Корисник:Ziegler/УСС Ентерпрајз (ЦВН 65)

Malo je ratnih brodova zaslužilo svoje mjesto u pomorskoj povijesti u trenutku porinuća, a uglavnom se radilo o brodovima koji su imali revolucionarna rješenja koja su bitno utjecala na strategiju i taktiku pomorskog ratovanja. Jedan od takvih brodova je i američki nuklearni nosač zrakoplova USS Enterprise. Enterprise je zaslužio svoje mjesto u pomorskoj povijesti iz najmanje dva razloga. Prvi je da je u trenutku porinuća 24. rujna 1960. sa svojih 342 metra dužine i 93 970 tona pune istisnine bio najveći brod. Tu će "titulu" zadržati sve do 1972. i porinuća prvog nosača klase Nimitz. Prvotno je planirano da će se izgraditi šest nosača klase Enterprise, ali se od toga, zbog prevelike cijene gradnje, naknadno odustalo. Iskustva operativne uporabe Enterprisea pokazala su da su nuklearni nosači zrakoplova, unatoč visoke nabavne cijene, isplativiji od nosača s klasičnim pogodnom, te je stoga već krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća američka ratna mornarica počela s gradnjom nuklearnih nosača klase Nimitz, čija je gradnja još uvijek traje.

Enterprise tijekom gradnje Početno su Enterprise označili kao CVA(N)-65, pri čemu je N označavalo nuklearni pogon. Kasnije je ta oznaka skraćena u CVN-65. Nuklearni nosač zrakoplova Enterprise ostat će zapamćen i po još jednoj specifičnosti - nuklearnom pogonu od čak osam reaktora. Naime, u trenutku njegove gradnje nisu postojali dovoljno snažni i pouzdani nuklearni reaktori te su projektanti morali uporabiti relativno slabe A2W reaktore tvrtke Westinghouse, koji su porijeklo vukli od nuklearnih reaktora namijenjenih podmornicama. Para proizvedena u osam reaktora odvodi se na četiri parne turbine ukupne snage 280 000 konjskih snaga. To je dovoljno za vršnu brzinu od 33 čvora. Tako velika brzina potrebna je kako bi se olakšalo polijetanje aviona s letne palube na koju su postavljena četiri parna katapulta C-13 Mod 1 dužine 88,5 metara kojima se avioni doslovno ispaljuju u zrak (za dvije sekunde ubrzaju do brzine veće od 265 km/h). Kako je za pripremu svakog katapulta potrebno minuta i 45 sekundi, teoretski s palube Enterprisea avioni mogu polijetati svakih 30 sekundi.

Enterprise tijekom plovidbe s nuklearnim krstaricama Long Beach i Bainbridge Za povratak na brod namijenjena je sletna staza koja je ukošena od krme prema lijevom boku. Opremljena je sa četiri uređaja za koćenje čije se debele sajle protežu preko sletne staze. Kada avion svojom kukom smještenom na stražnjem dijelu trupa zakači jednu od četiri sajle mora u samo 105 metara smanjiti brzinu sa oko 225 km/h na nulu. U slučaju da pilot promaši sve četiri sajle, podiže avion i nakon toga ponovno slijeće. Ukupna dužina i širina letne palube je 331,6 x 76,8 metara. Za prijevoz aviona s letne palube u brodski hangar Enterprise su opremili sa četiri dizala, od toga su tri smjestili na desni bok, a jedan na lijevi. Hangar je visok 7,5 metara i ima površinu 19 440 m2. Veličina hangara i letne palube dovoljna je za 72 zrakoplova. Nakon što je iz operativne uporabe povućen palubni lovac F-14 Tomcat, osnovu palubnog zrakoplovstva američke mornarice čini višenamjenski borbeni avion F/A-18 E/F Super Hornet. Iako su opremljeni i projektilima za zračnu borbu, osnovna im je namjena uništavanje ciljeva na zemlji. Za zračnu obranu nosača i udarne grupe zaduženi su nešto stariji i manji F/A-18 C/D Hornet. Nadzor zračnog prostora i površine mora oko nosača dužnost je "letećih radara" D-2C Hawkeye, dok se za ometanje protivničkih radara i njihovo uništenje rabe jurišnici EA-6B Prowler. Protupodmornička borba je u domeni aviona S-3B Viking i helikoptera SH-60 Seahawk. Zanimljivo je da su svi Vikinzi na palubi Enterprisea tijekom posjeta Splitu imali pod krilima uređaje za pretakanje goriva u zraku što znači da ih se rabi i u zadaćama opskrbe aviona gorivom u letu.

Originalni zapovjedni otok s pločastom antenom radarskog sustava SPS-32/33, koji je zbog nepouzdanosti naknadno maknut Današnji zapovjedni otok s antenama radarskih sustava SPS-48E i SPS-49(V)5 Da bi brod funkcionirao ima posadu od 3000 ljudi, od čega je 150 časnika, 150 viših dočasnika i 2700 nižih dočasnika i časnika. Zrakoplovnu grupu čini 250 pilota i 1750 ljudi zaduženih za održavanje aviona i helikoptera. Enterprise je u operativnu uporabu ušao 25. studenog 1961. Prva veća kriza u kojoj je sudjelovao bila je Kubanska kriza uzrokovana postavljanjem sovjetskih balističkih projektila na teritorij te otočne države. Tijekom tih sedam napetih dana (od 22. do 28. listopada 1962.) Enterprise je plovio vodama oko Kube spreman za napad na položaje kubanske vojske, ali i na sovjetske brodove koji su prevozili projektile. Krajem 1968. Enterprise je poslan u Tihi ocean i u vode blizu Južne Koreje. Plan je bio da se u siječnju ili veljači 1969. priključi pomorskim snagama kod Vijetnama. Međutim, 14. siječnja 1969. došlo je do eksplozije projektila MK-32 Zuni podvješenog pod krilo lovca F-4 Phantom II. Eksplozija je zahvatila aviona na krmi broda što je dovelo do nekontroliranog širenja plamena. Od posljedica eksplozije i plamena poginuo je 27 članova posade, dok ih je 314 ozlijeđeno. Petnaest je aviona uništeno, a na krmi broda je napravljena velika šteta, zbog čega je Enterprise morao na popravak. Popravak je obavljen u Pearl Harboru na Havajima i Enterprise se vratio u operativnu uporabu već u ožujku 1969. U Vjetnamskom ratu Enterprise je po prvi put sudjelovao 1971. a uz obale Vijetnama ostat će sve do kraja 1973. godine. Enterprise je 18. ožujka 1974. postao prvi američki nosač zrakoplova s kojeg su počeli operativno djelovati tada najbolji lovački avioni F-14 Tomcat. Zajedno s nosačima Midway, Coral Sea, Hancock i Okinawa, Enterprise je 19. travnja 1975. sudjelovao u operaciji Frequent Wind - spašavanju američkih državljanja iz opkoljenog Sajgona.

Jedan od četiri parna katapulta C-13 Mod 1 Rijetka fotografija konstrukcije parnog katapulta Enterprise je 28. travnja 1986. je iz Crvenog mora, preko Suezskog kanala uplovio u Sredozemno more, postavši tako prvi nosač na nuklearni pogon koji je prošao tim kanalom. Tijekom 1988. Enterprise je u Perzijskom zaljevu gdje pomaže obrani tankera od iranskih napada i sudjeluje u operacijama Earnest Will i Praying Mantis. Zbog zamjene goriva i velikog remonta koji je trajao od listopada 1990. do rujna 1994. Enterprise nije sudjelovao u ratu za oslobođenje Kuvajta od iračke okupacije. Zato je tijekom 1996. sudjelovao u operacijama nadgledanja zona zabrane letenja iznad Bosne i Hercegovine (operacija Joint Endeavor) i iznad Iraka (operacija Southern Watch). Dana 8. studenog 1998. Enterprise je doživio drugu nesreću kad se jedan EA-6B Prowler tijekom slijetanja srušio na S-3 Vikinga. Ovaj put posljedice su bile mnogo manje jer su se posade oba aviona uspješno katapultirale a posada je uspjela za vrlo kratko vrijeme ugasiti požar. Od četiri člana posade Prowlera samo jedan je spašen dok su se tri utopila u moru. Dva pilota iz Vikinga prebačena su u bolnicu. Nitko od posade nije ozlijeđen. Krajem istog mjeseca Enterprise je već u Perzijskom zaljevu kako bi zamijenio nosač Dwight D. Eisenhower. Od 16. do 20. prosinca 1998. Enterprise sudjeluje u operaciji Desert Fox radi uništenja iračkih pogona za proizvodnju oružja za masovno uništenje. Enterprise je bio na putu iz Perzijskog zaljeva ka svojoj matičnoj luci Norfolk (Virginia), kada su se 11. rujna 2001. avioni zaletjeli u njujorške nebodere. Umjesto odlaska u Sjedinjene Države Enterprise je dobio zapovijed da se vrati u Indijski ocean. Od 7. listopada 2001. Enterprise sudjeluje u ratu u Afganistanu radi uništenja talibanske vlasti i hvatanja vođa al Qaide. Na veliki remont ponovno odlazi 7. siječnja 2002. a u operativnu se uporabu vraća u ljeto 2004. te tako nije sudjelovao u američkim operacijama za osvajanje Iraka tijekom 2003. Po sadašnjim planovima američke ratne mornarice Enterprise će ostati u operativnoj uporabi sve do 2014. kada bi ga trebao zamijeniti nuklearni nosač CVN-78.

Напомена: Овај текст или један његов део је преузет са веб сајта хрватског часописа Хрватски војник. Види дозволу.