Federiko II Gonzaga
Federiko II Gonzaga | |
---|---|
![]() Portret Federika II Gonzage od Ticijana | |
Datum rođenja | 17. maj 1500. |
Mesto rođenja | Mantova |
Datum smrti | 28. avgust 1540.40 god.) ( |
Mesto smrti | Marmirolo |
Supružnik | Margaret Paleologa |
Deca | Louis Gonzaga, Guglielmo Gonzaga, Francesco III Gonzaga, Duke of Mantua, Federico Gonzaga, Isabella Gonzaga, Alessandro Gonzaga, Emilia Cauzzi Gonzaga |
Roditelji | Francesco II Gonzaga, Marquess of Mantua Isabella d'Este |
Federiko II Gonzaga (17. maj 1500 — 28. avgust 1540) je bio vladar italijanskog grada Mantove (prvo kao markiz, kasnije kao vojvoda) od 1519. godine, do svoje smrti. Takođe je bio markiz od Monferata od 1536. godine.
Biografija
[uredi | uredi izvor]Federiko je bio sin Frančeska II Gonzage, markiza od Mantove i markize Izabele d'Este.[1] Zbog burne politike tog vremena, od svoje desete godine proveo je tri godine kao talac u Rimu kod pape Julija II.[2] Od 1515. do 1517. godine, Federiko je bio talac francuskog kralja Fransoe I, da bi obezbedio Gonzaginu pomoć u Italiji.[3]

Federiko je 3. aprila 1519. godine, nasledio svog oca kao markiz od Mantove,[4] u početku pod namesništvom njegove majke i njegovih stričeva Sigismonda i Đovanija Gonzage. Dobio je carsku investituru od cara Karla V 7. aprila 1521. godine. Papa Lav X imenovao ga je za kapetana Crkve (glavnokomandujući papske vojske) jula 1521. godine, a borio se protiv Francuza kod Parme 1521. godine i kod Pjaćence. 1522. godine.[5]
Markiz Federiko II je potpisao bračni ugovor sa naslednicom markizata Monteferata, markizom Marijom Paleolog, sa ciljem da stekne tu državu.[6] Međutim, 1528. godine, u zamenu za dva zatvorenika, papa Kliment VII je poništio bračni ugovor.[7]
Markiz Federiko II je potom potpisao još jedan bračni ugovor sa rođakom cara Karla V, princezom Julijom od Aragona.[8] Umesto ovog braka, 1530. godine, je dobio vojvodsku titulu, čime je njihova titula postala vojvoda od Mantove.[9] Međutim, kada je Bonifacije IV, markiz od Monferata, umro prilikom pada sa konja 25. marta te godine, vojvoda Federiko II je platio 50.000 dukata caru Karlu V u zamenu za poništenje ugovora i naterao je papu da obnovi njegov raniji bračni ugovor. Kada je i markiza Marija umrla, on je mogao da se oženi njenom sestrom Margaritom 3. oktobra 1531. godine.[10] Nakon smrti poslednjeg zakonitog muškog naslednika porodice Paleologa, markiza Jovana Đorđa (1533. godine), markizat Monferat je prešao u ruke porodice Gonzaga, koji su ga držali do 18. veka.
Kao i njegovi roditelji, bio je pokrovitelj umetnosti; naručio je Palaco Te, koju je dizajnirao i ukrasio Đulio Romano, kao svoju letnju palatu nedaleko od Mantove.[11] Romano je proveo 16 godina kao dvorski umetnik pod Federikovim patronatom. Takođe je kupio i naručio nekoliko slika od Ticijana, a njegov portret su naslikali i Ticijan i Rafael.
Federiko je dugo bolovao od sifilisa, kao i njegov otac.[12] Umro je 28. juna 1540. godine, u svojoj vili u Marmirolu.[13] Njegov sin Frančesko III je nakratko nosio titulu 2. vojvode od Mantove pre nego što je umro u tinejdžerskim godinama; drugi sin, Vilijam, postao je treći vojvoda od Mantove kao i vojvoda od Monferata.
Porodica
[uredi | uredi izvor]Vojvoda Federiko II i vojvotkinja Margarita su imali sedmoro dece:
- Eleonora Gonzaga.
- Ana Gonzaga.
- Frančesko III Gonzaga, vojvoda od Mantove (10. mart 1533 - 22. februar 1550).
- Izabela Gonzaga, udata za Frančeska Ferdinanda d'Avalosa[14]
- Vilijam Gonzaga, vojvoda od Mantove (24. april 1538 - 14. avgust 1587), oženio se nadvojvotkinjom Eleonorom od Austrije[15]
- Luj Gonzaga, vojvoda od Nevera (22. oktobar 1539 - 23. oktobar 1595). Otac Karla I, vojvode od Mantove.[16]
- Kardinal Federiko Gonzaga (1540 - 21. februar 1565).
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Hickson 2016, str. 87
- ^ Murphy 2007, str. 159
- ^ Murphy 2007, str. 159
- ^ de Pins 2007, p. 267.
- ^ de Pins 2007, p. 267.
- ^ Fenlon 1980, str. 48
- ^ Fenlon 1980, str. 48
- ^ Fenlon 1980, str. 48
- ^ de Pins 2007, p. 268.
- ^ Fenlon 1980, str. 48
- ^ de Pins 2007, p. 268.
- ^ Hickson 2016, str. 101
- ^ Hickson 2016, str. 101
- ^ Hickson 2016, str. 127
- ^ Parrott 1997, str. 22
- ^ Parrott 1997, str. 22
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Cockram, Sarah D. P. (2013). Isabella d'Este and Francesco Gonzaga: power sharing at the Italian Renaissance Court. Farnham: Ashgate Publishing Ltd. ISBN 9781409448310. OCLC 855504802.
- Fenlon, Iain (1980). Music and Patronage in Sixteenth-Century Mantua. 1. Cambridge University Press.
- Hickson, Sally Anne (2016). Women, Art and Architectural Patronage in Renaissance Mantua: Matrons, Mystics, and Monasteries. Routledge..
- Murphy, Paul V. (2007). Ruling Peacefully: Cardinal Ercole Gonzaga and Patrician Reform in Sixteenth-Century Italy. Catholic University of America Press.
- Parrott, D. (1997). „The Mantuan Succession, 1627-31: A Sovereignty Dispute in Early Modern Europe”. The English Historical Review (445): 20—65. doi:10.1093/ehr/CXII.445.20..
- de Pins, Jean (2007). Letters and Letter Fragments. Librairie Droz S..A.