Pređi na sadržaj

Federiko II Gonzaga

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Federiko II Gonzaga
Portret Federika II Gonzage od Ticijana
Datum rođenja(1500-05-17)17. maj 1500.
Mesto rođenjaMantova
Datum smrti28. avgust 1540.(1540-08-28) (40 god.)
Mesto smrtiMarmirolo
SupružnikMargaret Paleologa
DecaLouis Gonzaga, Guglielmo Gonzaga, Francesco III Gonzaga, Duke of Mantua, Federico Gonzaga, Isabella Gonzaga, Alessandro Gonzaga, Emilia Cauzzi Gonzaga
RoditeljiFrancesco II Gonzaga, Marquess of Mantua
Isabella d'Este

Federiko II Gonzaga (17. maj 1500 — 28. avgust 1540) je bio vladar italijanskog grada Mantove (prvo kao markiz, kasnije kao vojvoda) od 1519. godine, do svoje smrti. Takođe je bio markiz od Monferata od 1536. godine.

Biografija

[uredi | uredi izvor]

Federiko je bio sin Frančeska II Gonzage, markiza od Mantove i markize Izabele d'Este.[1] Zbog burne politike tog vremena, od svoje desete godine proveo je tri godine kao talac u Rimu kod pape Julija II.[2] Od 1515. do 1517. godine, Federiko je bio talac francuskog kralja Fransoe I, da bi obezbedio Gonzaginu pomoć u Italiji.[3]

Portret markiza Federika II (10 godina) ubrzo nakon što je postao talac, Frančesko Fransija

Federiko je 3. aprila 1519. godine, nasledio svog oca kao markiz od Mantove,[4] u početku pod namesništvom njegove majke i njegovih stričeva Sigismonda i Đovanija Gonzage. Dobio je carsku investituru od cara Karla V 7. aprila 1521. godine. Papa Lav X imenovao ga je za kapetana Crkve (glavnokomandujući papske vojske) jula 1521. godine, a borio se protiv Francuza kod Parme 1521. godine i kod Pjaćence. 1522. godine.[5]

Markiz Federiko II je potpisao bračni ugovor sa naslednicom markizata Monteferata, markizom Marijom Paleolog, sa ciljem da stekne tu državu.[6] Međutim, 1528. godine, u zamenu za dva zatvorenika, papa Kliment VII je poništio bračni ugovor.[7]

Markiz Federiko II je potom potpisao još jedan bračni ugovor sa rođakom cara Karla V, princezom Julijom od Aragona.[8] Umesto ovog braka, 1530. godine, je dobio vojvodsku titulu, čime je njihova titula postala vojvoda od Mantove.[9] Međutim, kada je Bonifacije IV, markiz od Monferata, umro prilikom pada sa konja 25. marta te godine, vojvoda Federiko II je platio 50.000 dukata caru Karlu V u zamenu za poništenje ugovora i naterao je papu da obnovi njegov raniji bračni ugovor. Kada je i markiza Marija umrla, on je mogao da se oženi njenom sestrom Margaritom 3. oktobra 1531. godine.[10] Nakon smrti poslednjeg zakonitog muškog naslednika porodice Paleologa, markiza Jovana Đorđa (1533. godine), markizat Monferat je prešao u ruke porodice Gonzaga, koji su ga držali do 18. veka.

Kao i njegovi roditelji, bio je pokrovitelj umetnosti; naručio je Palaco Te, koju je dizajnirao i ukrasio Đulio Romano, kao svoju letnju palatu nedaleko od Mantove.[11] Romano je proveo 16 godina kao dvorski umetnik pod Federikovim patronatom. Takođe je kupio i naručio nekoliko slika od Ticijana, a njegov portret su naslikali i Ticijan i Rafael.

Federiko je dugo bolovao od sifilisa, kao i njegov otac.[12] Umro je 28. juna 1540. godine, u svojoj vili u Marmirolu.[13] Njegov sin Frančesko III je nakratko nosio titulu 2. vojvode od Mantove pre nego što je umro u tinejdžerskim godinama; drugi sin, Vilijam, postao je treći vojvoda od Mantove kao i vojvoda od Monferata.

Porodica

[uredi | uredi izvor]

Vojvoda Federiko II i vojvotkinja Margarita su imali sedmoro dece:

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Hickson 2016, str. 87
  2. ^ Murphy 2007, str. 159
  3. ^ Murphy 2007, str. 159
  4. ^ de Pins 2007, p. 267.
  5. ^ de Pins 2007, p. 267.
  6. ^ Fenlon 1980, str. 48
  7. ^ Fenlon 1980, str. 48
  8. ^ Fenlon 1980, str. 48
  9. ^ de Pins 2007, p. 268.
  10. ^ Fenlon 1980, str. 48
  11. ^ de Pins 2007, p. 268.
  12. ^ Hickson 2016, str. 101
  13. ^ Hickson 2016, str. 101
  14. ^ Hickson 2016, str. 127
  15. ^ Parrott 1997, str. 22
  16. ^ Parrott 1997, str. 22

Literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Cockram, Sarah D. P. (2013). Isabella d'Este and Francesco Gonzaga: power sharing at the Italian Renaissance Court. Farnham: Ashgate Publishing Ltd. ISBN 9781409448310. OCLC 855504802. 
  • Fenlon, Iain (1980). Music and Patronage in Sixteenth-Century Mantua. 1. Cambridge University Press. 
  • Hickson, Sally Anne (2016). Women, Art and Architectural Patronage in Renaissance Mantua: Matrons, Mystics, and Monasteries. Routledge. .
  • Murphy, Paul V. (2007). Ruling Peacefully: Cardinal Ercole Gonzaga and Patrician Reform in Sixteenth-Century Italy. Catholic University of America Press. 
  • Parrott, D. (1997). „The Mantuan Succession, 1627-31: A Sovereignty Dispute in Early Modern Europe”. The English Historical Review (445): 20—65. doi:10.1093/ehr/CXII.445.20. .
  • de Pins, Jean (2007). Letters and Letter Fragments. Librairie Droz S. .A.