Ustanak Bolotnjikova
Ustanak Bolotnjikova | |||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Deo Vremena Smutnje | |||||||||||
Ustanici u boju. | |||||||||||
| |||||||||||
Sukobljene strane | |||||||||||
Rusko carstvo | Pobunjeni seljaci, kozaci i vlastela | ||||||||||
Komandanti i vođe | |||||||||||
Vasilij IV Mihail Skopin-Šujski |
Ivan Bolotnjikov Ilejka Muromec Istoma Paškov Prokopij Ljapunov | ||||||||||
Jačina | |||||||||||
oko 30.000[1]-100.000[2] | oko 35.000-80.000[1] | ||||||||||
Žrtve i gubici | |||||||||||
Teški | Teški |
Ustanak Bolotnjikova (1606—1607) bio je sastavni deo Vremena Smutnje u Rusiji.
Uvod
[uredi | uredi izvor]Vezivanje seljaka za zemlju u Rusiji krajem 16. veka (ukazima Borisa Godunova iz 1592. i 1597.[3]), velika glad 1601-1603. kao i bezvlašće i poljska intervencija posle smrti Borisa Godunova 1605. doveli su do stihijskog ustanka seljaka na jugu Rusije 1606. Lažni Dimitrije, poljski eksponent, ušao je 17. maja 1606. u Moskvu i proglasio se za cara. Ubrzo je ubijen u boljarskoj zaveri, a za cara je proglašen uticajni boljar Vasilije Šujski. [1]
Ustanak
[uredi | uredi izvor]Novi car preuzeo je vlast u Moskvi, ali je smrt Lažnog Dimitrija bila okidač, i legalni izgovor, za masovnu pobunu svih slojeva u Rusiji: kako među porobljenim i gladnim seljacima, tako i među osiromašenom sitnom vlastelom.[2] Na cara Vasilija i "zle boljare" ustali su:
- seljaci-kmetovi i robovi (pod vođstvom Ivana Bolotnjikova, bivšeg kmeta koga su Tatari prodali Mlečanima, gde je izučio vojnički zanat i vratio se u Rusiju preko Poljske).
- kozaci sa Volge i Zaporoški kozaci (pod vođstvom Ilejke Muromeca, "lažnog carevića Petra", i atamana Ivana Zaruckog).
- sitna vlastela iz Rjazanja, Tule i Severije (pod komandom vojvoda Ljapunova i Paškova).
U vojsci ustanika najviše je bilo kmetova, ali i sitne vlastele, strelaca, kozaka, pa čak i plemića nezadovoljnih boljarskim carem Vasilijem. Raznolikost socijalnog sastava vojske negativno se odrazila na njenu organizaciju: u osnovi skup samostalnih odreda, koji su često odbijali da se potčine Bolotnjikovu[1], bivšem kmetu koji se nazivao "vojvodom cara Dimitrija".[2]
Ratne operacije
[uredi | uredi izvor]Pohod na Moskvu
[uredi | uredi izvor]U leto 1606. vojvoda Putivlja, knez Šahovski, i kozak Ivan Bolotnjikov, izdajući se za "vojvodu cara Dimitrija", podigli su ustanak protiv Vasilija Šujskog. Ustanici su okupili nekoliko hiljada seljaka, udružili se sa odredima Zaporoških kozaka koji su bili u službi Lažnog Dimitrija i krenuli iz Severije (jugozapadna oblast Rusije oko Černjigova) na Moskvu, da vrate na presto "zakonitog cara Dimitrija", u čiju smrt narod nije verovao, podstaknut od preživelih sledbenika Lažnog Dimitrija. Usput je Bolotnjikov, u ime cara Dimitrija, izdavao proglase robovima i siromasima da pobiju boljare i trgovce, obećavajući im boljarska imanja. Ustanici su uništili carsku vojsku od 8.000 ljudi avgusta 1606. kod Krome, a zatim ponovo u septembru kod Kaluge. Udruživši se sa odredima vlastele iz Tule i Rjazanja, ustanici su ponovo razbili carsku vojsku kod Kolomne i 7. oktobra 1606. opseli Moskvu sa 35-80.000 ljudi. [1]
Razdor među ustanicima
[uredi | uredi izvor]Međutim, privučeni obećanjima i uplašeni ustankom seljaka, plemići u toku opsade prelaze caru: početkom decembra 1606, ojačana carska vojska je razbila opsadu Moskve i opsela ustanike u Kalugi. Istovremeno, nezavisni ustanci kozaka zahvatili su basen Volge i Astrahan.[4] Bolotnjikov je branio Kalugu puna 3 meseca, a zatim je u proleće 1607. dobio pomoć od povolških kozaka koje je vodio Ilejka Muromec i zauzeo Tulu. Okupivši oko 30.000 ljudi, Bolotnjikov je u maju 1607. ponovo krenuo na Moskvu, ali je početkom juna 1607. potučen na reci Vosmi, (oko 100 km severoistočno od Tule), i na reci Voronji (blizu Tule.). Oko 10.000 preživelih ustanika zatvorilo se u Tulu, koja je osvojena nakon 4 meseca opsade.[1]
Posledice
[uredi | uredi izvor]Ustanici su potučeni, a Ivan Bolotnjikov pogubljen, ali Vreme Smutnje nije bilo gotovo: preživeli ustanici pod vođstvom atamana Ivana Zaruckog pridružili su se vojsci Lažnog Dimitrija II, koji je u leto 1607. podigao novu pobunu protiv Vasilija Šujskog.[2]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b v g d đ Gažević 1974, str. 505–506
- ^ a b v g Fajfrić 2008, str. 237–238
- ^ Perrie, Maureen, 1946-, Lieven, D. C. B., Suny, Ronald Grigor. (2006). The Cambridge history of Russia. Cambridge: Cambridge University Press. str. 273—274. ISBN 9780521812276. OCLC 77011698.
- ^ Perrie, Maureen, 1946-, Lieven, D. C. B., Suny, Ronald Grigor. (2006). The Cambridge history of Russia. Cambridge: Cambridge University Press. str. 415—418. ISBN 9780521812276. OCLC 77011698.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Gažević, Nikola, ur. (1974). Vojna enciklopedija. Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 505—506.
- Fajfrić, Željko (2008). Ruski carevi (1. izd.). Sremska Mitrovica: Tabernakl. str. 237—238. ISBN 9788685269172. OCLC 620935678.