Banovi Dalmacije i Hrvatske
Banovi Dalmacije i Hrvatske su bili kraljevski namesnici i zemaljski upravitelji na području Kraljevine Dalmacije i Hrvatske, koja se u razdoblju od 1102. do 1526. godine nalazila u sastavu Kraljevine Ugarske. Tokom pomenutog razdoblja, dalmatinsko-hrvatski ban (lat. Banus Dalmatiae et Croatiae) je bio najviši predstavnik upravne i vojne vlasti u pomenutim ugarskim krunovinama. Bana je postavljao i smenjivao ugarski kralj, koji je ujedno određivao i opseg banske vlasti. Kao kraljevski namesnici, banovi su imali izuzetno značajnu ulogu u političkom životu Dalmacije i Hrvatske, a neki od njih su stekli znatnu moć. Najpoznatiji dalmatinsko-hrvatski ban iz ovog razdoblja bio je Pavle I Šubić, koji je bansku službu obavljao od 1275. do 1312. godine.
Banska služba u Dalmaciji i Hrvatskoj
[uredi | uredi izvor]Za dalmatinsko-hrvatske banove su po prvilu postavljani najistaknutiji velikaši. Neki od njih su bili rodom sa matičnog područja, dok su drugi bili poreklom iz uže Ugarske ili drugih oblasti. Njihova osnovna dužnost je bila da vode brigu o zemaljskoj upravi i vojnim poslovima na celokupnom području Kraljevine Dalmacije i Hrvatske, uključujući primorske gradove i županije u zaleđu. Banovi su predstavljali kralja i na zasedanjima dalmatinsko-hrvatskog zemaljskog sabora, a najstarije saborsko zasedanje za koje se zna održano je 1351. godine.[1]
Poreklo banske službe u južnoslovenskim i ugarskim zemljama još uvek nije utvrđeno sa potpunom sigurnošću, iako je izvesno da je ova služba u hrvatskim zemljama postojala još u vreme samostalne Kraljevine Hrvatske (925—1102). Banska služba je izgrađivana postepeno, tokom 12. veka, a opseg banske vlasti se konačno ustalio tokom 13. veka. Pored dalmatinsko-hrvatskih banova, ugarski kraljevi su postavljali posebne banove i u susednoj Banovini Slavoniji. Ponekad je istoj ličnosti bilo poveravano da bansku službu vrši kako u Dalmaciji i Hrvatskoj, tako i u Slavoniji.[2]
Vidi još
[uredi | uredi izvor]Ovaj članak je deo serije o istoriji Hrvatske i Bosne i Hercegovine |
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Robinson & Gastelum 1998, str. 50.
- ^ Rokai 2002.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Karbić, Damir (2004). „Šubići Bribirski do gubitka nasljedne banske časti (1322)”. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 22: 1—26.
- Klaić, Vjekoslav (1905). „O krunisanju ugarskih Arpadovića za kraljeve Dalmacije i Hrvatske (1091-1207)”. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva. 8: 107—117.
- Klaić, Vjekoslav (1905). „Hrvatsko kraljevstvo u XV. stoljeću i prvoj četvrti XVI. stoljeća (1409-1526)”. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva. 8: 129—147.
- Robinson, William H.; Gastelum, Raymond (1998). Parliamentary Libraries and Research Services in Central and Eastern Europe: Building More Effective Legislatures. Walter de Gruyter.
- Rokai, Peter (2002). „Istorija Mađara od najstarijih vremena do Mohačke bitke 1526. godine”. Istorija Mađara. Beograd: Clio. str. 7—183.
- Szoldos, Attila (1998). „Hrvatska i Slavonija u kraljevstvu Arpadovića”. Povijesni prilozi. 17: 287—296.
- Fine, John Van Antwerp Jr. (1991) [1983]. The Early Medieval Balkans: A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century. Ann Arbor, Michigan: University of Michigan Press.
- Fine, John Van Antwerp Jr. (1994) [1987]. The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. Ann Arbor, Michigan: University of Michigan Press.
- Fine, John Van Antwerp Jr. (2005). When Ethnicity did not Matter in the Balkans: A Study of Identity in Pre-Nationalist Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods. Ann Arbor, Michigan: University of Michigan Press.
- Heka, Ladislav (2008). „Hrvatsko-ugarski odnosi od sredinjega vijeka do nagodbe iz 1868. s posebnim osvrtom na pitanje Slavonije”. Scrinia Slavonica. 8: 152—173.