Vodenska eparhija
| Vodenska eparhija Carigradska patrijaršija | |
|---|---|
 | |
| Osnovni podaci | |
| Sjedište | Voden (Edesa) |
| Država |  Grčka |
| Osnovana | 4. vek |
| Zvanični veb-sajt | |
| Arhijerej | |
| Čin arhijereja | mitropolit |
| Titula arhijereja | mitropolit vodenski (edeski) |
Vodenska eparhija (grč. Μητρόπολη Βοδενῶν), odnosno Edeska eparhija (grč. Μητρόπολη Εδέσσης) je eparhija Carigradske patrijaršije, sa sedištem u gradu Vodenu (grč. Έδεσσα / Edesa) u severnom delu današnje Grčke. Postojanje drevne episkopije u tom gradu posvedočeno je već od 4. veka. Tokom srednjovekovnog perioda, ova eparhija je pripadala Ohridskoj arhiepiskopiji. Sredinom 14. veka vizantijski grad Voden potpao je pod vlast Srpskog carstva, a krajem istog veka grad su osvojili Turci. Nakon ukidanja Ohridske arhiepiskopije (1767), Vodenska eparhija je potpala pod nadležnost Carigradske patrijaršije. Nakon oslobođenja od osmanske vlasti (1912—1913), najveći deo ove eparhije sa gradom Vodenom, odnosno Edesom pripao je Kraljevini Grčkoj, dok je mali (najseverniji) deo pripao Kraljevini Srbiji. Privremenu upravu nad srpskim delom eparhije preuzeo je episkop Varnava (Rosić). Nakon uključivanja u sastav Srpske pravoslavne crkve (1920) pomenuti deo je priključen Bitoljskoj eparhiji.[1][2][3][4][5]
Nedugo potom, grčki deo eparhije je 1922. godine reorganizovan i preimenovan (Vodensko-postolska, odnosno Edesko-pelska eparhija; grč. Μητρόπολη Εδέσσης και Πέλλης), a novo eparhijsko preuređenje i proširenje izvršeno je 1967. godine (Vodensko-postolsko-meglenska, odnosno Edesko-pelsko-almopijska eparhija; grč. Μητρόπολη Εδέσσης, Πέλλης και Αλμωπίας). Sadašnji eparhijski arhijerej je mitropolit Joil Frangakos (grč. Ιωήλ Φραγκάκος), koji se na toj službi nalazi od 2002. godine.[6]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Ivanić 1902, str. 153.
- ^ Grujić 1928, str. 249-253.
- ^ Veselinović 1971, str. 30.
- ^ Kalezić 2002, str. 392.
- ^ Jagodić 2012, str. 101-135.
- ^ Ο Σεβασμιώτατος Μητροπολίτης Ἐδέσσης, Πέλλης καὶ Ἀλμωπίας κ. Ἰωὴλ
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Veselinović, Rajko (1971). „Ujedinjenje pokrajinskih crkava i vaspostavljanje Srpske patrijaršije”. Srpska pravoslavna crkva 1920-1970: Spomenica o 50-godišnjici vaspostavljanja Srpske patrijaršije. Beograd: Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve. str. 13—35.
- Grujić, Radoslav (1928). „Ohridska arhiepiskopija”. Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka. 3. Zagreb: Bibliografski zavod. str. 249—253.
- Ivanić, Ivan (1902). Iz crkvene istorije Srba u Turskoj u XVIII i XIX veku. Beograd-Novi Sad: Društvo Rad.
- Jagodić, Miloš (2012). „Pravoslavna crkva u novim krajevima Srbije (1912—1915)” (PDF). Srpske studije. 3: 101—135. Arhivirano iz originala 23. 11. 2015. g. Pristupljeno 28. 07. 2023.
- Kalezić, Dimitrije M., ur. (2002). Enciklopedija pravoslavlja. 1. Beograd: Savremena administracija.
