Pređi na sadržaj

Homoseksualnost u Vizantiji

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Homoseksualnost u Vizantiji bila je osuđivana i nazivana „grehom sodomije“, u skladu sa osudom na koju je nailazila u Starom zavetu („S muškarcem ne lezi kao sa ženom; gadno je“ Lev.:18:22). Ona je bila uobičajena još za vreme poznog Rimskog carstva, kada je obilje mladih robova i evnuha stvorilo idealne uslove za tako nešto. Više crkvenih otaca, među kojima se isticao Jovan Zlatousti, negodovalo je protiv ovakog načina seksualnog upražnjavanja.[1]

Pošto je naišlo na osudu crkvenog klera, zabranjeno je i Justinijanovim novelama (77 i 141), koje su, u stvari, ponavljale odredbu iz Teodosijevog zakonika, prema kojoj se za tako nešto izriče smrtna kazna koja se sastojala u odrubljivanju glave istupniku. Istu kaznu izriču Ecloga i Ecloga aucta.

U ovoj prvoj se predviđa oproštaj za maloletnog (ispod dvanaest godina) partnera, koji se pokazao pasivnim u odnosu, sa obrazloženjem da „godine pokazuju da nije bio svestan toga šta mu se deševa“.[2] Ova druga oslobađa partnera od smrtne presude ukoliko ima manje od petnaest godina; umesto toga, ili ga bičuju, ili ga pošalju u manastir, s tim da je tamo stavljen pod strogi nadzor.

U Epitimijnom nomokanonu Jovan IV Isposnika, koji se sastoji od osam poglavlja, obuhvaćeno je sledećih sedam telesnih grehova: μαλακία /malakia/ (masturbacija), πορνεία /porneia/ (bludničenje), μοιχεία /moicheia/ (preljuba), αρσενοκοιτία /arsenokoitia/ (homoseksualnost, u tri vida), paidophtoria (seksualno zlostavljanje maloletnika), κτηνοβασία /ktenovasia/ (zoofilija) i αιμομιξία /haimomixia/ (incest). Bogorodičina apokalipsa, sastavljena između devetog i jedanaestog veka, navodi četiri greha u vezi sa skrnavljenjem tela — bludničenje, preljubu, homoseksualnost (i to dva od ukupno dvanaest tumačenja koliko ih je bilo) i incest, a Anastasijina na sve ono što stoji u prethodno navedenoj dodaje još samo masturbaciju. Ni u jednoj ni u drugoj apokalipsi zlostavljanje maloletnika i zoofilija nisu svrstane među grehe.[3]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ ODB (Homosexuality), ii. str. 945-46.
  2. ^ Papaconstantinou-Talbot, Becoming Byzantine. str. 27.
  3. ^ Baun 2007, str. 339.

Literatura[uredi | uredi izvor]