Trojedna kraljevina

Heraldička predstava tri kraljevine (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija) pod krunom Ugarske

Trojedna kraljevina ili Trojednica bila je naziv za politički i državnopravni koncept objedinjavanja tri istorijske kraljevine: Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u jedinstvenu kaljevinu. Zamisao o političkom ujedinjenju pomenutih zemalja i njihovih upravnih institucija razvijala se postepeno, a zamah je dobila nakon habzburškog zaposedanja Mletačke Dalmacije (1797), čime je pokretuno pitanje o statusu novostvorene Austrijske Dalmacije i njenom mogućem objedinjavanju sa Hrvatskom i Slavonijom. Iako se 1848. godine činilo da će to pitanje biti rešeno uz oslonac na bečki dvor, to se nije dogodilo, a upravno objedinjavanje pomenutih oblasti je i faktički onemogućeno potonjom austro-ugarskom nagodbom (1867), usled čega je to kompleksno pitanje ostalo nerešeno sve do 1918. godine.

U međuvremenu, zamisao o stvaranju Trojedne kraljevine postala je okosnica hrvatskog nacionalnog pokreta, koji je težio ka političkom ujedinjenju hrvatskog naroda u Austrijskoj carevini i potonjoj Austrougarskoj monarhiji. Koncept Trojedne kraljevine zagovarali su razni činioci u hrvatskom društvu, počevši od predstavnika hrvatskog narodnog preporoda iz prve polovine 19. veka, do čelnika pravaškog pokreta, koji su zastupali teze o hrvatskom državnom pravu. Među političkim činiocima postojale su različite koncepcije o načinu objedinjavanja, državnom statusu Trojedne kraljevine i njenom odnosu prema drugim delovima monarhije.

Nakon austro-ugarske nagodbe (1867), Dalmacija je ostala u austrijskom, a Hrvatska i Slavonija u ugarskom delu dvojne monarhije. Pošto su se za priključenje Dalmacije zalagali i ugarski politički činioci, težeći ka uvećanju svog dela monarhije, prilikom sklapanja hrvatsko-ugarske nagodbe (1868) ozvaničen je naziv Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, ali to nije dovelo do stvarnog ujedinjenja Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom. Sve do raspada Austrougarske (1918), hrvatski politički činioci su nastavili da se zalažu za faktičko stvaranje Trojedne kraljevine, ali ta zamisao nije sprovedena u delo.

Pitanje o razvojačenju Vojne krajine i njenom objedinjavanju sa Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom bilo je sastavni deo političkih koncepcija o stvaranju Trojedne kraljevine. Uporedo sa političkim prvacima, za stvaranje Trojednice zalagala se i hrvatska inteligencija, a naročito istoričari i pravnici, koji su imali ključnu ulogu u tumačenju istorijskih i pravnih izvora, čime se nastojao pribaviti dodatni legitimitet za stvaranje Trojedne kraljevine.

Istorija

Ideja ujedinjenja tri kraljevine je počela sticati popularnost u 14. vijeku i prvobitno se koristila u tituli Bana Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u srednjovjekovnoj hrvatskoj kraljevini. Termina Trojedna kraljevina su prvi upotrebili Habzburzi, da bi naziv Hrvatske, Slavonije i Dalmacije bio duži, što se može vidjeti iz titule dodjeljenje Franu Krsti Frankopanu, ali i drugim primjerima od 1527. godine. Zvaničan naziv Hrvatskog sabora od 1681. godine jeste Congregatio Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Kasnije u 18. vijeku, Marija Terezija je osnovala Kraljevsko vijeće u kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Međutim, tek početkom 19. vijeka, paralelno sa zahtjevima za ujedinjenje tri kraljevine i stvaranjem moderne nacije, upotreba termina Trojedna kraljevina postao je češći.

Prije 1848. godine, Hrvati su potraživali teritorije koje su im osporavali i Ugari i Dvorski ratni savjet u okviru Austrijskog carstva, ali i Osmansko carstvo. Tokom revolucija 1848. godine, hrvatski nacionalisti u Saboru su predložili ujedinjenje Trojedne kraljevine, koja bi bila autonomna hrvatsku kulturna i politička unija unutar Habzburške monarhije. Politički predstavnici Hrvatske su zagovarali ideju kod cara i tražili ujedinjene tri kraljevine. Tokom revolucija, Dalmacija je bila pod privremenom kontrolom hrvatskog bana Josipa Jelačića. Međutim, italijanska elita koja je dominirala u Dalmatinskom saboru, apelovala je na autonomiju Kraljevine Dalmacije kao austrijske krunske zemlje — protivno zahtjevima hrvatskog nacionalnog preporoda za Trojednom kraljevinom.

Nakon austro-ugarske nagodbe 1867. i hrvatsko-ugarske nagodbe 1868, ugarska potraživanja prema Slavoniji i austrijska potraživanja prema Vojnoj krajini formalno su prestala. Hrvatska i Slavonija su ujedinjene u autonomnu Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju. Međutim, ujedinjenje sa Dalmacijom je odbijeno, jer se Hrvatska i Slavonija nalazila u sastavu Zemalja krune Svetog Stefana (ugarski dio), a Dalmacija je ostala krunska zemlja Cisletanije (austrijski dio Dvojne monarhije). Zvanični naziv Hrvatske i Slavonije je međutim bio „Trojedna Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije”, čime su isticali svoja potraživanja na Dalmaciju.

Članovi hrvatsko-ugarske nagodbe postali su sporni, jer hrvatska verzija definiše teritoriju Zemalja krune Svetog Stefana na sljedeći način „Kraljevina Ugarska sjedinjena s Erdeljem i kraljevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija sačinjavaju jednu te istu državnu zajednicu”. Ugarska verzija nagodbe, koristi naziv Hrvatska, Slavonija i Dalmacija bez riječi „kraljevine”, a i redoslijed naziva je promijenjen. U dokumentima koje je izdala Austrija određen je redoslijed „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija”, prema instrukcijama Fridriha Ferdinanda fon Bajsta kako bi se Dalmacija razlikovala od Hrvatske i Slavonije i istakla pripadnost austrijskom dijelu monarhije.

Tokom hrvatskog narodnog preporoda i druge polovine 19. vijeka, hrvatska inteligencija, naročito pravnici i istoričari, u borbi za ujedinjenu Trojednu kraljevinu bili su uključeni u tumačenje istorijskih izvora kojima se željelo legitimisati i politički argumentovati puno značenje naziva Trojedna kraljevina. Na kraju 19. vijeka, priznanje Trojedne kraljevine bio je osnovni cilj Nezavisne narodne stranke, kao i dalmatinske Narodne stranke.

Vidi još

• Hrvatsko državno pravo
• Trijalizam

Literatura

• Valentić, Mirko (1981). Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881. Zagreb: Centar za povijesne znanosti; Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske. 
• Dubravica, Branko (2001). „Političko-teritorijalna podjela i opseg civilne Hrvatske u godinama sjedinjenja s vojnom Hrvatskom 1871.-1886”. Politička misao. 38 (3): 159—172. 
• Jelavich, Charles; Jelavich, Barbara (2012). The Establishment of the Balkan National States, 1804-1920 (na jeziku: engleski). University of Washington Press. ISBN 978-0-295-80360-9. Pristupljeno 5. 5. 2020. 
• Krestić, Vasilije (1969). Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. godine. Beograd: SANU. 
• Krestić, Vasilije (1991). Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 1848-1914. Beograd: Politika. 
• Planinić, Silvana (1992). „Krajiško okružno upraviteljstvo (distrikti) i krajiške imovne općine u Hrvatsko-slavonskoj krajini”. Arhivski vjesnik. 34-35 (1991-1992): 173—183. 
• Romsics, Ign c; Király, Béla K. (1999). Geopolitics in the Danube Region: Hungarian Reconciliation Efforts, 1848-1998 (na jeziku: engleski). Central European University Press. ISBN 978-963-9116-28-3. Pristupljeno 5. 5. 2020. 
• Tejlor, Alen (2001). Habzburška monarhija 1809-1918: Istorija Austrijske carevine i Austrougarske. Beograd: Clio.