Masakr u Gudovcu
Masakr u Gudovcu | |
---|---|
![]() Eshumirana tela žrtava masakra u Gudovcu od strane nemačkih vojnika 30. aprila 1941. | |
Mesto | Gudovac, Nezavisna Država Hrvatska |
Datum | 28. april 1941. |
Meta | Srbi |
Vrsta napada | pogubljenje po kratkom postupku |
Ubijeno | 184–196 |
Gudovački masakr (hrv. Pokolj u Gudovcu) je bio masovno ubistvo oko 190 bjelovarskih Srba od strane hrvatskih ustaša koji se dogodio 28. aprila 1941. u selu Gudovac nadomak Bjelovara. Masakr se dogodio za vreme Drugog svetskog rata, ubrzo nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane sila Osovine i uspostavljanja marionetske Nezavisne Države Hrvatske i bilo je prvo masovno ubistvo koje su počinile ustaše po dolasku na vlast, te je nagovestio širi ustaški pohod genocida nad Srbima u NDH koji je trajao do kraja rata.
Ustaše su kao izgovor za ubistvo iskoristile neobjašnjenu smrt dvojice svojih pristalica. Žrtve su dovedene iz Gudovca i okoline, uglavnom uhapšene pod optužbom da su pobunjenici lojalni svrgnutoj jugoslovenskoj kraljevskoj vladi. Odvedeni su na obližnju njivu i kolektivno streljani od strane streljačkog voda do 70 ustaških stražara. Petorica zatvorenika su uspeli da prežive prvi rafal i otpuzali su na sigurno. Ustaše su preživele stanovnike Gudovca naterali da iskopaju masovnu grobnicu za žrtve i poliju tela živim krečom kako bi se ubrzalo raspadanje leševa.
Sledećeg dana, rođaci jedne od žrtava prijavili su masakr nemačkoj okupacionoj upravi. Nemci su izvršili delimičnu ekshumaciju tela, nakon čega je uhapšeno 40 učesnika egzekucije. Mladen Lorković, visoki ustaški funkcioner, iskoristio je svoj uticaj da se zatvorenici puste i obećao nemačkom ambasadoru u NDH Zigfridu Kašeu da će hrvatske vlasti sprovesti detaljnu istragu, ali do istrage nikad nije došlo.
Na mestu masakra podignuti su kosturnica i mauzolej, kao i spomenik vajara Vojina Bakića, 1955. godine. Međutim, godine 1991. usred međunacionalnog nasilja tokom rata u Hrvatskoj, spomenik i mauzolej su uništili hrvatski nacionalisti, kao i još jedno Bakićevo delo (Bjelovarac, Bjelovarčanin). Ruševine kosturnice uklonile su lokalne vlasti 2002. godine. Iste godine, građani su potpisali peticiju za ponovno podizanje spomenika Bjelovacu. Obnovljeni spomenik otkriven je u decembru 2010. godine.
Pozadina
[uredi | uredi izvor]Međuratni period
[uredi | uredi izvor]![Karta ratne Jugoslavije](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/d/d9/Axis_occupation_of_Yugoslavia_1941-43.png/300px-Axis_occupation_of_Yugoslavia_1941-43.png)
Gudovac je selo u blizini Bjelovara, oko 80 kilometara istočno od glavnog grada NDH, Zagreba.[1] Prvi put je naseljen tokom srednjeg veka i imao je etnički mešovito stanovništvo tokom većeg dela svoje istorije. Prema podacima iz 1931. godine, Gudovac je imao 1.073 stanovnika u 330 domaćinstava. Hrvati su činili dve trećine stanovništva, dok su ostali stanovnici uglavnom bili etnički Srbi. U opštini Gudovac živelo je 8.000 stanovnika, od čega 3.000 Srba.[2]
Nakon anšlusa između Nemačke i Austrije 1938. godine i Italijanske okupacije Albanije, Treći rajh se približio granicama Jugoslavije. Dana 6. aprila 1941. godine nemačke i italijanske trupe izvršile su invaziju na Jugoslaviju. Pridružile su im se i vojske Mađarske i Bugarske. Vojska Kraljevine Jugoslavije je brzo bila savladana kombinovanim nemačkim, italijanskim i mađarskim napadom. Veliki deo njene opreme je bio zastareo, vojna strategija je bila zastarela, a vojnici su bili loše disciplinovani i slabo obučeni. Neposredno u okolini Bjelovara, tokom invazije vojski Osovine, došlo je do masovne pobune u vojnim jedinicama u kojima su uglavnom bili lokalni hrvatski vojni obveznici koji su odbili da se bore protiv Vermahta. Pobunjenici su blokirali Bjelovar i tražili predaju garnizona, preteći da će u suprotnom pobiti sve Srbe koji žive u gradu i okolini i članove porodica oficira. Tada je grad jurišan, zarobljeni vojnici i oficiri koji su ostali verni Jugoslaviji predati su Nemcima i ustašama. Ustanak pukova i juriš na Bjelovar ustaše su kasnije aktivno koristile u svojoj propagandi.
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/4b/Official_Proclamation_of_the_Independent_State_of_Croatia.jpg/250px-Official_Proclamation_of_the_Independent_State_of_Croatia.jpg)
Nakon okupacije Jugoslavije i podele njene teritorije od strane zemalja Osovine, stvorena je Nezavisna Država Hrvatska na teritoriji Hrvatske, Bosne i Hercegovine i dela Srbije.[3] Nacionalno-politički ciljevi ustaša nisu bili samo uspostavljanje državne samostalnosti Hrvatske, već i davanje novoj državi etnički hrvatskog karaktera.[4] Glavna prepreka ostvarenju ovog cilja bili su Srbi, koji su činili trećinu stanovništva NDH.[5] Kao rezultat toga, od prvih dana postojanja NDH ustaše su započele aktivne antisrpske akcije. Uvod je bila snažna propagandna kampanja koja je Srbe prikazivala kao neprijatelje hrvatskog naroda kojima nije mesto u NDH.[4] Vrhunac je bio masakr Srba i njihovo zatvaranje u brojne koncentracione logore.
Po uzoru na nacističku Nemačku, ustaški režim je izdao rasne zakone po uzoru na Nirnberške zakone, usmerene na Srbe, Jevreje i Rome. U govoru u Gospiću 22. juna 1941. jedan od ustaških vođa Mile Budak formulisao je program delovanja prema Srbima, koji je 26. juna objavio list Hrvatski list.
„ | Jedan deo Srba ćemo uništiti, drugi ćemo iseliti, ostale ćemo prevesti u katoličku veru i pretvoriti ih u Hrvate. Tako će im se uskoro gubiti tragovi, a ono što će ostati ostaće samo loše sećanje na njih. Za Srbe, Cigane i Jevreje imamo tri miliona metaka. | ” |
Ustaše su vodile diferenciranu politiku prema narodima proglašenim neprijateljima. Razlika u odnosu prema Srbima i Jevrejima bila je želja da se Jevreji potpuno unište, a trećina Srba uništi, trećina pokatoliči , a trećina protera u Srbiju. . Tako su ustaše planirale da svoju državu učine potpuno monoetničnom. Italijanski istoričar Mark Reveli pisao je da za ustaše jevrejsko pitanje nije bio glavni „rasni problem”. Prema njegovom mišljenju, Pavelić je preduzeo istrebljenje Jevreja „da bi ugodio najmoćnijem nacističkom savezniku”.[6]
Istrebljenje Srba i Jevreja u Bjelovaru povereno je Dido Kvaternik. O tome je, pretpostavlja se, usmeno naređivao ustaški poglavar Ante Pavelić. Kvaternik se kasnije prisećao:[7]
„ | Kada smo se trijumfalno vratili kući iz inostranstva i kada je Pavelić odlučio da preuzmem na sebe sprovođenje mera protiv Srba i Jevreja, poslušao sam odmah i bez oklevanja, jer sam znao da se ovo pitanje mora rešiti zarad budućnost hrvatskog naroda i države i da se neko mora žrtvovati da bi se te odvratne, ali neophodne mere mogle sprovesti. | ” |
Neposredno pre masakra
[uredi | uredi izvor]Odmah nakon zauzimanja Bjelovara, ustaše su krenule u jačanje vlasti nad gradom. Za vršioca dužnosti načelnika bjelovarskog sreza postavljen je Josip Verhas, Đuro Vojnović je postavljen za ustaškog zastupnika u Bjelovaru, a Mijo Hans je imenovan za ustaškog poverenika za Bjelovarski srez. Za načelnika policije postavljen je Alojz Čukman. Odmah je određeno da svi bjelovarski Srbi moraju nositi crvenu traku na kojoj je pisalo Srbin i na hrvatskom i na nemačkom jeziku.[8] Ivan Garščić, javni beležnik, postavljen je za vršioca dužnosti komandanta bjelovarske oružnice i pristupio je reorganizaciji lokalnih ustaških formacija. Ivan Mrak, koji se istakao kao jedan od vođa pobune 108. puka, dobio je zadatak da nadgleda centar grada.[9]
Između 9. i 14. aprila, grupe vojnika iz raspuštenog 108. puka lutale su bjelovarskim selima. Pojedini srpski oficiri, koji su odbili da se predaju, upali su u hrvatske domove, nadajući se da će pronaći hranu, novac i civilnu odeću koja će im olakšati prolazak kroz nemačke i ustaške kontrolne punktove. U nekim mestima hrvatski seljaci su razoružali poražene jedinice VKJ i opljačkali njihove magacine. Neki od seljaka pristupili su lokalnim formacijama poznatim pod imenom bataljoni pripravnosti.[10] Nemci su 10. aprila stigli do Bjelovara i postavili niz komandnih mesta ali su ustašama faktički ostavili kontrolu nad gradom.[11] U okolini grada došlo je do sukoba između ustaških i jugoslovenskih jedinica koje su ostale lojalne vlasti. Ustaše su pazile na opasnost koju je predstavljalo srpsko seljaštvo. Ustaško vodstvo u Bjelovaru smatralo je da se u okolnim selima kriju srpski oficiri, koji su skinuli vojne uniforme i sakrili oružje po kućama. Mišo Sabolek, lokalni ustaški komandant izvestio je da je poslao 35 naoružanih ljudi da „guše nasilje” oko Bjelovara, govoreći da Bjelovar i okolinu opsedaju Srbi, koji... ubijaju i pljačkaju kuće u selima Nart, Gudovac i šumu Česma. Njegovi pretpostavljeni u Zagrebu naredili su mu da „preduzme sve potrebne mere za uspostavljanje reda” u okrugu.[12] Ustaše su pretresle desetine srpskih kuća u nadi da će pronaći ilegalno oružje. Usledilo je hapšenje „neželjenih elemenata“, uglavnom članova Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Julijus Eker, lokalni predsednik KPJ, uhapšen je 12. aprila.[9] Slavko Kvaternik je 16. aprila objavio da srpski seljaci u NDH imaju osam dana da predaju oružje ustašama.[9] Još jedan uticajni komunista, Milan Bakić, uhapšen je u Bjelovaru 20. aprila. Ustaše su 22. aprila uhapsile većinu preostalih članova KPJ u gradu. Komunistički organizatori kao što su Stevo Šabić, Franko Vinter i Sandor Kirali uhapšeni su 24. aprila. Do 25. aprila ustaše su uhapsile nekoliko stotina poznatih ili osumnjičenih antifašista. Neki su pošteđeni smrti i osuđeni na zatvorske kazne, ali većina je pogubljena bez suđenja. Ustaše su izvestile da su u kući jednog lokalnog pripadnika KPJ otkrila 80 pušaka i nekoliko mitraljeza. Potom, u kući još jednog lokalnog komuniste pronađeno je četrdeset pušaka i dva mitraljeza.[9] Uznemiren mogućnošću oružane pobune u Bjelovaru i okolini, Kvaternik je odabrao široku oblast u gradu i oko njega gde je trebalo sprovesti „čišćenje” Srba.[13] „Za svakog ubijenog Hrvata“, rekao je, „moramo pogubiti 100 Srba“.[14] Razoružavanje i hapšenje pripadnika VKJ od strane ustaša praćeno je brojnim incidentima, u kojima je ubijeno oko 20 naoružanih pripadnika VKJ i srpskih civila. Kvaternik se plašio da će ova pogibija samo povećati verovatnoću oružane pobune i postao je još oprezniji kada je čuo glasine da bjelovarski Srbi planiraju ustanak koji će se poklopiti sa Đurđevdanom, 6. maja.[13] Ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković stigao je u Bjelovar nakon što je čuo takve glasine. Na sastanku sa Verhasom i njegovim poručnicima izjavio je da se se moraju preduzeti „ozbiljne akcije” kako bi se „poslala poruka neprijateljima ustaša i NDH”.[15]
Masakr
[uredi | uredi izvor]Hapšenje
[uredi | uredi izvor]Hapšenja i razoružavanje komunista i bivših pripadnika Vojske Jugoslavije pratila su ubistva, među kojima su bili i srpski civili. Kvaternik, koji je bio u Bjelovaru, plašio se pobune Srba protiv ustaškog režima. Dana 26. aprila, Kvaternik i njegov najbliži pomoćnik Ivica Šarić organizovali su masovno hapšenje 530 srpskih seljana iz Grubišnog Polja. U hapšenjima je učestvovalo trideset ustaša. Zatočenici su prevezeni u logor Danica, kod Koprivnice, a odatle u ustaške logore u Gospiću, na ostrvu Pag, Jasenovcu i Staroj Gradiški, gde je većina ubijena.[16]
Srbin Milan Radovanović je 25. aprila uhapšen kada je došao u policijsku stanicu u Gudovcu da preda oružje. Nakon sloma svog puka, Radovanović se sklonio u selo Prgomelje i nije stigao da preda uniformu i oružje do roka 24. aprila, koji su mu odredile ustaše. Ujutro 26. aprila, dok su Radovanovića i još jednog srpskog zarobljenika izvodila iz okružnog zatvora dvojica ustaških stražara, dvojica neidentifikovanih naoružanih napadača otvorila su vatru na zatočenike i stražare.[15] Radovanović i jedan od stražara su poginuli, a drugi stražar je ranjen.[16][15] Tog popodneva, hrvatski domobran ubijen je zalutalim metkom u svom dvorištu dok je bio na odsustvu. Uprkos tome što istraga nikada nije sprovedena, ustaška propaganda je za napad okrivila „srpske četnike”.[16][a] U istoriografiji postoji verzija da su napad inspirisale same ustaše kako bi se dobio formalni razlog za masakr. Prema drugoj verziji, napad su mogli da izvrše vojnici kraljevske vojske koji se kriju u blizini.[18]
Čuvši vest o napadu na sreski zatvor, Kvaternik je naredio hapšenje 200 srpskih seljaka iz Gudovca i susednih sela Veliko i Malo Korenovo, Prgomelje, Bolč, Klokočevac, Tuk, Stančići i Breza. Hapšenja su se dogodila u ranim jutarnjim satima 28. aprila.[19] Ustašama su pomagali vojnici novoformirane NGH vojske i pripadnici „Seoske straže“ – paravojne formacije Hrvatske seljačke stranke pod komandom Martina Čikoša, koga novinar Slavko Goldštajn opisuje kao „zakleti predratni ustaša“.[16][b] Po pravilu su hapšeni najpoznatiji i najimućniji Srbi, među kojima su bili učitelji, preduzetnici, sveštenici.[20] Jedini njihov zločin“, piše Goldštajn, „bio je to što su bili pravoslavne vere i možda malo napredniji od svojih suseda. Neposredno prije ubistava, Verhas, Čikoš i lokalni ustaški zvaničnici Rudolf Srnak, Nikola Pokopac i Mirko Pavlešić održali su sastanak na kojem je odlučeno da zarobljenici budu ubijeni.[15]
Ubistvo
[uredi | uredi izvor]Posle kraćeg boravka u zgradi Opštinske uprave,[19] uhapšeni Srbi su obavešteni da će biti sprovedeni u Bjelovar na saslušanje.[21] Umesto toga, naređeno im je da marširaju u suprotnom pravcu, prema polju pored reke Plavnice gde se svake nedelje održavala pijaca na otvorenom.[14] Zatvorenici su napustili Gudovac neposredno pred zalazak sunca, pod nadzorom 70 naoružanih stražara. Na putu do stratišta, stražari su vređali uhapšene Srbe, terali ih da pevaju ustaške pesme i ponavljaju „Živeo Pavelić! Živeo Kvaternik! Mnogi zatvorenici su osetili sudbinu koja ih čeka, ali nisu mogli da pobegnu.[21] Prema jednom posleratnom svedočenju, Čikoš je bio „uznemiren, nelagodan... i nije bio raspoložen za razgovor“. Dok su zatvorenici izlazili iz Gudovca, izvukao je jednog od svojih komšija Srbina iz grupe i rekao mu da se „gubi“ pre nego što je naredio preostalih 200 zatočenika da se postroje uza zid. Kvaternik je izašao pred grupu i pitao ima li Hrvata. Četvorica su istupila i ponudila svoja dokumenta; trojici je dozvoljeno da se vrate svojim kućama nakon provere identiteta, ali je četvrti vraćen među Srbe jer je bio komunista.[22] Kvaternik, Čikoš i nekoliko novoimenovanih ustaških oficira su nadgledali marš.[21]
Zarobljenici su stigli na polje odmah nakon zalaska sunca i naređeno im je da se postroje u redove i da se okrenu levo; stražari su tada podigli puške i otvorili vatru. Neki stražari su oklevali pre nego što su pucali, svesni da će njihovi prijatelji i komšije biti ubijeni, a mnoge žrtve su u početku bile pogođene u noge. Neki od ranjenika su psovali ustaše, a drugi su plakali u mukama. Kvaternik je posmatrao masakr sa udaljenosti od oko 50 metara, u pratnji Hansa, Verhasa i Pavlešića. Pavlešić je bio nezadovoljan brzinom ubistava i vikao je na Čikoša govoreći mu da „završi posao“.[21] Čikoševi ljudi su zatim krenuli da traže preživele i bajonetirali svakoga ko se pomeri.[14] Pet zarobljenika je pobeglo pre nego što su Čikoševi ljudi uspeli da ih ubiju i otpuzali su u obližnju šumu.[21]
Ubistva su bila prvo masovno ubistvo koje su počinile ustaše po dolasku na vlast.[23][24][25] Procene o broju žrtava variraju. Istoričar Marko Atila Hoare navodi cifru od 184 ubijena.[26] Novinar Tim Judah piše da je bilo 187 smrtnih slučajeva.[23] Drugi istoričari, kao što su Ivo Goldštajn i Mark Biondič , pominju 196 smrtnih slučajeva.[24][25]
Posledice
[uredi | uredi izvor]![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/4c/Mladen_Lorkovi%C4%87.jpg/180px-Mladen_Lorkovi%C4%87.jpg)
Ustaše nikada nisu pokušavale da sakriju događaje u Gudovcu, koristeći ih za ulivanje straha među Srbe.[27] Za masakr je znalo i lokalno stanovništvo. Nakon ubistva, ustaše su meštane naterale da iskopaju masovnu grobnicu od 150 kvadratnih metara i poliju tela žrtava živim krečom kako bi se ubrzalo raspadanje. Posle ovoga su seljaci iz Gudovca pušteni kućama.[28]
Vest o masakru brzo se proširila Bjelovarom. Sledećeg dana, supruga i ćerka jedne od žrtava posetile su nemačko komandno mesto i prijavile masakr. Potom su odvele dvojicu nemačkih oficira do masovne grobnice. Policajci su obavestili nadređene o tome šta se dogodilo i požalili se na „nered“ u njihovoj zoni odgovornosti. Njihovi pretpostavljeni su tražili delimičnu ekshumaciju grobnice, naredili da se ekshumirani leševi fotografišu i tražili istragu, kao i hapšenje i kažnjavanje odgovornih. Po naređenju lokalnog nemačkog komandanta, 29. aprila uveče uhapšeno je 40 osumnjičenih počinilaca. Oduzeto im je oružje i oni su privremeno zadržani u bjelovačkoj gimnaziji.[28] Iste večeri Lorković je zatražio hitan sastanak sa nemačkim ambasadorom Zigfridom Kašeom. Prema Kašeu, Lorković mu je rekao da su Srbi ubili jedanaest Hrvata i da je u znak odmazde izvršen masakr nad 192 muškarca iz Gudovca i okoline.[29][30] Prema Goldštajnu, cifru od jedanaest mrtvih Hrvata Lorković je izmislio da bi opravdao masakr.[31]
Lorković je smatrao da je masakr u Gudovcu „unutrašnje političko pitanje u nadležnosti hrvatske vlade” i tražio je da se osumnjičeni počinioci predaju ustašama. Kašeu je obećao da će Zagreb sprovesti punu istragu. Kaše je prihvatio Lorkovićev predlog, verovatno na nagovor svojih pretpostavljenih. Ustaše zatočene u bjelovarskoj gimnaziji puštene su, a oružje im je vraćeno. Obećana istraga nikada nije sprovedena i niko od organizatora masakra nije kažnjen.
Nasleđe
[uredi | uredi izvor]Ocena istoričara
[uredi | uredi izvor]Istoričar Željko Karaula tvrdi da je VKJ 11. aprila marširala u nekoliko zaselaka i po kratkom postupku pogubila jedanaest Hrvata koji su nekoliko dana ranije odbili da se jave na mobilizaciju.[8] Goldštajn tvrdi da je 25 od 27 Hrvata čiju su smrt ustaše pripisali „srpskim agitatorima“ pre masakra stradalo u borbenim dejstvima tokom pobune 108. puka.[31] Michele F. Levi, istoričar specijalizovan za holokaust, slaže se da nije bilo masovnog ubijanja Hrvata koji je doveo do masakra.[32] Istoričari Filip Kuk i Ben Šepard pišu da se masakr dogodio pre nego što je započeo bilo kakav organizovani srpski otpor.[33]
U Zemaljskom arhivu u Bjelovaru nalazi se obimna dokumentacija o masakru, uključujući i spisak žrtava koji su sastavili ustaški zvaničnici u maju 1941. godine, u kojem se mnogi zarobljenici opisuju kao „streljani kao četnici“. U saopštenju se opisuje „strah” srpskog stanovništva i „nevolja” lokalnih Hrvata. Partijsko rukovodstvo HSS-a se ogradilo od masakra i osudilo postupke ustaša, kao i većina lokalnih aktivista HSS-a, od kojih su mnogi na kraju otišli u partizane.[34] Prema nekim izvorima, čak je i Julije Makanec, gradonačelnik Bjelovara, pokušao da se distancira od ubistava, i navodno je protestovao kod „odgovarajućih vlasti“ u Zagrebu.[v] Postao je hrvatski ministar obrazovanja 1943. i u tom svojstvu je služio do maja 1945.[36] Partizani su ga uhapsili sledećeg meseca i potom pogubili.[35] Lorković je sredinom 1944. bio umešan u zaveru za rušenje vlade NDH, uhapšen i streljan u poslednjim nedeljama rata po Pavelićevom nalogu.[37] Kvaternik je preživeo rat i uništenje NDH, sa porodicom pobegao u Argentinu i poginuo u saobraćajnoj nesreći 1962.[38] Pavelić je takođe pobegao u Argentinu, preživeo pokušaj atentata od strane agenata jugoslovenske vlade u Buenos Ajresu 1957. godine, a preminuo je od zadobijenih rana u Madridu dve godine kasnije.[39]
Masakr u Gudovcu postao je predznak mnogih drugih masakra Srba širom NDH: u Blagaju, Gospiću, Glini itd.[1] Značajan deo žrtava genocida stradao je u brojnim koncentracionim logorima koje su uspostavile ustaše. Broj poginulih Srba procenjuje se na nekoliko stotina hiljada ljudi, a veliki broj je i izbegao. Na Nirnberškom procesu ova ubistva su priznata kao genocid.
Spomen obeležje
[uredi | uredi izvor]![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/7e/Bakicev_Bjelovarac_-_Borik_2010.jpg/170px-Bakicev_Bjelovarac_-_Borik_2010.jpg)
Na mestu masakra 1955. godine, Jugoslovenske vlasti su podigle kosturnicu i mauzolej. Na istom mestu podignut je spomenik Gudovac—pred streljačkim vodom, srpskog vajara Vojina Bakića.[g] Godine 1992. usred međuetničkog nasilja izazvanog raspadom Jugoslavije i jugoslovenskim ratovima, hrvatski nacionalisti su uništili spomenik i mauzolej. Uništen je i jedan od najpoznatijih Bakićevih spomenika, Bjelovarac. Bakić je spomenik posvetio svojoj braći koju su ubile ustaše. Ono što je ostalo od kosturnice lokalne vlasti su uklonile 2002. Te godine su meštani potpisali peticiju da se na istom mestu podigne replika spomenika Bjelovarac. Lokalna vlast je obećala da će obezbediti polovinu količine potrebne za obnovu spomenika. Ministarstvo kulture Hrvatske je 2005. godine savetovalo podnosioce predstavke da se prijave na tender kako bi platili drugu polovinu.[36] Obnovljeni spomenik je otkriven u decembru 2010. godine.[41]
Zločin
[uredi | uredi izvor]Imena zločinaca
[uredi | uredi izvor]- Martin Čikoš
- Mirko Pavlečić
- Mijo Hans
- Josip Verhanc
- Julije Makanec, gradonačelnik Bjelovara
- Čukman, šef policije u Bjelovaru
Imena žrtava
[uredi | uredi izvor]Prema spisku Miladina V. Vujanovića, u Gudovcu 28. aprila ubijeni su sledeće osobe[43]:
- Branko Anaga
- Dušan Velemir
- Marko Anaga
- Gajo Vlajnić,
- Milutin Anaga
- Stevan Vučković
- Dušan Bartolović
- Tomo Vujnović
- Stevan Bausola
- Nikola Vujčetić
- Božo Bjelić
- Mile Vukelić
- Vaso Bojčeta
- Đuro Vuković
- Petar Bojčeta
- Stezan Vuksan
- Emil Bota
- Stevan Vuksan
- Jovan Bota
- Jandrija Gaćeša
- Milivoj Bota
- Đuro Grubačević
- Miloš Bota
- Mihailo Grujić
- Petar Bota
- Nikola Gvozdenčević
- Pantelija Bošnjaković
- Petar Gvozdenčević
- Branko Brzin, svešt.
- Jovan Daničić
- Ilija Brujić
- Ljubomir Daničić
- Božo Bugarinović
- Petar Daničić
- Đuro Bugarinović
- Mirko Dereta
- Branko Bulić
- Emil Despinić
- Milan Bulić
- Petar Despinić
- Vaso Despotović
- Nikola Kodić
- Emil Despotović
- Pajo Kodić
- Boško Dešić
- Stevan Kodić
- Dušan Dešić
- Stevan Kodić
- Nikola Dobričević
- Vaso Konoplić
- Stevan Dobričić
- Stevan Konoplić
- Emil Dokić
- Petar Kosić
- Jovan Dokić
- Petar Kosić
- Nikola Dokić
- Gvozden Kovač
- Stevan Dragašević
- Ozren Kovač
- Dušan Drobić
- Andrija Latinović
- Dušan Đaković
- Andrija Latinović
- Nikola Đurđević
- Stevan Lenajić
- Nikola Đurđević
- Nikola Madašević
- Živko Žitić
- Đuro Margetić
- Jovan Žitić
- Emil Margetić
- Nikola Žitić
- Stevan Margetić
- Petar Zrnić
- Gojko Mijakić
- Miloš Ivanović
- Nikola Mijakić
- Novica Ivanović
- Jovan Miljuš
- Petar Ivanović
- Jovan Miljuš
- Stevan Ivanović, učitelj
- Đuro Misirača „Đaja“
- Petar Ivanović
- Milutin Misirača „Đaja“
- Vaso Jakić
- Milan Misirača
- Jandrija Jakić
- Nikola Morodolac
- Milan Jakić
- Đuro Obranović
- Stevan Jakić
- Jovan Obranović
- Vaso Janić
- Marko Obranović
- Đuro Janković
- Milan Obranović
- Ilija Jarić
- Pajo Obranović
- Božo Jarić
- Emil Obranović
- Nikola Jarić
- Božo Pavlović
- Jovan Janičić
- Milan Pavlović
- Nikola Jelić
- Mladen Pavlović
- Petar Jelić
- Nikola Pavlović
- Stevan Jelić
- Pantelija Pavlović
- Stevan Jovičević
- Milan Požežanac
- Đuro Kodić
- Nikola Požežanac
- Emil Kodić
- Damjan Popović
- Milan Kodić
- Đuro Popović
- Miloš Kodić
- Savo Popović
- Milutin Kodić
- Milan Pehanek, Čeh
- Nikola Kodić
- Đuro Predojević
- Branko Predojević
- Dušan Predragović
- Emil Predragović
- Ilija Predragović
- Petar Predragović
- Radovan Predragović
- Stevan Predragović
- Stevan Predragović
- Čedo Prugovac
- Branko Radešević
- Stevan Radeljević
- Cvijo Radivojša
- Milan Radotić
- Stevan Radotić
- Milan Radovanović
- Miloš Radujković
- Vaso Rajić
- Gajo Rajić
- Jovan Rašeta
- Milan Rajić
- Petar Sabolić
- Stevan Sabolić
- Emil Savić
- Boško Sekulić
- Miloš Sekulić
- Petar Sekulić
- Stojan Sekulić
- Đuro Selaković
- Ignjatije Senjan
- Bude Skakavac
- Jovan Sladojević
- Dragan Srdić
- Emil Stančić
- Miloš Stančić
- Vladimir Stijepić
- Miloš Stijepić
- Nikola Stijepić
- Savo Strika
- Vaso Todorović
- Branko Toljević
- Petar Toljević
- Stevan Toljević
- Đuro Tomić
- Vaso Tomić
- Srđan Tomić
- Stevan Tomić
- Stevan Tomić
- Jovan Tomić
- Luka Hinić
- Milan Hinić
- Petar Ciganović
- Vaso Cvijetić
- Nikola Cvijetić
- Vaso Čačuga
- Dane Čuić
- Dušan Čuić
- Mile Čujić
- Milan Čurčija
- Mile Čurčić
- Jovan Šajnović
- Nikola Šajnović
- Stevan Šajnović
- Luka Šakić
- Boško Šiljak
- Milorad Šiljak, bogoslov
- Tomo Šiljak, lugar
- Miloš Šiljak, zvonar
- Ljuban Švagonja
Izvršenje zločina
[uredi | uredi izvor]27. aprila 1941. u Gudovcu kasno uveče Seljačka zaštita je uhapsila i streljala 10 ljudi. Među zločincima je bio prisutan i učitelj Rudolf Srnak, iz Gudovca. Dok je taj dan na području Bjelovara i Grubišnog polja nezakonito uhapšeno preko 500 Srba, koji su odvedeni u logore NDH: logor Danica (Koprivnica), zatvor u Gospiću, Jadovno na Velebitu, i ostrvo Pag.[42]
Da bi sledeći dan 28. aprila 1941. u ranu zoru, po nalogu ustaških vlasti iz Zagreba počeo neviđeni teror po bjelovarskim selima gde su hapšeni Srbi i dovođeni u Gudovac. Rukovodilac cele akcije hapšenja i ubijanja Srba u Gudovcu 28. aprila 1941. bio je Martin Čikoš. Uhapšeni srpski civili bili su smešteni u neki zatvor (sagrađen u doba Austrougarske), prekoputa škole. Uveče tog 28. aprila 1941. izvedeni su na ulicu gde su bili postrojeni ispred Eugena Dide Kvarternika (sina Slavka Kvarternika) i drugih visokih ustaških funkcionera. Zatim su sprovedeni na sajmište na kraju sela, gde su i pobijeni. Pre njihovog ubistva, žrtve su naterane da iskopaju sebi raku, veličine 42h2 metra.[42][43]
Prema jednoj beleški Zigfrida Kašea od 30. aprila, prethodnog dana ministar spoljnih poslova NDH Mladen Lorković da su u blizini Bjelovara Srbi ubili 11 Hrvata i da su ustaše za odmazdu smaknule 192 Srba u susednom selu Gudovcu. Nakon masakra, zapovednik obližnje nemačke vojne jedinice naredio je hapšenje oko 40 osoba. Vlasti NDH su, međutim, protestovale da je to njihova unutrašnja stvar i da to spada u njihovu nadležnost, pa su uhapšene osobe su puštene na slobodu.[44]
"Dva dana nakon genocida iz Bjelovara u Gudovac je došla njemačka komisija, koja je dala nalog da se svi leševi iskopaju (ekshumiraju) i fotografišu. Fotografisao ih je njemački vojni ljekar dr Cigler. Tom prilikom nabrojano je 187 leševa. Konstatovao je da su svi imali smrtonosne ozljede od metaka i noževa, da su neki živi zakopani. Nijemci su neka lica saslušali, pohapsili zaštitare, otjerali ih u Bjelovar ..."[45]. Zapisnik ove komisije se nalazi među dokumentima Rajha pod naslovom "Ustaschenwerk bei Bjelovar" (Delo ustaša kod Bjelovara).[46] Prilikom ekshumacije je iz masovne grobnice izvađen jedan preživeli Srbin, Despić iz sela Klokočevac[47]
Spomenik
[uredi | uredi izvor]Na mestu gde su ubijeni Srbi u Gudovcu aprila 1941. napravljen je tek 1955. spomenik „Pred streljanje“ („Gudovčan“), delo vajara Vojina Bakića. Spomenik je miniran 1992. godine od strane članova ekstremnih hrvatskih udruga i stranaka. „Gudovčan“ je ponovo podignut 2010. godine.[48][49]
Izvori
[uredi | uredi izvor]Napomene
[uredi | uredi izvor]- ^ Četnici su bili srpski gerilski borci iz prve polovine 20. veka koji su se zakleli na lojalnost dinastiji Karađorđević i borili se protiv navodnih neprijatelja Srbije i srpskog naroda. Tokom rata, naziv je počeo da se koristi kao pogrdni izraz za Srbe uopšte, a posebno od ustaša[17]
- ^ Prethodno je Verhas zatekao Čikoša u alkoholisanom stanju u kući jednog lokalnog Srbina. On je prekorio Čikoša što "leže pijan" dok su ljudi "padali kao muve". Čikoš je odmah ubio svog domaćina.[15]
- ^ Ovome protivreči hrvatski novinar Sven Milekić, koji piše da Makanec nije reagovao na ubistva.[35]
- ^ Na postamentu spomenika uklesana su imena 196 žrtava. Ugravirana je i pesma u šest stihova:[40]
Citati
[uredi | uredi izvor]- ^ a b Goldstein 1999, str. 137.
- ^ Karaula 2007, str. 197.
- ^ Tomasevich 2001, str. 272.
- ^ a b Goldstein 2012, str. 106.
- ^ Hoare 2007, str. 19–20.
- ^ Riveli 2011, str. 42.
- ^ 1941: The Year that Keeps Returning 2013, str. 107—108.
- ^ a b Karaula 2007, str. 200.
- ^ a b v g Karaula 2007, str. 201.
- ^ Goldstein 2012, str. 108.
- ^ Karaula 2007, str. 199.
- ^ Karaula 2007, str. 201–202.
- ^ a b Goldstein 2012, str. 108–109.
- ^ a b v Karaula 2007, str. 204.
- ^ a b v g d Karaula 2007, str. 202.
- ^ a b v g Goldstein 2012, str. 109.
- ^ Tomasevich 1975, str. 183.
- ^ „Slučaj Gudovac“ 28. travnja 1941. 2007.
- ^ a b Karaula 2007, str. 203.
- ^ 1941: The Year that Keeps Returning 2013, str. 109—110.
- ^ a b v g d Goldstein 2012, str. 110–111.
- ^ Goldstein 2012, str. 109–110.
- ^ a b Judah 2000, str. 125.
- ^ a b Goldstein 2007, str. 22. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFGoldstein2007 (help)
- ^ a b Biondich 2011, str. 136.
- ^ Hoare 2006, str. 22.
- ^ Karaula 2007, str. 205.
- ^ a b Goldstein 2012, str. 111.
- ^ Tomasevich 2001, str. 398.
- ^ Goldstein 2012, str. 112.
- ^ a b Goldstein 2012, str. 113.
- ^ Levy 2013, str. 65.
- ^ Cooke & Shepherd 2013, str. 221–222.
- ^ Goldstein 2012, str. 113–114.
- ^ a b Milekić 28 October 2016.
- ^ a b Goldstein 2012, str. 114.
- ^ Tomasevich 2001, str. 768.
- ^ Dizdar 1997, str. 225.
- ^ Cox 2007, str. 211.
- ^ Konjhadžić 1960, str. 254.
- ^ Croatian Ministry of Culture 9 December 2010.
- ^ a b v Greška kod citiranja: Nevažeća oznaka
<ref>
; nema teksta za reference pod imenomdeseti
. - ^ a b v Prvi ustaški pokolj u Gudovcu 1941, pristup 10.4.2013, Pristupljeno 20. 4. 2013.
- ^ Kuzmanović 2019, str. 20.
- ^ Bulajić 1988, str. 257.
- ^ Hervé Laurière:Ubice u božje ime, preveo Dragoljub R. Živojinović, "Filip Višnjić" – Beograd 1987 str. 48
- ^ Željko Karaula: Jedan dokument o zločinu u Gudovcu 28. travnja 1941. za vrijeme NDH
- ^ Korana Sutlić: KAKO JE 1992. UNIŠTEN BAKIĆEV SPOMENIK. Jutarnji list 31.01.2016
- ^ Klara Glavač: Rušili su mu spomenike jer podsjećaju na Srbe i partizane, 19. decembra 2018. Express.hr
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Biondich, Mark (2011). The Balkans: Revolution, War, and Political Violence Since 1878. Oxford, England: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-929905-8.
- Cooke, Philip; Shepherd, Ben (2013). European Resistance in the Second World War. Philadelphia, Pennsylvania: Casemate Publishers. ISBN 978-1-4738-3304-3.
- Cox, John K. (2007). „Ante Pavelić and the Ustaša State in Croatia”. Ur.: Fischer, Bernd Jürgen. Balkan Strongmen: Dictators and Authoritarian Rulers of South Eastern Europe. West Lafayette, Indiana: Purdue University Press. str. 199—239. ISBN 978-1-55753-455-2.
- Croatian Ministry of Culture (9. 12. 2010). „Svečanost u povodu obnove spomenika "Bjelovarac"” (na jeziku: srpskohrvatski). Government of Croatia. Pristupljeno 13. 2. 2016.
- Dizdar, Zdravko (1997). „Kvaternik, Eugen Dido”. Ur.: Dizdar, Zdravko; Grčić, Marko; Ravlić, Slaven; Stuparić, Darko. Tko je tko u NDH [Who's Who in the NDH] (na jeziku: srpskohrvatski). Zagreb, Croatia: Minerva. ISBN 978-953-6377-03-9.
- Goldstein, Ivo (1999). Croatia: A History. Translated by Nikolina Jovanović. Montreal, Canada: McGill-Queen's University Press. ISBN 978-0-7735-2017-2.
- Goldstein, Ivo (2007). „The Independent State of Croatia in 1941: On the Road to Catastrophe”. Ur.: Ramet, Sabrina P. The Independent State of Croatia 1941–45. London, England: Routledge. str. 19—30. ISBN 978-1-138-86811-3.
- Goldstein, Slavko (2012). 1941: The Year That Keeps Returning. Translated by Michael Gable (2nd izd.). New York City: New York Review Books. ISBN 978-1-59017-673-3.
- Hoare, Marko Attila (2006). Genocide and Resistance in Hitler's Bosnia: The Partisans and the Chetniks, 1941–1943. Oxford, England: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-726380-8.
- Hoare, Marko Attila (2007). The History of Bosnia: From the Middle Ages to the Present Day. London: Saqi. ISBN 978-0-86356-953-1.
- Holocaust Encyclopedia. „Jasenovac”. United States Holocaust Memorial Museum. Pristupljeno 15. 2. 2016.
- Judah, Tim (2000) [1997]. The Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia (2nd izd.). New Haven, Connecticut: Yale University Press. ISBN 978-0-300-08507-5.
- Karaula, Željko (2007). „"Slučaj Gudovac" 28. travnja 1941.” ["Gudovac Incident": 28 April 1941]. Journal of the Institute of Croatian History (na jeziku: srpskohrvatski). Institute of Croatian History. 39: 197—208. ISSN 0353-295X.
- Konjhadžić, Mahmud (1960). Sjećanja u kamen uklesana: spomenici radničkog pokreta i Narodne revolucije u Hrvatskoj [Memories Carved in Stone: Monuments of the Workers' Movement and People's Revolution in Croatia] (na jeziku: srpskohrvatski). Zagreb, Yugoslavia: Ured za informacije Izvršnog vijeća Sabora Narodne Republike Hrvatske. OCLC 655049070.
- Krzak, Andrzej (2006). „Operation "Marita": The Attack Against Yugoslavia in 1941”. The Journal of Slavic Military Studies. 19 (3): 543—600. ISSN 1351-8046. S2CID 219625930. doi:10.1080/13518040600868123.
- Lemkin, Raphael (2008). Axis Rule in Occupied Europe. Clark, New Jersey: The Lawbook Exchange. ISBN 978-1-58477-901-8.
- Levy, Michele Frucht (2013). „"The Last Bullet For The Last Serb": The Ustaša Genocide Against Serbs, 1941–1945”. Ur.: Crowe, David M. Crimes of State Past and Present: Government-Sponsored Atrocities and International Legal Responses. London, England: Routledge. str. 54—85. ISBN 978-1-317-98682-9.
- Pavlowitch, Stevan K. (2008). Hitler's New Disorder: The Second World War in Yugoslavia. New York City: Columbia University Press. ISBN 978-1-85065-895-5.
- Milekić, Sven (28. 10. 2016). „Croatian Minister Praised WWII Fascist Official”. Balkan Insight.
- Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918–2005. Bloomington, Indiana: Indiana University Press. ISBN 978-0-253-34656-8.
- Roberts, Walter R. (1973). Tito, Mihailović and the Allies 1941–1945. Durham, North Carolina: Duke University Press. ISBN 978-0-8223-0773-0.
- Singleton, Frederick Bernard (1985). A Short History of the Yugoslav Peoples. Cambridge, England: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-27485-2.
- Terzić, Velimir (1982). Slom Kraljevine Jugoslavije 1941: Uzroci i posledice poraza [The Collapse of the Kingdom of Yugoslavia in 1941: Causes and Consequences of Defeat] (PDF) (na jeziku: srpskohrvatski). 2. Belgrade, Yugoslavia: Narodna knjiga. OCLC 10276738.
- Tomasevich, Jozo (1975). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: The Chetniks. Stanford, California: Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-0857-9.
- Tomasevich, Jozo (2001). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration. Stanford, California: Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-3615-2.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Kuzmanović, Nebojša (2019). Gudovac 1941. Put zločina. Novi Sad, Zagreb: Arhiv Vojvodine, Novi Sad, Srpsko narodno vijeće - Arhiv Srba u Hrvatskoj, Zagreb.
- Tesla, Lazo; Jurlina, Branko (1980). Što radite, o ljudi!: pokolj u Gudovcu 1941. Bjelovar: Općinski odbor SUBNOR-a.
- Bulajić, Milan (1988). Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine, knjiga 1. Beograd: Rad.
- Goldstein, Ivo (2007). „The Independent State of Croatia in 1941: On the Road to Catastrophe”. Ur.: Ramet, Sabrina P. The Independent State of Croatia 1941-45. New York: Routledge. str. 19—29. ISBN 978-0-415-44055-4.