Pređi na sadržaj

Radalj

Koordinate: 44° 24′ 07″ S; 19° 11′ 00″ I / 44.402° S; 19.183333° I / 44.402; 19.183333
S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Radalj
Administrativni podaci
DržavaSrbija
Upravni okrugMačvanski
OpštinaMali Zvornik
Stanovništvo
 — 2011.Pad 2211
Geografske karakteristike
Koordinate44° 24′ 07″ S; 19° 11′ 00″ I / 44.402° S; 19.183333° I / 44.402; 19.183333
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Aps. visina394 m
Radalj na karti Srbije
Radalj
Radalj
Radalj na karti Srbije
Ostali podaci
Poštanski broj15321
Pozivni broj015
Registarska oznakaLO

Radalj je naselje u Srbiji u opštini Mali Zvornik u Mačvanskom okrugu. Prema popisu iz 2011. bilo je 2211 stanovnika.

Ovde se nalaze Radaljska banja i Radaljsko jezero.

Demografija[uredi | uredi izvor]

U naselju Radalj živi 1920 punoletnih stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 37,4 godina (36,6 kod muškaraca i 38,3 kod žena). U naselju ima 758 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 3,29.

Ovo naselje je velikim delom naseljeno Srbima (prema popisu iz 2002. godine).

Grafik promene broja stanovnika tokom 20. veka
Demografija[1]
Godina Stanovnika
1948. 1.901
1953. 2.189
1961. 2.590
1971. 2.502
1981. 2.342
1991. 2.574 2.525
2002. 2.497 2.584
Etnički sastav prema popisu iz 2002.[2]
Srbi
  
2.478 99,23%
Česi
  
2 0,08%
Rusi
  
2 0,08%
nepoznato
  
2 0,08%


Domaćinstva
Stanovništvo staro 15 i više godina po bračnom stanju i polu
Stanovništvo po delatnostima koje obavlja

Istorija[uredi | uredi izvor]

Na zahtev Jovana Cvijića, radaljski učitelj Nikola Nenadović je 1903. godine, prema Cvijićevim pismenim uputstvima, napisao „Opis sela Radalja”, jedan obiman etnografski tekst koji je Vidosava Stojančević objavila u knjizi „Rađevina i Jadar u spisima Cvijićevih saradanika”. U svom studioznom radu, u okviru kojeg je bila i precizna topografska skica sela, učitelj Nenadović je opisao i svojom rukom nacrtao crtež masivnog nadgrobnog spomenika, za koji je iz nekog razloga utvrdio da potiče baš iz 1205. godine. Uklesani tekst na stećku glasi: SE LEŽI BOGUŠ NA SVOJE ZEMLjE NA PLEMENITO NASTAVI SIN JEGOV MILEN. Iznad natpisa nalazi se krst u obliku „anka”. Autohtono mesto spomenika bilo je „izmeđ’ reke Radalja i školske zgrade”. Godine 1904, spomenik je prenet u Etnografski muzej u Beogradu, gde je stručnom analizom utvrđeno da potiče iz početka 15-og veka. Prvi put je predstavljen javnosti na izložbi organizovanoj 1955. godine, a zatim je postavljen na Kalemegdan, kod Despotove kapije, odnosno današnje Narodne opservatorije, gde se i sada nalazi. Uklesani izraz NA SVOJE ZEMLjE NA PLEMENITO(j), govori da je u pitanju nadgrobni stećak nekog vlastelina.

Prvi pomen[uredi | uredi izvor]

Najstariji pomen sela Radalja je iz 1452. godine. U jesen te godine, despot Đurađ je nekoliko meseci boravio u zapadnoj Srbiji i istočnoj Bosni. Sastao se sa bosanskim kraljem Stefanom Tomašom, sa kojim je sklopio formalni mir posle dužeg perioda međusobnih neprijateljstava. Na sastanku dva srpska vladara i rođaka, dogovoreno je da Tomaš prizna Đurđevo pravo na grad Zvornik, kojeg je despot faktički držao već duže vreme. Sa svoje strane, despot se obavezao da će pomoći kralju u njegovom sukobu sa Đurđrvim saveznikom, osionim hercegom Stefanom Vukčićem Kosačom, po čijoj će tituli srednjovekovno Zahumlje dobiti današnje ime. Dodatno, kralj Tomaš je na sebe preuzeo obavezu da posreduje u sporu smederevskog despota sa Mletačkom republikom, u vezi sa spornim teritorijama u Zeti. U sviti despota Đurđa na pregovorima sa bosanskim kraljem nalazilo se nekoliko Dubrovčana, među kojima je najznačajniji bio Paskoje Sarkočević, član despotovog „tajnog saveta” i „čelnik riznički” srpske Despotovine. Sarkočević je pismo od 25. oktobra 1452. godine, kojim je obaveštavao svoju životno zainteresovanu Republiku o toku diplomatskih pregovora, adresirao „u selu Radalju, kod Zvornika”. Dokument je registrovan u protkolnoj knjizi fonda Lettere di Levante Arhiva Dubrovačke republike.


Granit za oblaganje Palate Glavne pošte u Beogradu, završene 1938, potekao je iz ovog sela - na vađenju hiljadu vagona kamena mogla je raditi i polovina stanovnika seoske opštine.[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Knjiga 9”. Stanovništvo, uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002, podaci po naseljima (PDF). webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. maj 2004. ISBN 86-84433-14-9. 
  2. ^ „Knjiga 1”. Stanovništvo, nacionalna ili etnička pripadnost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-00-9. 
  3. ^ „Knjiga 2”. Stanovništvo, pol i starost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-01-7. 
  4. ^ "Politika", 29. jul 1936

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]