istraživanju. Logično je očekivati da su Hrvati odmakli mnogo dalje od Srba. Oni znaju mnogo bolje o uređenju Dubrovnika od Srba.

Nije ovde samo problem usko shvatanje prideva "srpski", nego i način prikazivanja Bosne i Dubrovnika.

Ja ne znam šta je tačno Ruđer Boškov mogao učiniti za srpsku kulturu radeći daleko od svog Dubrovnika, a još dalje od Srbije koja je bila tek u zametku. Srpska javnost za njega tada nije ni znala.--Vladimir Nimčević (razgovor) 21:10, 5. septembar 2018. (CEST)

Pa niko ne bi, ako mu se može, pristao da bude nečiji vazal pa čak i ako je riječ o istom narodu. Pogotvo ne u srednjem vijeku kada je identitet bio drugačije postavljen; na vladare, zemljoposjednike, trgovce i na kraju sirotinju. Opet dto ne znači da se sad ignoriše srpsko porijeklo tog naroda. Dovođenje u pitanje srpskog porijekla naroda u Bosni u srednjem vijeku i kasnijem Dubrovniku određenim i značajnim djelom, ima veze sa skorijim političkim agendama drugih jugoslovenskih naroda. Dakle, riječ je o poništavanju srpskog identiteta na tim teritorijama, kako bi se reklo da tu nikada nije ni bilo srpske kulture. A to je svakako neprihvatljivo. Za srpsku istoriografiju je to neprihvatljivo. Jedno je biti odmjeren, a nešto sasvim drugo pisati tuđu propagandu. Slaven Kosanović {razgovor} 21:31, 5. septembar 2018. (CEST)

Sloboda se ne prodaje ni za sve zlato ovoga sveta. i. e. Non bene pro toto libertas venditur auro. Ovaj natpis ima svoje porijeklo još u doba Starog Rima (što može značiti da su ga upravo Italijani urezali kada su upravljali Dubrovnikom), a imaš ga citiranog po obilju književne i druge literature latinskog svijeta, čak i u Servantesovom Don Kihotu. Što opet ne znači da Dubrovčani nisu bili vrlo praktični, tj., da su na sve načine izbjegavli sukobe sa jačim od sebe i plaćali danak u zlatu kada su to prilike zahtjevale i Mlecima i Turcima. Slaven Kosanović {razgovor} 21:55, 5. septembar 2018. (CEST)

Možda pred sobom imaš neki slučaj za koji ja ne znam, ali ja nisam negirao postojanje Srba u Bosni. Prema tome, ako mene dovodiš u vezu sa negatorima srpstva u Bosni, onda mi činiš veliku neprijatnost. Ja ovde pričam pre svega o pristupu istraživanja srednjovekovne Bosne i Dubrovnika. Ljudi obično kad čuju Bosna i Dubrovnik prvo im padne na pamet pridev srpski i kako ga odbraniti i tu se njihovi "istraživački" napori završavaju. To nije istorija Bosne i Dubrovnika. Poenta cele priče nije da li su Bosna i Dubrovnik srpske zemlje, nego kakav pristup njihovom istraživanju treba da bude. Ovakav kakav mi praktikujemo ovde je detinjast. Nećemo ništa dobiti ako lepimo svakoj osobi i gradu pridev srpski. A spominjanje hrvatskih institucija nije slučajno. To sam uradio s namerom da pokažem da "druga strana" nije nimalo naivna ni glupa. Upravo zato treba biti odmeren i oprezan.--Vladimir Nimčević (razgovor) 21:46, 5. septembar 2018. (CEST)

Da ali, ne treba rtazmišljati o tome šta i kako shvataju ljudi generalno, već pisati istoriju onako kako se i piše po standardima istorijske nauke. Izbjegavati činjenice tako da ovaj ili onaj ne bi shvatio ovako ili onako, je medvjeđa usluga Vikipediji. Po mom mišljenju ne treba izbjegavti pridjev srpski tamo gdje ima opravdanja da on stoji. Mislim, nijedna istoriografija Evrope ne izbjegava pridjeve španski, italijanski, njemački..., (i ovdje ne mislim na Vikipediju već na ozbiljniju literaturu) tamo gdje ima pa čak i kad nema dovoljno činjeničnih dokaza. Ne vidim zašto bi sad Srbi izmišljali toplu vodu. --Slaven Kosanović {razgovor} 21:55, 5. septembar 2018. (CEST)

ekipa, zna se kako se uređuju članci na Vikipediji. Ako imaš naučnu proverenu/verifikovanu literaturu, uzmi i piši. Frka bi bila kad bi neko kredibilne izvore isključivao po difoltu jer mu smetaju/ne odgovaraju. To ovde, u oba inkriminisana slučaja nije slučaj. Ti članci dosta dugo stoje ovako napisani i napisani su pre par godina, vrlo niskog kvaliteta. Dakle, ne vidim svrhu ove rasprave. Skupite literaturu i pišite ako hoćete. --ANTI_PRO (razgovor) 21:57, 5. septembar 2018. (CEST)

Nažalost, kod istorije su nekad problem i ti takozvani „kredibilni izvori”, pogotovo na našim prostorima, jer ima istoričara oko čijih se izvora ne slažu istoriografije različitih naroda, pogotovo raznoraznih novokomponovanih istorijskih interpretacija, navodno „uglednih istoriografa” kod svoje nacije. Slaven Kosanović {razgovor} 22:02, 5. septembar 2018. (CEST)

Iskreno ne slažem se puno oko toga. Većina glavnih teza i istorijskih interpretacija koje danas svi uvažavaju su, vezano za obe teme, postavljene od 60ih godina na ovamo, pre celog „zapišavanja javnog prostora ko je čiji“ 90ih. I većina te literature se i danas koristi kao osnovno gradivo na fakultetima „sa sve tri strane“ (tako npr. sam prilično siguran da se i u SRB i BiH i HR Simo Ćirković koristi kao glavna knjiga na osnovnim studijama vezano sa srednjevekovnu Bosnu). Možda su neke teze revidirane. Pojavila se neka nova mišljenja pre manje zastupljena, ali u globalu to je to. I ako su ona kredibilna, oba se navode (kao u slučaju npr. one male struje koja je rehabilitovala tezu o bogumilskom poreklu Stećaka npr.). Dakle, pravila pisanja nalažu da se navode sve teze. Iliti, glavno geslo Vikipedije, mi ovde ne pišemo šta je neki članak, nego šta su uvaženi ljudi rekli o tom članku/predmetu. Moje je iskustvo da se većina rasprava na ovako nazovi kontroverznim člancima pokreće i završava na uvodu članka (što je najbezvezniji deo cele priče) i komentira trivijalnost sadržaja, umesto da se ozbiljno priđe uređivanju i krene u činjeničnu raspravu. --ANTI_PRO (razgovor) 22:09, 5. septembar 2018. (CEST)

Slavene, pa nije po standardima istorijske nauke ako mi Ruđera Boškovića, na osnovu porekla o kome se može i te kako raspravljati (jer ništa nije sigurno u istoriji), nazovemo srpskim filozofom, bez daljeg ulaženja u njegovo stvaralaštva. Pogledajte samo naš članak o Ruđeru i hrvatski. Vidi se ko je uložio više napora.

Ja nisam nigde pozivao ljude da izbegavaju činjenice. Uostalom, postavlja se pitanje šta je od onoga što smo izvukli iz izvora činjenica, a šta podatak. Mi o srednjem veku slabo znamo, a ni kasnija istorija nam nije jača strana. Strogo naučno gledano, pridev srpski ne pristaje ni srednjovekovnom ni novovekovnom Dubrovniku. Dubrovnik je Dubrovnik. I Dubrovnik zaslužuje poseban pristup. Uostalom, već sam o tome pisao. Isto važi i za Ruđera od koga smo se odmakli. On je više poznat kao vrsni poznavalac prirodnih nauka nego kao Srbin.--Vladimir Nimčević (razgovor) 22:24, 5. septembar 2018. (CEST)

Ivane, literatre za Boškovića ima, ali ona nije istorijske već najvećim djelom filozofske prirode, kao i značajan dio njegovog stvaralaštva, i to većinom na stranim jezicima. I da bi se o tome pisalo treba znanje koje možda korisnici koji počnu određene članke i ne posjeduju. Na većim Vikipedijama pišu i profesori univerziteta, stručnjaci iz raznih nauka i znanja (koji opet umiju da se međusobno prepiru oko trivijalnosti), a na manjim je to rijeđi slučaj, pa se diskusije svode na ove manje bitne stvari. To je zasad tako, a možda se u nekoj budućnosti promjeni. Slaven Kosanović {razgovor} 22:30, 5. septembar 2018. (CEST)

Vladimire, piši kako hoćeš, ali ja mislim da ne treba izbjegavati pridjev srpski, gdje ima nekog smisla jer ga ja shvatam drukčije. Po meni je to mnogo širi pojam kako sam već gore napisao. Slaven Kosanović {razgovor} 22:30, 5. septembar 2018. (CEST)

To što fali istorijske građe i ima dosta laguna, zna se valjda zbog čega je to tako. Ovdje je palio i žario kako je ko stigao, Krstaši, Turska, Austrougarska, da pomenemo samo neke. Migracije gore dole. U ta vremena reći za nešto da je srpsko je značilo da ode glava, u najbolju ruku samo tebi a možda i čitavoj porodici. Tako da je narod kodifikovao istoriju u epsku poeziju i sad ti izvlači činjenice iz toga. Dobro je što je sačuvano i ovoliko toga. Nažalost, poziv istoričara na ovim prostorima nije nimalo zahvalan. Nisu se mogle konstrusati arhive i biblioteke po crkvama kao na zapadu, jer su i ove bile rušene i paljene do temelja i iznova obnavljane svako malo vremena.Slaven Kosanović {razgovor} 22:54, 5. septembar 2018. (CEST)

Slavene, u suštini ova rasprava nije o samom Ruđeru i njegovom deolu nego o „pitanju nacionalnosti Dubrovčana“. I u tom smeru je išao moj argument. Sori ako sam se loše izrazio. A što se tiče te teme, dosta toga/ili većina je na tu temu rečeno i obrađeno. I stvari su manje više poznate. Samo treba uneti u članak. Što se tiče Ruđerovog filozofskog dela, tu se dublje nisam informisao, verujem ti ako kažeš da je još uvek većina na italijanskom/latinskom i nije na našem jeziku. Inače ova priča se pokreće ve krš puta. I pokretana je pre 8 ili više godina koliko mi se čini kad se govorilo o objektivnosti vikipedije i kako hendlovati ovakve članke. I kako vidimo, sadržinski se od toga nije mnogo odmaklo. I to isključivo zbog neinteresovanja za uređivanjem. I ja tu -uvek- lociram izvor problema. --ANTI_PRO (razgovor) 23:15, 5. septembar 2018. (CEST)

Evo knjiga, Ivane, na srpskom o Boškoviću i njegovo djelu na osnovu koje bi se mogao napisati dobar članak. Ruđer Bošković, Utemeljivač savremene nauke. --Slaven Kosanović {razgovor} 01:13, 6. septembar 2018. (CEST)

Pa pitanje nacionalnosti Dubrovčana je slično hipotetičkom pitanju nacionalnosti Njujorčana po evropskim shvatanjima. Dakle, onako kako je Vladimir prenio, po citatu akademika Tadića, o svim Dubrovčanima se teško može govoriti kao o Srbima ili Hrvatima imajući u vidu njegovu istoriju. Ali je činjenica da su njegovi prvi stanovnici Sloveni koji i kasnije, kao Srbi ili Hrvati odlaze da žive i rade u Dubrovnik. Mada, teško da bi zaiteresovane istoriografije, srpska i hrvatska, i pri tome ne mislim na urednike Vikipedije, prihvatile da ih se oslovljava samo Slovenima do 19. vijeka a to ne bi ni odgovaralo činjenicama koje su danas poznate u istoriografiji. Tema je svakako složena iz različitih razloga, kao uostalom i mnoge druge istorijske teme s ovih prostora.. O tome možete na matičnom članku. Slaven Kosanović {razgovor} 00:18, 6. septembar 2018. (CEST)

Problem objektivnosti Vikipedije se naravno javlja kada ljudi koji se nedovoljno u nešto razumiju krenu da uređuju dotične članke. Za složenije teme je potrebno razumjetni tekstove koji se koriste kao izvori. Ne radi se samo o tome da nešto negdje piše ovako ili onako već treba znati interpretirati to što piše i naravno ne izvlačiti stvari iz konteksta samog izvora, što se dešava kad se diskusija zahukta. Čak i na većim Vikipedijama sam nailazio na to da u referenicranom izvoru ne piše onako kako je na Vikipediji, da je neki podatak izvučen iz konteksta ili da izvor čak i nije najpodesnija interpretacija tvrdnje H. Šta je podesna literatura za određenu temu, čak i stručnjaci ponekad imaju problem da se odluče kada pišu neko djelo, a da ne govorimo da o tome na Vikipediji ponekad odlučuju korisnici koji se u oblast slabo razumiju. Mislim, pisanje enciklopedije je na nekim jezicima lakše, a na drugim teže. Lakše je na onim gdje su stvari iz opšte istorije naroda tog jezika već toliko puta napisane istom verzijom da uopšte više nema polemike da je nešto tako i tako. Na drugim, kao što je naš, stvari baš nisu tako sjajne iz opštepoznatih razloga. Slaven Kosanović {razgovor} 00:18, 6. septembar 2018. (CEST)

U prošlosti se pokazalo da je samo reći nekome da se u nešto nedovoljno razume (čak i da je to istina) dovoljan razlog za nastanak sukoba. Ja se nadam da su se u međuvremenu stvari promenile i da su nastali uslovi za iznošenje sudova koji počivaju na zdravim osnovama. Prošle su devedesete, a prošla je i prva decenija 21. veka, a i druga je na izmaku. Prošlo je ludilo.

Ovaj članak ima nekoliko problema. Ako izuzmemo njegovu kratkoću, glavni problem je velika optorećenost pretpostavkom da je Dubrovnik srpski grad. Ona nam najmanje pomaže da razumemo istoriju Dubrovnika prepunu komplikovanih procesa, ili značaj ličnosti kao što je Ruđer Bošković. Činjenica da je poreklom Srbin (što opet nije sto posto sigurno) sigurno nije jedna od onih stvari koje su ga učinile svetski poznatim i priznatim naučnikom. Mi mnogo gledamo na nečije poreklo, a malo na doprinos razmatrane osobe nacionalnoj stvari. Ja nikada ne bih tvrdio da Tesla nije Srbin, jer ne samo što je to očito, nego je i on sam to potvrdio svojim javnim nastupima u korist Srba i južnoslovenske državne zajednice. Za Ruđera pak, koliko vidim, ne postoje čvrsti dokazi da je sebe smatrao Srbinom. Postoje samo indicije, koje otvaraju prostora za rasprave u nedogled. Čak se nije nešto preterano osvrtao ni na svoje "slovinstvo", jer je, ako pogledamo njegova dela, bio više pod utiskom prostora gde je boravio i radio.

Potpuno drugo pitanje jeste recepcija Ruđera kod Srba i Hrvata.--Vladimir Nimčević (razgovor) 17:04, 7. septembar 2018. (CEST)

Onda pitanje „nacionalnosti“ i porekla rešiti posebnim podnaslovom na kraju članka, a u uvodu staviti neutralan naziv/rečenicu. eto. --ANTI_PRO (razgovor) 14:34, 8. septembar 2018. (CEST)

Možda ću zvučati zakeralo, ali postavljanje pitanja nacionalnosti osoba koje su živele u vreme predmodernih identiteta ima smisla koliko i traganje za Atlantidom - izgubljenim gradom koji najverovatnije nije ni postojao. Odgovor na to pitanje može biti samo taksativno navođenje mišljenja o Ruđeru Boškoviću. Za ilustraciju vidi članak Ivo Andrić, preciznije onaj deo koji govori o nacionalnosti. Kad napravimo pregled mišljenja, onda ćemo postavljati pitanje ko sme govoriti o Ruđeru. Tek se tu nećemo složiti.

Sad sam tek primetio da ovaj članak pripada kategorijama koje u svome nazivu nose pridev srpski ili imenicu Srbi: Srbi u Hrvatskoj, Srbi u Dalmaciji, Srbi u Italiji, pa čak i Srbi katolici, Srpski astronomi, Srpski fizičari itd. Od svih kategorija, po meni jedino smisla imaju: 100 najznamenitijih Srba po SANU, Jezuiti, Dubrovčani. Datum rođenja i smrti se podrazumeva. Ako je SANU izdala knjigu, gde je svrstala Boškovića među Srbe, je l to nas treba da obavezuje da delimo mišljenje sa njom, ili mi kao projekat Vikipedija imamo drugačiji pogled na svet? Mi konstantno zaboravljamo da smo deo američkog projekta, a ne SANU ili Ministarstva prosvete Republike Srbije. Mi ako od SANU dobijemo dozvolu za skeniranje i objavljivanje građe ASANU bićemo srećni. Nažalost, ni to ne možemo dobiti, jer nikakav odgovor na poziv Vikimedije nije stigao.--Vladimir Nimčević (razgovor) 14:18, 10. septembar 2018. (CEST)

Vladimire, tvoje objave jesu kontodiktorne. Ti baš to radiš cijelo vrijeme: poistovjećuješ Srbe samo sa Srbijom.--— dr:NEŠoo2 ^reci 02:31, 9. oktobar 2018. (CEST)

Ja se u principu slažem sa Vladom. Prosto, Ruđer je prvenstveno bio dubrovački, a u posebnoj rečenici može da stoji da ga Srbi, Hrvati i Italijani smatraju delom svog nacionalnog korpusa. I problem rešen. --ΝικόλαςΜπ. (razgovor) 21:50, 10. septembar 2018. (CEST)

@Vladimir Nimčević O čemu ovaj Nimčević drobi? Koji su to "mi" čiji stav ili mišljenje je iznad akademskih radova SANU? Kako vidim, njemu smeta i to što je Andrić rekao i pisao da je Srbin i srpski književnik.--109.92.64.214 (razgovor) 21:14, 4. oktobar 2018. (CEST)

Poštovani anonimni ali prepoznatljivi i već viđeni korisniče, premda gore izvlačite iz konteksta moje komentare i govorite o meni ružno, ipak ću Vam odgovoriti na najpristojniji način. Mi - to su korisnici Vikipedije. Da ne bude zabune, ja visoko cenim radove akademika SANU, ali isto tako sam svestan da nisu svi akademici SANU istog mišljenja, niti da su svi njihovi radovi jednake istoriografske vrednosti. SANU nije ni Olimp, niti homogena grupacija ljudi. Stoga svaku priču o jedinstvenom mišljenju SANU odbacujem kao netačno i pojednostavljeno tumačenje stvarnosti. Ja sam izneo primedbu na tezu da je Ruđer dubrovački filozof, a Vi ste to nazvali trabunjanjem. Šta se Vi očekivali da Vam na to napišem? Pismo u stilu Željka Mitrovića možda? Ja sam ozbiljan čovek i ne odgovaram na takav način. Izneo sam primedbu na ovaj članak. Ako imate primedbu na moje mišljenje, iznesite ga argumentovano. Nemojte ni druge ni mene vređati ni na koji način.--Vladimir Nimčević (razgovor) 18:02, 6. oktobar 2018. (CEST)

Nimčeviću, trebalo bi prvo da pročitaš ono što si sam ovde napisao. "Meni nije jasno ovo insistiranje da se etničko poreklo stavi na prvo mesto. To pravi zabunu tim pre što se zna da u 18. veku nije bilo Srbije, prema kojoj bi se mogao nazvati srpskim filozofom." Srbe spominje Porfirogenites u svojoj knjizi "De administrando imperio" gde, na tvoju žalost, tvrdi da su Dubrovčani potomci nekrštenih Srba. Dakle uočio je postojanje Srba mnogo pre nego što se Srbija oslobodila turskog ropstva. Jesu li Srbi nestali kao narod pa se ponovo pojavili sa oslobođenjem Srbije? "Ako je SANU izdala knjigu, gde je svrstala Boškovića među Srbe, je l to nas treba da obavezuje da delimo mišljenje sa njom, ili mi kao projekat Vikipedija imamo drugačiji pogled na svet? Mi konstantno zaboravljamo da smo deo američkog projekta ..." "Mi - to su korisnici Vikipedije". Dakle, ovo je tvoja poruka svim korisnicima Vikipedije? Kada pišeš Nimčeviću unesi malo reda i logike i napiši šta znaš i odakle dolazi tvoje znanje. Sam znaš da Vikipedija nije zasnovana na "delimo mišljenje". Tek tada ću prihvatiti tvrdnju da poštuješ druge, a među njima i akademike SANU.--109.92.64.214 (razgovor) 17:56, 8. oktobar 2018. (CEST)

A evo odakle vetar duva:"Insistirajući na poreklu, mi gubimo dragoceno vreme, koje možemo da posvetimo punom proučavanju dotične ličnosti. Akademija SANU je možda uvrstila Ruđera među 100 najznačajnijih Srba, ali da li je odmakla dalje od toga? Ja imam osećaj da su Hrvati mnogo bolje upoznati sa likom i delom Ruđera Boškovića, nego svi naši autoriteti, a razlog je prost: Dubrovnik je u Hrvatskoj."--109.92.64.214 (razgovor) 18:00, 8. oktobar 2018. (CEST)

Jel se ovo Panonijan javlja? Uloguj se rode na svoj pravi nalog pa lepo da pikamo raspravu na ovu temu. --ANTI_PRO (razgovor) 18:10, 8. oktobar 2018. (CEST)

A što bi se ulogovao? Zar ti ne vidiš da nije nešto u redu sa ovim jadnim Nimčevićem? U njegovim komentarima često nema logike zdravog razuma.--109.92.64.214 (razgovor) 08:25, 9. oktobar 2018. (CEST)

Previše diskusije, premalo uređivanja članka. Nismo mi ovde originalni istraživači pa da radimo ovo ili ono. Samo unosimo postojeće naučne zaključke. Trenutno je ovaj članak prilično mršav, a diskusija povelika. Ako Vladimir hoće da uređuje slobodno. Ako pritom iskrsnu kontradikcije o tome se da raspravljati. Adhominemima nema mesta ovde. --ANTI_PRO (razgovor) 14:13, 12. oktobar 2018. (CEST)

Čitao sam ja Porfirogenitov spis o narodima. Više puta. Ali, nažalost, nigde nisam našao da piše da su Dubrovačni potomci nekrštenih Srba. Piše pak za stanovnike Paganije da vode poreklo od nekrštenih Srba. Možda ne bi bilo loše uneti "malo reda i logike"...? Prema Porfirogenitu, Dubrovčani vode poreklo od stanovnika Epidaura. Brzopletost u donošenju zaključaka nije odlika savesnog istoričara. A komentari u kojima se implicira da sa drugim korisnicima "nešto nije u redu", da su "jadni", te da njihovi komentari nemaju "zdravog razuma" ne mogu nikako doprineti konstruktivnosti rasprave, već naprotiv, njenom obesmišljavanju. Osim toga, nisu nimalo kolegijalni. Ja sam ovde više nego jasno pokazao da poštujem druge korisnike, iako ne delim njihov pogled na istoriju. Posle takvih prostačkih komentara, u kojima uostalom tema nije Bošković nego ja, preostaje samo jedno. Ograničiti broj diskutanata na samo one koji se umeju ponašati.--Vladimir Nimčević (razgovor) 23:46, 11. oktobar 2018. (CEST)

Dr Nešo 2: Nigde ja nisam poistovetio Srbe sa Srbijom. Znam ja dobro da su Srbi živeli i zvan kneževine Srbije, ali u vreme predmodernih nacionalnih identiteta, kada je Srbija postojala samo u planovima nekolicine umnih glava kod vojvođanskih Srba, Dubrovčani, koji su imali svoju državu i razvijenu kulturu, nisu u nacionalnom smislu nikako mogli biti Srbi. Srpski identitet je bio i ostao usko vezan za pravoslavlje. Bilo je istina pokušaja da se on proširi i na muslimane i katolike, ali SPC nikada na to nije gledala blagonaklono, niti su uostalom mislimani i katolici masovno prihvatali srpski identitet. Ako je tačno ono što piše da je Ruđerov otac bio Srbin, onda je Ruđer bio samo srpskog porekla, ne i nacionalnosti. Njihov predmoderni nacionalni identitet nije bio srpski, nego dubrovačka.--Vladimir Nimčević (razgovor) 23:58, 11. oktobar 2018. (CEST)

Momci, ovo je članak o Ruđeru Boškoviću, dubrovačkom filozofu... koji je (usput rečeno) zaista srpskog porijekla zbog oca, ali i naturalizovani Milanez. Produbljivati priču o etničkom porijeklu Dubrovčana na ovoj stranici je zaista besmisleno, pa vam predlažem da takve stvari vodite na nekoj drugoj szr. --Radovan ⁂ 00:55, 14. oktobar 2018. (CEST)

Vladimir NimčevićJa sam već upozorio da Nimčevićevim komentarima nedostaje logika zdravog razuma. On se ne trudi da pročita bar jednom ono što je već napisao. Pogledajte samo ovo:Srpski identitet je bio i ostao usko vezan za pravoslavlje. Bilo je istina pokušaja da se on proširi i na muslimane i katolike, ali SPC nikada na to nije gledala blagonaklono, niti su uostalom mislimani i katolici masovno prihvatali srpski identitet--109.92.90.88 (razgovor) 16:56, 27. oktobar 2018. (CEST)--109.92.90.88 (razgovor) 16:56, 27. oktobar 2018. (CEST)

Možda se nekom moji komentari ne sviđaju. Ni ne očekujem da se svi slažu sa mnom u pogledu tumačenja istorije. Ali očekujem da korisnici normalno komuniciraju, a ne gestapovski. Prošla su vremena pozivanja na linč. A ja neću dozvoliti da se vrate. Neko je možda navikao na takav način ophođenja prema drugima, ali na Vikipediji važe drugačija pravila igre.

Što se tiče samog Ruđera Boškovića, pitanje njegovog identiteta je povezano sa pitanjem identiteta Dubrovnika. Bošković jeste rođen izvan teritorije Dubrovnika, ali je rođen u porodici dubrovačkog trgovca. Nikola Bošković je bio Dubrovčanin i nije pripadao SPC. Njegovo obrazovanje je klasično (pisao je latinske izveštaje), a ne pravoslavno-orijentalno. Dubrovačkih trgovaca je bilo posvuda u Turskom carstvu. Bilo ih je i skroz na severu u Budimu. Svi su oni uprkos svojoj odvojenosti od matice bili deo dubrovačke kulture, koja se u ono vreme razlikovala i od srpske i od hrvatske. Dubrovnik je tek polovinom 19 veka u srpskoj kutluri dobio značajno mesto.--Vladimir Nimčević (razgovor) 21:36, 27. oktobar 2018. (CEST)

Kakve vi gluposti pišete ljudi, to je strašno. Ovde se na najljigaviji način mešaju termini i trgaju iz konteksta vremena o kome se govori. Ne može se obrada života i dela jedne ličnosti posmatrati kroz prizmu neke savremene ličnosti ili ideologije, a potpuno izbacivati iz vrednovanja kontekst vremena u kome je živeo. Ljudi se moraju, da bi se pravilno razumelo, isključivo posmatrati iz konteksta vremena u kome su živeli. Kako sam po razmišljanju i delovanju racionalista, pokušaću kroz takav stav i prizmu da obradim ličnost i delo ove vrlo poznate ličnosti. Idemo redom. Prvo, potrebno je da svi ovde razumete jednu činjenicu, a to je da ne postoji nedoumica oko identiteta novovekovnih ličnosti, a pogotovo ako se radi o kasnijem delu novog veka(novi vek počinje od 1492ge), jer ima suviše arhivske i crkvene građe da se to ne bi znalo. Drugo, treba znati da bi Nikola Bošković, otac Ruđera Boškovića bio poznat među Srbima i da nije imao poznatog sina, jer je Nikola Bošković bio jedan od najpismenijih ljudi svoga vremena, ne Srba, već ljudi i da je napisao nekoliko knjiga o istorijatu Srpske crkve i crkvene istorije. Dakle, on nije napisao knjige o istorijatu katoličke crkve, ili neke druge crkve, ili naroda, već srpske crkve i naroda. Treće, ovde se meša narodnost i državljanstvo, a to nema veze jedno sa drugim. Tako su narodi, ili etnosi na starogrčkom, ili nacije na starolatinskom, mnogo trajnije kategorije, koje imaju svoj razvoj i koji opisuje nauka etnogenetika(postanak naroda na starogrčkom), nego li su to države. Države postaju i nestaju, a narodi opstaju. Tako su Rimljani svaki narod van Rimske Imperije nazivali nacion, a to znači narod(znam ovo jer govorim i pišem latinski). Teorija o povezanosti nacije i države je savremena i pripada francuskom filozofskom diskursu. Etnologija sasvim to drugačije posmatra, a ona je ozbiljna interdisciplina. Ona posmatra narode kroz princip etnogeneze(postanak naroda), kroz koji su svi narodi prošli i koji ima vrlo strogu metodologiju, koja se sama po sebi potvrđuje. Međutim, nisu svi narodi u isto vreme nastali, a neki novonastali su asimilovali delove starojih naroda. Tako su Srbi narod i to antički narod koji je spomenut još od vremena Plinija Starijeg, opisuje ga Klaudius Ptolomai u svojoj Geografiji i atlasu, spominje ga Prokopije, Jordanes i Josif Flavije, a spominju ga i istočni spisi(persijski, kineski, indijski i arapski). Povezivanje Srba sa novovekovnom državom Srbijom je flagrantni bezobrazluk. Srbi su jednostavno narod i taj narod se naselio na Balkanu posle propalog alanskog saveza i propasti Atilove Imperije. Sam Atilo je depopulisao Balkan u 5om veku i to 3 dana jahanja(300Km) u dubinu od Save u Dunava i posle toga je stvoren prostor za doseljavanje drugih naroda. Tako su Srbi naselili prvo zapad Balkana, tj nekadašnje rimske provincije Dalmaciju i Prevalis, a tokom vremena(u savezu sa Avarima) se naselili na jugu kroz Heladu i počeli da dominiraju plemena centralnog Balkana. Otomanski pojam Srbistan(srpska zemlja ili srpske zemlje) se odnosi na 7 vilajeta u imperiji, Beogradski, Vidinski, Bosanski, Niški, Skenderijski, Kosovski i Temišvarski Vilajet. Srbi su činjenično živeli od Jadranskog mora do reke Iskar i od centralne Grčke do duboko u Panoniju. Dakle, Srbi su narod. To su isto i Hrvati, samo što je Hrvata bilo uvek više van Balkana i najviše u Šleziji. Postoji činjenica što se tiče o Srpskoj patrijaršiji i njenom prostoranju i ovo potvrđuju primarni izvori. Srpski patrijarsi su se krunisali u zemljama od Jadranskog do Crnog mora i od cent. Grčke do juga Slovačke. Ovo je bio prostor Srpske patrijaršije uspostavljen od strane Sulejmana Veličanstvenog. Koliko je meni poznato, a doktor sam nauka i ne znam kad se to u našoj gramatici promenilo, u osnovnoj školi smo učili da je pridev srpski povezan sa imenom naroda Srba i da se odnosi na sve što je pripisano i ima veze sa tim narodom, a da gramatički izraz srbijanski ima veze sa državom Srbijom. Primer su nam davali kao Persi(arijevski narod) i Persijanci(izraz za stanovnike Persijske Imperije). Četvrto je da Dubrovnik u svojoj istoriji nije nikad bio nezavisna država. On je osnovan kao mešavina romanskog etnosa sa ostrva nadomak provincije Dalmacija(bivše rimske) i srpskog etnosa(potvrđeno iz mnogih spisa kao primarnih izvora tog vremena) sa kopna. Vremenom je u lokalnoj genezi grada preovladao srpski etnos. To vidimo i po tome što Dubrovčani pišu čist srpski narodni jezik(isti kao srpski stare Srbije) i njihovo plemstvo ima srpski identitet i piše često o tome. Tako znamo da je Dubrovnik plaćao godišnji porez srpskoj državi i kasnije imperiji, što znači da nije bio nezavisan, već poluautonoman. Takav status je imao i u Otomanskoj Imperiji. Peto je da se ovde spominju velike ličnosti Dubrovnika, ali bez svojih dela. Tako se recimo negde Ivan Gundulić naziva Hrvatom, a mi vidimo po njegovim delima da je on doslovno srbovao(izraz za neumereno korišćenje srpskog imena), dok Hrvate je možda par puta spomenuo kao daleki narod(od Dubrovnika). Svi ti Gundulići su prognani tokom Drugog svetskog rata i NDH samo zato što su Srbi. Šesto je da se tada srpski i hrvatski jezik razlikuju(izumrli hrvatski jezik možete čuti u filmu Seljačka Buna-Matija Gubec). Kasnije su posle Vukove reforme i tokom iliraca, hrvatski intelektualci(u početku nehrvati) preuzeli srpski jezik kao svoj književni, a sa njime analogno i dubrovačku književnost. Sedmo je da su 1905te godine Dubrovčani pisali papskoj kuriji i protestovali, jer ih je 1903će ubrojala u Hrvate, a oni su dakle još početkom 20og veka bili Srbi. Njihov se identitet promenio tokom samo 20og veka. Lično sam ranije mislio da su identitet promenili sami potomci dubrovačkih Srba, ali mi je pre par godina hrvatski istoričar objasnio da to nije baš tako i da je zapravo grad kroz 20ti vek i tokom ratova promenio u suštini populaciju i da to nisu uopšte isti ljudi. Jednostavno su Srbi proterivani iz Dubrovnika tokom NDH i u poslednjem građanskom ratu, a doseljavani su Hrvati iz kopnene Dalmacije i katoličkog dela zapadne Hercegovine. Onda sam se setio da sam tokom svog života upoznao dosta pojedinaca i porodica koje su mi pričale da su Srbi iz Dubrovnika. Jedan momak je čak sa mnom išao u srednju školu. Ovo naravno nije fenomen koji se desio samo Dubrovniku, već i mnogim mestima Balkana, Evrope i sveta uopšte. To nije ništa neobično i čudno. Osmo je da Ruđerova majka uopšte nije bila Italijanka i to nije ni mogla biti. Da objasnim. U to vreme, Italija je bio naziv za poluostrvo generalno i biti Italijan je značilo samo da si došao sa tog poluostrva, kao kad bi rekli Balkanac. Italija je stvorena tek 1870te godine i tada je stvoren i taj identitet, a ovo je bilo mnogo posle vremena Ruđerove majke. U to vreme su postojali lombardski, napolitanski, mletački, toskanski, fjorentinski, sicilijski, sardinijski i dr identiteti. Kao što i danas San Marino i Monako imaju drugačiji identitet, a isto italijansko(u smislu poluostrva) poreklo. Takođe treba pogledati stvar iz konteksta vremena, a ne iz naše percepcije i razumeti zašto se tada nacionalni identitet nije gledao po majci. Naime, stvar je biologijom i behavioristikom uslovljena. Jednostavno se danas žene dosta kasnije udaju i one mogu da ostave svoj identitet kao dominantni, ali tada je bilo drugačije i to nije bilo moguće. Tada se žene nisu udavale kao odrasle, već kao devojčice i prirodno nisu ni mogle da ostave jako nasleđe. Ne zato što je sada muž stariji od nje i neki veliki baja, ne, već zato što ona kao devojčica ode u kuću njegovih roditelja i oni je dovaspitaju(apgrejduju) na novi identitet. To u porodici imamo svi i niko ne misli da imamo ne znam ni ja kakav identitet još pored ovog koji imamo. Slično je bilo i kod regrutacije dečaka u staro vreme. Deveto je da je Srpska pravoslavna crkva vekovima unazat beležila i identitet krštenika i da se to čuva u eparhijskim središtima. Ove knjige je zaplenila komunistička vlast i one se nalaze u arhivu Srbije i biće vraćene eparhijsma kada budu digitalizovane i kad eparhije pruže dokaz da mogu da ih čuvaju(bilo je i zvanično objavljeno). Po ovim knjigama se može videti ko je živeo na ovim prostorima vekovima unazat, tj koji narod, jer je pored imena oca i majke beleženo i ime naroda kome pripada. U katoličkoj i protestantskim crkvama to nije rađeno i beleženi su samo roditelji. Takođe kod Srba postoje i rodoslovne knjige zvane srbulje, koje su čisto svetovne knjige i koje beleže rodoslove svakog bratstva, a kad se spoje dobije se i rodoslov čitavog klana. Tako se zna da je bratstvo Boškovića poreklom iz klana Bjelopavlića i da su se raselili i na druge prostore, uglavnom po istočnoj Hercegovini kada je bila deo Vilajeta Skenderija, a kasnije i po drugim srpskim krajevima. Njihova slava je Sv. Petka i poznajem lično nekoliko rodova iz ovog bratstva. Lično nikada nisam upoznao ni jednog Hrvata koji ima ovo prezime, ako ovo uopšte i može biti hrvatsko prezime(isto kao i Milanović), a još manje Italijana sa istim prezimenom. Opet ponavljam da bi identitet ličnosti trebalo da se posmatra kroz prizmu vremena u kome su živeli. Čak su meni neki od Boškovića porodični prijatelji i poznajem njihov rodoslov, gde postoji i linija iz koje dolazi i Nikola Bošković, a jedan moj kolega na poslu je takođe od tih Boškovića. Jednostavno su u pitanju živi ljudi koji postoje i danas i ovo je sličan slučaj kao i sa Teslom. Tako je jednostavno Nikola Bošković samo promenio konfesiju kada je iz ist. Hercegovine(tada, a i danas čisto srpske) prešao u Dubrovnik. Uostalom, ne sme se zaboraviti da se Nikola Bošković sastajao i sa čuvenim Srbinom iz Dubrovnika i ruskim konzulom, grofom Savom Vladislavićem(čije se srpstvo ne dokazuje, jer ima isuviše podataka o istom, a pomagao je i srpske manastire i osnovao mesto i manastir Svetosavsk koji je posvećen Sv. Savi pored Kjahte u Mongoliji, koji su spojeni u Svetotroick), sa kojim se sastajao sa tadašnjim mitropolitom skenderijskim Vasilijem(Sv. Vasilije Ostroški) o pomoći srpskim manastirima, od koga je uostalom i dobijao materijal za građu svojih knjiga. Jednostavno je Nikola Bošković tada bio jedan od viđenijih Srba i oni su se svi sastajali i razmenjivali mišljenja, a okupljao ih je čuveni grof i baron Habzburške Monarhije, Đorđe Branković. Deseto je da su priče o tome kako je pozdravljao "hrvatsku" braću tamo kao negde potpuno urbane legende koje ne potkrepljuje ni jedan od primarnih dokumenata. Ovo su naravno čiste gluposti i nastale su u vrlo skoro vreme i šire ih hrvatski nacionalisti i neoromantičari. Prvo u to vreme Hrvati nisu ni bili vojnici već kmetovi i to je odlično prikazano i u Seljačkoj buni, dok su Srbi bili uglavnom vojno stanovništvo Vojne Krajine i oni su upravo i ugušili tu bunu. Jedanaesto je da on nije bio nikakav Slovenac, niti je to mogao biti, već se izjašnjavao kao Sloven u tadašnjem načinu transkripcije, a to je samo značilo da koristi način opisivanja papske kurije za uglavnom srpsko stanovništvo Balkana. Ovo možemo da vidimo i kod Mavra Orbina i njegovog dela Kraljevstvo Slovena, koje ako se racionalno pogleda, vrlo se lako može zaključiti da govori o Srbima i srpskim državama na Balkanu. Takođe se i sam Orbin izjašnjavao kao Sloven, iako je bio Srbin, jer je u vremenu romantizma to bilo popularno kod visokoobrazovanih Srba koji su se školovali na zapadu. Uostalom, tako se izjašnjavao i Dositej Obradović, iako mi znamo da je Srbin, ali ne zato što mi mislimo da je on bio Srbin, već zato što se tako izjašnjavao. To je i sam Dositej Obradović objasnio da se Srbi školovani na zapadu, uglavnom Srbi katolici(on je imao isto jezuitsko obrazovanje kao i Ruđer Bošković), izjašnjavaju kao Sloveni(Slovini u starijoj transkripciji). Dvanaesto je da Ruđera i drugi veliki slovenski narodi i naučnici smatraju Srbinom. Ipak je činjenica da su Srbi i Hrvati odavno razdvojeni u etnogenezi i lingvogenezi(postanak jezika), iako su Hrvati većinom asimilovani od drugih naroda, dok su srpski jezik vrlo dokumentovano preuzeli tek u drugoj polovini 19og veka. Naravno, nisu jezik preuzeli samo kao čisti Hrvati, već i kao Srbi katolici(bivši Srbi) koji su svoj identitet uneli u savremenu hrvatsku naciju. Sa druge strane, sasvim je očigledno da su Dubrovčani koristili isključivo srpski narodni jezik i to tz istočnohercegovački dijalekt, koji je uzet za srpski književni standard, a govore ga Srbi do Čačka, gde je Dubrovnik samo 2% čitavog govornog prostora istog dijalekta. Tek posle Đura Daničića u Srbiji preovladava ista varijanta samo sa ekavskim narečjem. Prirodni govornici istočnohercegovačkog dijalekta(ako ne računamo Hrvate koji ga samo književno govore) i dan danas su isključivo Srbi, osim opštine Dubrovnik, dok su dijalekti hrvatskog stanovništva samo čakavski, kajkavski i ikavski štokavski, a ovo je lako proveriti. Ako opišete granice oko istočnohercegovačkog dijalekta, dobićete okruge u zap. Srbiji, Brda i Staru Hercegovinu u CG, granice Republike Srpske i nekadašnje Republike Srpske Krajine. Naravno, Dubrovčani su koristili i dalmatinski(romanski jezik) jezik kod stanovništva romanskog porekla, kao i latinski zbog liturgije i administracije. Takođe su i poslanice i povelje između srpskih vladara pisani u dve varijante i na dva pisma, na srbičnom i latiničnom, kao što je napisano u poslanici(primarni izvor) kralja Tvrtka. Ova priča me generalno podseća na onu sa pohrvaćivanjem srpskih vladara od strane hrvatskih nacionalista i neoromantičara. Tako se kralj Tvrtko u svojoj povelji sam izjašnjava kao vladar Srba, Bosni, Usori, Soli, Raškoj, Donjem i Gornjem Kraju, što jasno pokazuje da spominje samo jedan etnički entitet i nekoliko teritorijalnih entiteta. Ne može se ni jedna ličnost samo zbog nečijeg mišljenja ubrojati u ovaj ili onaj narod, a da se izostave njegova dela. I grof Sava Tekelija je rođen kao katolik u Aradu, pa se nikom nije potkralo da ga ubroji u Rumune ili Hrvate. Jednostavno, kada se pogleda u kontekstu vremena, mnogi današnji entiteti i etnički i teritorijalni nisu postojali, a pogotovo ne italijanski i hrvatski, dok po franjevačkim izveštajima iz 17og veka 5/6 stanovništva od Stanbola do Istrije su Srbi. Tako su postojali samo identiteti raznih romanskih naroda po Italiji i primorju, dok su Hrvati bili dalek narod i živeli su uglavnom u zap. Panoniji i bili su u kmetskom položaju. Problem za Srbe počinje početkom 17og veka kada se osniva Kongregacija za propagandu vere. Tada se katolička vera širi mnogo van Dubrovnika, Kotora i Bara, a zap. Hercegovina postaje najvećim delom katolička. Sa ovim širenjem vere tokom 20og veka dolazi i hrvatski identitet. Razmotrite pažljivo ovih 12 tačaka i vidite i sami šta i kako. Pametnom je i ovo dosta.Crnizmaj (razgovor) 17:40, 15. jun 2023. (CEST)

Bošković alias Podkrajčić

"Pored srpskog različiti izvori navode i moguće hrvatsko poreklo, izvori takođe nisu jedinstveni ni po pitanju izvorne verske pripadnosti njegove porodice."

Nakaradna rečenica.

Koliko ja vidim, nisu citirani izvori, nego literatura.

Porodica Bošković je čuvala tradiciju o srodstvu sa plemićkom porodicom porodicom Podkrajčić. O tome nema govora u članku.

Ova publikacija prenosi tradiciju o srodstvu Boškovića s Pokdrajčićima.

Rod Boškovićev potječe starinom iz Hercegovine. Prema obiteljskoj predaji oni su potomci stare plemenite obitelji Pokrajčića ili Podkrajčića ; tek jedan od pređa da je uzeo ime Bošković prema očevu imenu Boško . Bilo je doba , kada je Boškoviću bilo mnogo stalo do toga da se utvrdi plemićki značaj njegove obitelji , napose kada je postao službenik francuskog kralja Louisa XV . , a i poslije ; grbom obitelji Pokrajčića služio se i za pečaćenje svojih pisama . Otac Boškovićev Nikola , prema jednoj vijesti , bio je najprije u službi Rade Gleđevića u Dubrovniku , koji ga je u trgovačkim poslovima poslao u Novi Pazar , gdje je bila znatna dubrovačka trgovačka kolonija , koja je u 17. stoljeću imala i crkvu i svoga kapelana . Otac Nikola postao je ugledan član te kolonije , stekao imetak , no radi nesigurnosti položaja u Novom Pazaru morao je odanle otići . Vrativši se u Dubrovnik oženio se Pavom , kćeri trgovca Bara Bettere . Obitelj Bettera doselila se u Dubrovnik početkom 17. stoljeća iz Bergama u sjevernoj Italiji , ali , kao tolike druge , brzo se nacionalizirala.

— Vladimir Nimčević (razgovor) 20:56, 25. mart 2024. (CET)

Jovan Dučić u svojoj knjizi Jedan Srbin diplomata na dvoru Petra Velikog i Katarine I, grof Sava Vladislavić piše o poreklu Ruđera Boškovića:

Boškovići su, po predanju koje postoji u Hercegovini , poreklom od trebinjski Pokrajčići , što je pominjao i dr Truhelka . Boško Pokrajčić , otac Nikolin a ded Ruđerov po majci , rođenjem je iz Golog Brda iznad Trebišnjice kod Arslanagića mosta , na dva koraka od Trebinja . Na tome istom mestu i danas stanuju Boškovićevi rođaci Gundelji . Boško Pokrajčić se odselio iz Trebinja u Dubrovnik za vreme Morejskog rata ( 1683—1699 ) , i stupio onde u službu kod Rade Gleđevića . Ovaj Boško ( Boško je u Hercegovini ime pravoslavno, a Božo ime i pravoslavno i katoličko ) bavio se trgovinom koža iz Srbije i Novog Pazara , i , ako se ne varam , i sam imao oca po imenu Nikolu koji se bavio po Sandžaku , sa sinom , malom trgovinom. Dr. B. Truhelka kaže da Nikola piše sinu u Dubrovnik pisma koja su sačuvana ; i da ima u njima jedan neobično lep i topao njegov talijanski opis starih raških zadužbina koje je on video kad su još stojale u sjaju. Ovaj prvi Niko- la , otac Boškov je imao sina u i Mletcima , a jednog i u Bugarskoj. Njegovog sina Nikolu Boškova ili Boškovića su u Dubrovniku pokatoličili, kao što je to već rađeno kroz vekove , posle čega se oženio kćerkom Bare Betere , Pavlicom , koja mu je rodila osmero dece od kojih petero muške. Među njima je rođen 18 maja 1711 godine i slavni astronom Ruđer Bošković, nazvan Ruđerom po imenu svoga ujaka Ruđera Agostini , a Boškovićem po svom dedu Bošku Pokrajčiću . Veliki deo ove dece Nikole Boškovog Pokrajčića , čoveka iz rapsodskog Trebinja , bavili su se književnošću.

Kako piše Željko Marković u knjizi Ruđe Bošković (1968), pojedinosti o Ruđeru Boškoviću i njegovom poreklu istražio je Ćiro Truhelka. :

U rodnom domu Boškovićevu sačuvala se predaja o srodstvu njihova plemena sa starom nekom plemenitom obitelji Pokrajčića ili Podkrajčića . Najstariji sin Nikolin , Božo , na- pisao je na latinskom kratke ali za nas važne obavijesti o svojoj obitelji , Malo o našoj obitelji ( Pauca de familia no- stra ) gdje se kaže : » Da je obitelj Pokrajčića bila ubrajana medu plemenite » slovinske « obitelji ( inter nobiles illiricas ) , zna se i inače , ali glavno iz knjige koja se čuva u contâ Ohmućevićâ , u kojoj se nalaze opisi grbova plemenitih obi- telji te pokrajine ( Bosne ) , među kojim se spominje i (grb) te (obitelji). Ali naš pradjed, uzevši staro ime kao prezime po očevu imenu (sed antiquum cognomen proavus noster patronimico assumpto), što se običava u slovinskih naroda (illiricas nationes), promijenio ga je. Iz ove je (obitelji) Nikola kao dječak doveden najprije u Dubrovnik , zatim u Novi Pazar u Raši , bavio se trgovinom i stekao dovoljno obilno bogatstva kao nagradu za svoju radinost . Ali desilo se tada u punom jeku rata među carem Leopoldom i Turcima , koji je počeo opsadom Beča , da je nenadanim dolaskom neprija- telja Novi Pazar zauzet , spaljen i uništen , a ( Nikola ) je iz- gubio najveći dio svog imetka te je jedva zajedno s bratom na brzim konjima izašao živ i zdrav i sabravši ostatke ( imo- vine ) došao u Dubrovnik gdje je postao građaninom i oženio se Pavlom , kćeri Bartolomeja Bettere , čovjeka vrlo ugled- noga i nadarena svim vrlinama , od koje je imao vrlo brojno potomstvo .

— Vladimir Nimčević (razgovor) 15:24, 26. mart 2024. (CET)