Pređi na sadržaj

Црвени ибис

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Crveni ibis
Naučna klasifikacija uredi
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Aves
Red: Pelecaniformes
Porodica: Threskiornithidae
Rod: Eudocimus
Vrsta:
E. ruber
Binomno ime
Eudocimus ruber
Raspon grimiznog ibisa (narandžasto), kao i američkog belog ibisa (bledo plavo) i oba (braon)
Sinonimi
  • Scolopax rubra Linnaeus, 1758
  • Tantalus ruber Linnaeus, 1766

Crveni ibis, Grimizni ibis ili Crveni ražanj (lat. Eudocimus ruber) vrsta je ptice iz porodice ibisa. Može se naći u Južnoj Americi i Karibima i Antilima. Najviše jata ima u Brazilu, Gvajani, Surinamu, Venecueli, Holandskim Antilima, Trinidadu i Tobagu, Kolumbiji iFrancuskoj Gvajani.[2] Najpovoljnije staništa za ove ptice su blatnjave močvare i obale rijeka u tropskim šumama.[2] Jedna je od dvije nacionalne ptice Trinidada i Tobaga, a njeno ime tupi-gvaran, gvaran, dio je naziva nekoliko opština duž obala Brazila. [3]

Opis

[uredi | uredi izvor]

Crveni ibis je dugonoga i dugovrata ptica močvarica. Smatra se izdržljivom i snažnom pticom i lako prevladava velike razdaljine i uglavnom je cijelo vrijeme na nogama.[4] U jatu se kreće u formaciji u obliku latiničnog slova V.[2] Prepoznatljiva je po svojoj crvenoj boji.[5] Boja perja im zavisi od ishrane koju konzumiraju pa im je u zatočeništvu boja perja često svjetlija. Za razliku od odraslih, mladi su sivo-smeđe do bijele boje na trbušnoj strani. Mužjaci i ženke su jednako obojeni, sa tim da su obično mužjaci nešto veći. Sjena pera ima jednako ujednačen ton, a samo se ponegdje na krajevima krila razlikuju crna ili tamnoplava boja.[2] Mogu da narastu do 70 cm u dužinu,[6] mužjaci koji su nešto veći od ženki obično teže 1.4 kilogram[2] Životni vijek crvenog ibisa je otprilike šesnaest godina u divljini i dvadeset godina u zatočeništvu.[7] Odrasli crveni ibis ima raspon krila oko 54 centimetra (21 inča).[2] Imaju tanke i kratke noge, kljun savijen prema dolje, a njegova jedinstvena struktura omogućava traženje hrane u mutnoj vodi.[5]

Stanište i ishrana

[uredi | uredi izvor]
Glava crvenog ibisa

Nomadi su, sezonski migriraju između različitih obalnih i močvarnih područja. Gnijezde se u mangrovama ili drugom drveću u velikim kolonijama.[8] Žive u jatima čija veličina može premašiti 30 jedinki. U divljini je moguće naći jata čiji broj premašuje i nekoliko hiljada jedinki.[2] Svi članovi jata bave se potragom za hranom, kao i obrazovanjem i zaštitom mladunčadi. Crveni ibisi se samo u sezoni parenja dijele u parove i opremaju svoje gnijezdo koje se takođe nalazi u blizini ostatka jata.[2] Mužjak pronalazi materijal za izradu gnijezda, najčešće od grančica, a ženka ga pravi.[4] Poneki istraživači izradu gnijezda su opisali kao "bez umijeća".[8] U rano proljeće crveni ibisi počinju da se razmnožavaju. Da bi pridobio ženku, mužjak izvodi ritualni ples. Prvo temeljito očisti perje, a zatim skoči i napuše repom. Nakon 5 dana ženka može snijeti oko tri jaja, a period inkubacije traje do 23 dana.[2][7][9] Roditelji pažljivo štite gnijezdo i brinu se o mladima dok se ne osamostale. Često se dešava da se sjedine sa drugim pticama poput rodama, čapljama, patkama i kašikarama.[2] Hrane se insektima, crvima, rakovima, školjkama i ribama.[10][4] Velika količina škampa i drugih crvenih školjki proizvodi višak astaksantina, karotenoida koji je ključna komponenta crvene pigmentacije ptica.[4][11] Kada se drže u zoološkim vrtovima, kao dodatak ishrani koriste se cvekla i mrkva za održavanje živosti boje u perju.[4]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ BirdLife International (2016). „Eudocimus ruber”. Crveni spisak ugroženih vrsta IUCN. IUCN. 2016: e.T22697415A93612751. doi:10.2305/IUCN.UK.2016-3.RLTS.T22697415A93612751.en Slobodan pristup. 
  2. ^ a b v g d đ e ž z i Moolchan, Esther (2011). „The Online Guide to the Animals of Trinidad and Tobago: Eudocimus ruber (Scarlet Ibis)” (PDF). Sta.uwi.edu. University of the West Indies. Pristupljeno 12. 12. 2011. 
  3. ^ „O GUARÁ”. Portal Guaraqueçaba. Pristupljeno 2020-12-31. 
  4. ^ a b v g d Binghamton Zoo at Ross Park (2011). „Scarlet Ibis (Eudocimus ruber)”. Rossparkzoo.com. Binghamton Zoo. Arhivirano iz originala 24. 3. 2012. g. Pristupljeno 12. 12. 2011. 
  5. ^ a b Moss, Steven; Birdlife International (2008). Remarkable Birds: 100 of the World's Most Notable Birds. HarperCollins. str. 42. ISBN 978-0-06-162664-7. Pristupljeno 12. 12. 2011. 
  6. ^ Peterson, Roger Tory; Peterson, Virginia Marie (2002). A Field Guide to the Birds of Eastern and Central North AmericaNeophodna slobodna registracija. Houghton Mifflin Harcourt. str. 47. ISBN 978-0-395-74047-7. Pristupljeno 12. 12. 2011. 
  7. ^ a b Phelps, Katherine (2008). „Eudocimus ruber: Scarlet Ibis”. Animaldiversity.ummz.umich.edu. University of Michigan Museum of Zoology. Pristupljeno 12. 12. 2011. 
  8. ^ a b Bent, Arthur Cleveland (1926). „Life Histories of North American Marsh Birds”. United States National Museum Bulletin. Smithsonian Institution (35): 36. Pristupljeno 12. 12. 2011. „The scarlet ibis builds its artless nest of brush in inaccessible places on low trees.” 
  9. ^ Zahl, Paul A. (1954). Coro-Coro: The World of the Scarlet Ibis. Indianapolis/New York: Bobbs-Merrill Co. str. 195. OCLC 799120. 
  10. ^ Aguilera, Eduardo; Ramo, Cristina; Busto, Benjamin (1993). „Food Habits of the Scarlet and White Ibis in the Orinoco Plains”. The Condor. 95 (3): 739—41. JSTOR 1369623. doi:10.2307/1369623. 
  11. ^ Krinsky, Norman I.; Mathews-Roth, Micheline M.; Taylor, Richard F. (1989). Carotenoids: chemistry and biology. New York: Plenum Press. ISBN 978-0-306-43607-9. Pristupljeno 12. 12. 2011. 
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Црвени_ибис&oldid=27046721”