Hans-Ditrih Genšer
Hans-Ditrih Genšer | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 21. mart 1927. |
Mesto rođenja | Rajdeburg, Nemačka |
Datum smrti | 31. mart 2016.89 god.) ( |
Mesto smrti | Rajdeburg, Nemačka |
Univerzitet | Univerzitet u Hale-Vitenbergu, Univerzitet u Lajpcigu |
Politička karijera | |
Politička stranka | Stranka slobodnih demokrata, Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija, Liberal Democratic Party of Germany |
Hans Ditrih Genšer (nem. Hans-Dietrich Genscher; Rajdeburg, 21. mart 1927 — 31. mart 2016) bio je nemački političar. Član je predsedništva i počasni potpredsednik Stranke slobodnih demokrata, takozvanih liberala.
Posle završene škole u rodnom mestu, postao je član Hitlerjugenda, a kasnije je služio u pomoćnim jedinicama nemačkog vazduhoplovstva od 1943. do 1944.. Godinu dana posle je mobilisan za radnu obavezu a 1945. i u nemački vermaht. Kratko prije pada Berlina je zarobljen i biva interniran kao ratni zarobljenik kod američkih a kasnije i engleskih vojnih snaga.
Posle otpuštanja iz zarobljeništva neko vreme radi kao pomoćni radnik na gradilištima. Maturira 1946. godine i upisuje pravni fakultet u Haleu i Lajpcigu koji i završava 1949. godine. Posle bega u zapadnu Nemačku 1952. godine, priprema i 1954. polaže državni ispit Hamburgu, čime dobija advokatsku licencu. 1956. godine postaje naučni asistent parlamentarnog kluba nemačkih liberala, čiji je i predsedavajući između 1959. i 1965. godine.
Hans Ditrih Genšer je oženjen Barbarom Genšer, ima jednu kćerku i sa porodicom živi u Vahtbergu kod Bona.
Politička karijera[uredi | uredi izvor]
1945. postaje član Nacističke stranke. Od 1946. do 1952. bio je član Liberalne demokratske partije Nemačke. Od 1952. godine je član Slobodne demokratske partije Nemačke.
Izabran je za člana parlamenta 1965. u izbornoj jedinici Bremen koje mesto drži sve do 1998.
Bio je ministar unutrašnjih poslova Savezne Republike Nemačke u vladi Vilija Branta (1969—1974). Tada su liberali bili u koaliciji sa socijaldemokratskom partijom i on pomaže Viliju Brantu pri oblikovanju takozvane "istočne politike", koja je označavala približavanje komunističkom istoku. U vladi Helmuta Šmita postaje ministar inostranih poslova i vicekancelar (1974—1992). Posle raspada koalicije, sa pauzom od nepunih mesec dana, nastavlja rad u istom ministarstvu ali ovaj put u vladi Helmuta Kola i u koaliciji sa Hrišćanskom demokratskom unijom. U to vreme je bio jedan od najpopularnijih nemačkih političara. Bio je i sa najdužim ministarskim stažom u Nemačkoj (23 godine).
Pomogao je u procesu rušenja komunističkih režima na Istoku, što je dovelo do procesa nemačkog ujedinjenja. Poznat je i kao veliki zastupnik hrvatske nezavisnosti, zbog čega je u Hrvatskoj bio proglašen počasnim građaninom. Suprotstavljao se ostalim evropskim ministrima spoljnih poslova i uporno je zastupao stav prema hrvatskoj i slovenačkoj nezavisnosti i prevremenom priznavanju nezavisnosti tih jugoslovenskih republika. Po dotadašnjem dogovoru zemalja evropske zajednice, priznanje je trebalo preispitati tek 15. februara 1992. godine, nakon izveštaja Badinterove komisije.
Hans-Ditrih Genšer je 19. decembra 1991, po povratku iz Vatikana i po dogovoru sa Austrijom objavio da će Nemačka priznati nezavisnost Hrvatske i Slovenije nezavisno od odluke drugih vlada. Zbog te odluke, Genšer je kritikovan i od tadašnjeg Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Havijera Pereza de Kueljara, koji je upozorio, „da bi priznanje Slovenije i Hrvatske moglo dovesti do širenja sukoba u Jugoslaviji".
Godine 1992, na opšte iznenađenje daje ostavku na mesto ministra inostranih poslova SR Nemačke.
Od 1994. godine, Genšer je honorarni profesor Oto-Zur instituta za političke nauke Slobodnog univerziteta u Berlinu.
Priznanja[uredi | uredi izvor]
Zbog njegovog priznanja Hrvatske pevale su se u Hrvatskoj pesme "Danke Dojčland". Genšeru je u Hrvatskoj podignuto nekoliko spomenika, a njegovo i ime tadašnjeg kancelara Nemačke Helmuta Kola ponele su i ulice u nekoliko hrvatskih gradova (između ostalog i Trogir).
Počasni je građanin njegovog rodnog grada, nosilac Velikog krsta francuske počasne legije, počasni doktor nauka lajpciškog univerziteta kao i nosilac drugih priznanja.