Pređi na sadržaj

Tularemija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Tularemija
SinonimiTularaemija, kuga Pahvantske doline,[1] zečja groznica,[1] groznica jelenske muve, Oharina groznica[2]
Tularemijska povreda na šaci
SpecijalnostiInfektivna bolest
SimptomiGroznica, čir kože, veliki limfni čvorovi[3]
UzrociFrancisella tularensis (bolest šire krpelji, jelenske muve, kontakt sa zaraženim životinjama)[4]
Dijagnostički metodTest krvi, mikrobna kultura[5][6]
PrevencijaInsektni repelant, nošenje dugačkih pantalona, brzo uklanjanje krpelja, ne uznemiravajuće mrtvih životinja[7]
LekoviStreptomicin, gentamicin, doksiciklin, ciprofloksacin[5]
PrognozaGeneralno dobra uz tretman[4]
Frekvencija~200 slučaja godišnje (SAD)[8]

Tularemija je akutno zarazno oboljenje.[4] U zavisnosti od puta širenja, javlja se u više kliničkih oblika. Na mestu ulaska prouzrokovača u organizam stvaraju se ulceracije i otok limfnih čvorova. Pored spoljašnjih manifestacija, tularemija može da se javi i u plućnom obliku, koji karakteriše pneumonija u abdominalnom obliku sa bolovima u trbuhu, ređe prolivom i povraćanjem i u septičkom obliku sa visokom temperaturom, znacima intoksikacije i poremećajem svesti.

Infektivni agens[uredi | uredi izvor]

Infektivni agens je bakterija - Francisella tularensis. Osetljiva je prema povišenoj temperaturi, hlornim preparatima, formalinu i drugim dezinfekcionim sredstvima. Nasuprot tome, dobro podnosi nižu temperaturu. U vodi i vlažnom zemljištu može ostati u životu više meseci, a na koži glodara, uginulih od tularemije, više nedelja.

Inkubacioni period[uredi | uredi izvor]

Inkubacioni period je od 2 - 10 dana, a najčešće iznosi tri dana.

U preko 90% slučajeva rezervoar zaraze su glodari (zečevi, lasice, veverice, pacovi, miševi), ali rezervoar zaraze mogu biti i druge, domaće i divlje životinje (goveda, ovce, psi, mačke, srne, divlje svinje). Uzročnik se nalazi u krvi, gnoju tularemičnih lezija, mokraći i izmetu inficiranih životinja.

Tularemija se ne širi interhumano. Zbog malog broja prouzrokovača u tularemičnim lezijama bolesnika, njegova zaraznost je minimalna.

Putevi širenja[uredi | uredi izvor]

Tularemija se može širiti na više načina. Direktnim kontaktom sa tkivima i krvlju obolelih i uginulih životinja ili indirektno - ujedom krpelja, obada, muva i nekih vrsta komaraca, nastaje kožni oblik tularemije. Hidričnim putem, pijenjem vode iz bunara i izvora koji su kontaminirani izlučevinama obolelih životinja nastaje crevni oblik tularemije. Aerogeno, kontaktom sa prašinom sa žitaricama, trave i sena nastaje plućni oblik tularemije. Slično kao kod leptospiroza, infekcija može nastati i preko konjunktiva u toku rada i plivanja u kontaminiranim vodama.

Ulazno mesto[uredi | uredi izvor]

Ulazno mesto infekcije su konjunktive, koža i sluznica respiratornog i crevnog trakta.

Osetljivost i otpornost[uredi | uredi izvor]

Prema tularemiji su jednako osetljive sve osobe, bez obzira na uzrast i pol.

Preležana bolest ostavlja dug i solidan imunitet. međutim, opisani su i slučajevi reinfekcije, naročito kod laboratorijskih radnika.

Ostale epidemiološke karakteristike[uredi | uredi izvor]

Mada je osetljivost prema tularemiji opšta, češće oboljevaju muškarci srednjeg životnog doba, jer su više izloženi infekciji prilikom lova zečeva, kao i skidanja kože i rada sa mesom inficiranih životinja. Zbog toga je javljanje tularemije povezano sa sezonom bavljenja određenim poslovima. Lovci na zečeve oboljevaju u sezoni lova, septembar - januar, lovci na bizamske pacove u periodu juni - juli, a ribari i lica koja rade ili se kupaju u kontaminiranim vodama oboljevaju tokom leta. Tularemija se najčešće javlja u obliku pojedinačnih slučajeva ili manjih epidemija.

Tularemija je oboljenje severne zemljine polulopte. Rasprostranjena je u Severnoj Americi, Evropi i Aziji. Najviše je obolelih u SAD, Rusiji i Austriji. U našoj zemlji pojedinačni slučajevi tularemije registrovani su u Vojvodini, Pčinjskom okrugu[9][10].

Mere sprečavanja[uredi | uredi izvor]

Pored edukacije stanovništva, veterinarskih i zoohigijenskih mera, protiv tularemije se sprovodi i vakcinacija profesionalno izloženih lica. Primenjuje se živa vakcina od oslabljenih mikroorganizama, koja se aplikuje utrljavanjem u skarifakovanu kožu ramena. Vakcinalni imunitet traje pet godina.

Mere suzbijanja[uredi | uredi izvor]

Epizotoološka i epidemiološka istraživanja usmerena su na otkrivanje zaraženih životinja i pronalaženju svih inficiranih osoba. Oboleli se hospitalizuju prema kliničkim indikacijama. posebna izolacija izolacija nije potrebna. Tekuća dezinfekcija obuhvata gnoj iz ulceracije. Završna dezinfekcija nije potrebna. oboljenje i smrt od tularemije podležu obaveznom prijavljivanju.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Rapini, Ronald P.; Bolognia, Jean L.; Jorizzo, Joseph L. (2007). Dermatology: 2-Volume Set. St. Louis: Mosby. ISBN 978-1-4160-2999-1. 
  2. ^ James & Berger 2006, str. 286
  3. ^ „Signs and Symptoms Tularemia”. CDC (na jeziku: engleski). oktobar 2015. Pristupljeno 8. 11. 2017. 
  4. ^ a b v „Tularemia”. CDC (na jeziku: engleski). oktobar 2015. 
  5. ^ a b „Diagnosis and Treatment Tularemia”. CDC (na jeziku: engleski). oktobar 2015. Pristupljeno 8. 11. 2017. 
  6. ^ „Clinicians Tularemia”. www.cdc.gov (na jeziku: engleski). septembar 2016. Pristupljeno 8. 11. 2017. 
  7. ^ „Prevention Tularemia”. www.cdc.gov (na jeziku: engleski). oktobar 2015. Pristupljeno 8. 11. 2017. 
  8. ^ „Statistics Tularemia”. CDC (na jeziku: engleski). novembar 2016. Pristupljeno 8. 11. 2017. 
  9. ^ „Na jugu Srbije 16 obolelih od tularemije”. 2010. Pristupljeno 5. 5. 2010. 
  10. ^ „Na Kosovu proglašena epidemija tularemije”. 2015. Arhivirano iz originala 11. 2. 2015. g. Pristupljeno 11. 2. 2015. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Klasifikacija
Spoljašnji resursi
Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).