Spisak rudnika u Portugalu
Appearance
Lista rudnika u Portugalu je pomoćni članak liste rudnika u Evropi i spiskovima listama rudnika. Ova lista sadrži aktivne, neaktivne članaka o rudnicima i popisima aktivnih, neaktivnih i budućih rudnika u zemlji i organizovana je prema primarnoj listi proizvodnje minerala. Iz praktičnih razloga kamenolomi kamena, mermera i drugi mogu biti uključeni u ovu listu.
Rudnici uglja
[uredi | uredi izvor]- Kamadas Đigimarota ( port. Camadas de Guimarota), jednostavno Đigimarota ili Kamadas de Alkobaka, je rudnik uglja u blizini grada Leiria u centralnom Portugalu. Rudnik se nalazi u slojevima Alkobačke formacije, Kimeridžijskog doba koje je deo kasno Jurskog doba, [1] i sadrži raznovrstan niz fosilnih životinja i biljaka, uključujući dinosauruse i sisare.
- Kloeći (port. Cloete) ili San Hose de Kloecći je grad koji se bavi iskopavanjem uglja u opštini Sabinas, u meksičkoj državi Kauilja. Osnovao ga je krajem 19. veka Viliam Broderik Kloeći britanac koji je u svom posedu imao mnogobrojne rudnike. Njegovo ime je uzeto kao naziv ovog rudničkog grada nakon njegove smrti u nesreći na brodu RMS Luzitanije 1915. godine. Popisom INEGI 2005. godine, pokazalo se da ovaj rudnički grad ima 3.977 stanovnika.
Rudnici bakra
[uredi | uredi izvor]- Rudnik Nevis Korvu (port. Mina de Neves-Corvo) je rudnik cinka i bakra 15 km jugoistočno od Kastro Verdea, i 220 km jugoistočno od Lisabona, u okrugu Beža (Baišu Alintežu) u Portugalu. Ima posebnu železničku vezu do luke Setubal. Do rude se dolazi uglavnom uz pomoć okana i rampom sa površine.[2][3] Glavni je proizvođač minerala bakra i cinka.
- Rudnik Sao Domingos (port. Mina de São Domingos) je napušten rudnik u Korće de Pintu, Alentežo, u Portugalu. Ovo nalazište je jedno od vulkanogenih masivnih ležišta rude sulfida u Iberijskom piritnom pojasu, koji se proteže od južnog Portugala do Španije. To je prvo mesto u Portugalu koje je imalo električno osvetljenje. Rudnik je otvoren 1854, a eksploatacija se vršila do 1966. godine. Osim bakra eksplatišu se i pirit, srebro i zlato.
Rudnici zlata
[uredi | uredi izvor]- Rudnik Sao Domingos
Rudnici olova
[uredi | uredi izvor]- Rudnik Aužustrel (port. Mina de Aljustrel) je rudnik cinka i olova smešten u civilnoj župi Aužustrep i Rio de Moinhos, u opštini Aljustrel, u portugalskom okrugu Baišu Alintežu. Klasifikovan je kao spomenik 1982. godine.
Rudnici pirita
[uredi | uredi izvor]- Lousal rudnik (port. Mina de Lousal) je rudnik pirita u Portugalu. Rudnik je otvoren 1900. godine, a zatvoren 1988. godine.
- Rudnik Sao Domingos
Rudnici srebra
[uredi | uredi izvor]- Rudnik Sao Domingos
Rudnici volframa
[uredi | uredi izvor]- Panaskeire (port. Mina da Panasqueira) je naziv za skup rudarskih operacija između Cabeco do Piao i sela Panaskeire, koje su radile na tehnički integrisan način i nastavljaju se praktično od dana otvaranja rudnikae. Rudnik radi skoro 120 godina na praktično neprekidan način, snažno utičući na identitet, istoriju i sadašnje društvo unutrašnjosti Beira. Takođe je svetski uzor, ne samo zbog kvaliteta i obima proizvodnje, trajanja i prilagodljivosti istraživanja; ali i zbog zrelosti tehničkih rešenja kako za podzemnu eksploataciju, tako i za preradu rude.
- Tabuasu rudnik (port. Mina de Tabuaço) je veliki površinski kop koja se nalazi u istočnom delu Portugala, u Severnoj oblasti. Tabuasu predstavlja jednu od najvećih rezervi volframa u Portugalu sa procenjenim rezervama od 2,72 miliona tona rude sa 0,57% volframa. [4]
Rudnici cinka
[uredi | uredi izvor]- Aužustrel rudnik
- Rudnik Nevis-Korvu
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Weishampel, David B. (6. 11. 2004). „Dinosaur distribution (Late Jurassic, Europe)”. Ur.: Weishampel, David B.; Dodson, Peter; Osmólska, Halszka. The Dinosauria (2nd izd.). Berkeley: University of California Press. str. 545–549. ISBN 0-520-24209-2.
- ^ „Lundin Mining Corporation”.
- ^ Technical Report on the Neves Corvo Mine, Southern Portugal (PDF). Wardell Armstrong International Limited. oktobar 2007.
- ^ „Tabuaço Tungsten Project” (PDF). coltresources.com. 2013. Arhivirano iz originala (PDF) 19. 4. 2014. g. Pristupljeno 29. 6. 2013.