Pređi na sadržaj

Hrvatska

Uredi veze
Koordinate: 45° 10′ N 15° 30′ E / 45.167° S; 15.500° I / 45.167; 15.500
Ova stranica je zaključana od daljih izmena anonimnih korisnika i novajlija zbog upitnog doprinosa istih.
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Za druga značenja, pogledajte stranicu Hrvatska (višeznačna odrednica).

Republika Hrvatska
Republika Hrvatska  (hrvatski)[a]
Himna: Lijepa naša domovino
(hrv. Lijepa naša domovino)
Položaj Hrvatske
Glavni grad 
(i najveći)		Zagreb
45° 48′ 47″ N 15° 58′ 39″ E / 45.81306° S; 15.97750° I / 45.81306; 15.97750
Službeni jezikhrvatski
Vladavina
Oblik državeunitarna parlamentarna republika
 — PredsjednikZoran Milanović
 — Predsjednik VladeAndrej Plenković
 — Predsjednik SaboraGordan Jandroković
Zakonodavna vlastSabor
Istorija
Osnivanje‍
 — Kneževina Hrvatska7. vijek
 — Kraljevina Hrvatska925.
 — Kraljevina Dalmacija i Hrvatska1102.
 — Pristup Austrougarskoj1. januar 1527.
 — Otcjepljenje od Austrougarske29. oktobar 1918.
 — Stvaranje Jugoslavije4. decembar 1918.
 — Deklaracija o nezavisnosti25. jun 1991.
 — Pristup Ujedinjenim nacijama22. maj 1992.
 — Erdutski sporazum12. novembar 1995.
 — Pristup NATO1. april 2009.
 — Pristup Evropskoj uniji1. jul 2013.
Geografija
Površina‍
 — ukupno56.594 km2 (124)
 — voda (%)1,09
Stanovništvo‍
 — 2022.Pad 3.855.641[1] (128)
 — 2011.4.284.889
 — gustina68,4 st./km2 (152)
Privreda
BDP / PKM≈ 2025.
 — ukupnoRast 196,120 mlrd. $[2] (79)
 — po stanovnikuRast 51.224 $[2] (41)
BDP / nominalni≈ 2025.
 — ukupnoRast 96,028 mlrd. $[2] (74)
 — po stanovnikuRast 25.081 $[2] (51)
IHR (2022)0,878[3] (39) — veoma visok
Valutaevro
 — kod valuteEUR
Ostale informacije
Vremenska zonaUTC +1 (CET)
UTC +2 (CEST)
Internet domen‍.hr .eu‍
Pozivni broj+385

Hrvatska (hrv. Hrvatska), zvanično Republika Hrvatska (hrv. Republika Hrvatska), država je u srednjoj i jugoistočnoj Evropi, na obali Jadranskog mora. Glavni grad je Zagreb, koji čini jednu od primarnih podjela zemlje, zajedno sa još dvadeset županija. Hrvatska zauzima površinu od 56.594 km2 i ima oko 3,85 miliona stanovnika. Na sjeveru graniči sa Slovenijom i Mađarskom, na istoku sa Srbijom, na jugu i istoku s Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom, dok s Italijom ima morsku granicu.

Hrvati su na područje današnje Republike Hrvatske stigli u 6. vijeku. Tokom 8. i 9. vijeka među slovenskim kneževinama koje su postojale na području Balkana i Panonske nizije bila je i kneževina Hrvatska, a njen prvi kralj kralj najkasnije 925. godine postao je Tomislav (oko 914-926).[4] Kraljevina Hrvatska je postojala skoro dva vijeka, dostigavši svoj vrhunac tokom vlasti Petra Krešimira IV i Dmitra Zvonimira. Hrvatska je ušla u personalnu uniju sa Ugarskom 1102. godine. Godine 1527, suočena sa osmanskim osvajanjima, Cetinski sabor je postavio Ferdinanda I na hrvatski prijesto. Tokom ranog 19. vijeka, dio zemlje koji je osvojila Francuska je postao Ilirske provincije, dok je ostatak u sastavu Austrije postao Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Slavonija. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, 1918. godine prostor današnje Hrvatske se nalazio u sastavu nepriznate Države Slovenaca, Hrvata i Srba koja se izdvojila iz Austrougarske i zatim se sa Srbijom ujedinila u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Kvislinška Nezavisna Država Hrvatska, koja je nastala uz podršku fašističke Italija i nacističke Njemačke, postojala je tokom Drugog svjetskog rata. Poslije rata, Hrvatska je postala konstitutivna republika Federativne Narodne Republike Jugoslavije, ustavno bila je socijalistička država. Hrvatska je 25. juna 1991. godine proglasila nezavisnost od SFRJ, koja je stupila na snagu 8. oktobra iste godine. Nakon otcjepljenja otpočeo je Rat u Hrvatskoj, koji je trajao četiri godine.

Hrvatska je razvijena zemlja sa visokim životnim standardom. Ona je u međunarodnim odnosima srednja sila, članica je Evropske unije, Evrozone, Organizacije ujedinjenih nacija, Savjeta Evrope, Organizacije Sjevernoatlantskog sporazuma, Svjetske trgovinske organizacije, Šengenske zone i osnivač je Unije za Mediteran. Aktivan je učesnik u mirovnim snagama OUN, učestvovala je u misiji NATO-a u Avganistanu i bila je nestalna članica Savjeta bezbjednosti OUN u periodu 2008—2009. Od 2009, intenzivno je investira u infrastrukturu, naročito u transportne puteve i objekte duž Panevropskih koridora.

Uslužni sektor dominira hrvatskom privrednom, slijedi ga industrijski sektor i poljoprivreda. Međunarodni turizam je značajan izvor prihoda tokom ljetnog perioda, smještajući Hrvatsku na 18 poziciju najpopularnijih turistički odrednica na svijetu. Država kontroliše dio privrede, sa znatnim vladinim izdacima. Najvažniji trgovinski partner Hrvatske je Evropska unija. Unutrašnji izvori proizvode značajan dio energije u Hrvatskoj. Hrvatska pruža socijalnu zaštitu, univerzalnu zdravstvenu zaštitu i besplatno osnovno i srednje obrazovanje, uz podršku kulture kroz razne institucije i korporativne investicije u medije i izdavaštvo.

Istorija

Glavni članak: Istorija Hrvatske

Praistorija i antika

Glavni članak: Praistorija na tlu Hrvatske

Područje koje je danas poznato kao Hrvatska bilo je naseljeno tokom praistorijskog perioda. Fosili Neandertalca koji datiraju iz srednjeg paleolita otkriveni su u sjevernoj Hrvatskoj, u najpoznatijem i najbolje predstavljenim lokalitetom u Krapini.[5] Ostaci nekoliko neolitskih i eneolitskih kultura pronađeni su širom zemlje.[6] Najveći dio lokaliteta nalazi se u riječnim dolinama sjeverne Hrvatske, a najznačajnije otkrivene kulture su Starčevačka, Vučedolska i Badenska kultura.[7][8] Gvozdeno doba ostavilo je trag kroz ranu ilirsku Halštatsku kulturu i keltsku Latensku kulturu.[9]

Grčko i rimsko doba

Glavni članci: Ilirija i Dalmacija (rimska provincija)

Mnogo kasnije region su naselili Iliri i Liburni, dok su prve grčke kolonije uspostavljene na ostrvima Hvar,[10] Korčula i Vis.[11] U 9. godini n. e. područje današnje Hrvatske postalo je dio Rimskog carstva. Car Dioklecijan izgradio je veličanstvenu palatu u Splitu nakon što je abdicirao 305. godine.[12]

Tokom 5. vijeka, jedan od posljednjih careva Zapadnog rimskog carstva, Julije Nepot, vladao je svojim malim carstvom iz palate.[13] Period se završava avarskom i hrvatskom invazijom u prvoj polovini 7. vijeka i uništenjem skoro svih rimskih palata. Rimske izbjeglice povukle su se na povoljnije lokacije uz obale, na ostrva i planine. Grad Dubrovnik su osnovale izbjeglice iz Epidaura.[14]

Etnogeneza Hrvata je neodređena i postoji nekoliko suprotnih teorija, od kojih su slovenska i iranska najčešće isticane. Najprihvatljivija od njih, slovenska teorija, govori od seobi Bijelih Hrvata iz Bijele Hrvatske tokom perioda Velikih seoba. Kontroverzna, iranska teorija, govori o iranskom porijeklu, zasnovanom na kamenu iz Tanaisa koji sadrži grčke nazive Χορούαθ[ος], Χοροάθος i Χορόαθος i ti nazivi se tumače kao antroponimi Hrvata.[15]

Srednji vijek

Glavni članci: Kneževina Dalmacija i Liburnija, Posavska kneževina, Kraljevina Hrvatska (925—1102), Kraljevina Hrvatska (1102—1526) i Dubrovačka republika
Mapa Evrope iz 1000. godine, u to vrijeme Kraljevinom Hrvatskom vladao je kralj Gojislav Trpimirović
„Dolazak Hrvata na Jadran”, slika autora Otona Ivekovića
Baščanska ploča, najstariji spomeni na glagoljici

Prema spisu „De administrando imperio”, koga je napisao vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit u 10. vijeku, Hrvati su se na prostor današnje Hrvatske doselili u 7. vijeku; međutim, ta tvrdnja je osporena i postoje teorije o doseljenju Hrvata u 6. i 9. vijeku.[16] Na posletku su formirane dvije kneževine — Dalmacija i Liburnija i Panonija — kojima su vladali Ljudevit i Borna, što potvrđuju hronike Ajnharda počevši od 818. godine. Zapis predstavlja prvi dokument o hrvatskim oblastima, u to vrijeme vazalnim državama Franačke.[17]

Franačka nadmoć prekinuta je za vrijeme vladavine Mislava dva desetljeća kasnije.[18] Prema Konstantinu VII pokrštavanje Hrvata počelo je u 7. vijeku, ali tvrdnja je osporena i opšta hristijanizacija počela je u 9. vijeku.[19] Prvi domaći hrvatski vladar koga je priznao papa bio je knez Branimir, koji je papsko priznanje od pape Jovana VII dobio 7. juna 879. godine.[20]

Tomislav je prvi vladar koga je papa u pismu oslovio kao kralja, pa se kao godina osnivanja kraljevstva vodi 925. Tomislav je spriječio ugarsku i bugarsku invaziju, šireći uticaj hrvatskih vladara.[21] Kraljevina Hrvatska je dostigla svoj vrhunac u 11. vijeku tokom vladavine Petra Krešimira IV (1058—1074) i Dmitra Zvonimia (1075—1089).[22] Sa smrću Stjepana II 1091. godine, nestala je i dinastija Trpimirovića, a ugarski kralj Ladislav I iskazao je pretenzija na hrvatsku krunu u ime svoje sestre Jelene, supruge kralja Dmitra Zvonimira. Protivljenje ovoj pretenziji dovelo je do rata, što kasnije dovelo do unije između Ugarske i Hrvatske 1102. godine, pod vlašću Kolomana.[23]

U naredna četiri vijeka, Kraljevinom Hrvatskom je vladao Sabor i ban koga je postavljao kralj.[24] Tokom ovog perioda rasla je pretnja od osmanskih osvajanja, kao i borba sa Mletačkom republikom zbog kontrole priobalnim područjima. Mleci su stekli kontrolu nad većim dijelom Dalmacije 1428. godine, sa izuzetkom Dubrovačke republike koja je postala nezavisna. Osmanska osvajanja dovela su do bitke na Krbavskom polju (1493) i Mohačke bitke (1526), u kojima su Osmanlije odnijele ubjedljivu pobjedu. Kralj Lajoš II umro je nesretnim slučajem 1526. u Mohaču i 1527. godine Hrvatski sabor se sastao u Cetini i izabrao Ferdinanda I iz dinastije Habzburg za novog vladara Hrvatske, pod uslovom da Hrvatskoj pruži zaštitu od Osmanskog carstva poštujući njena politička prava.[24][25] U ovom periodu došlo je do porasta uticaja plemstva kao što su Frankopani i Zrinski, iz čijih redova su kasnije birani mnogi banovi.[26]

Habzburška monarhija i Austrougarska (1526—1918)

Glavni članci: Kraljevina Hrvatska (1526—1867), Kraljevina Hrvatska i Slavonija i Kraljevina Dalmacija
Hrvatski ban Nikola Šubić Zrinski smatra se nacionalnim herojem i u Hrvatskoj i Mađarskoj zbog svoje uloge u odbrani Sigeta od Osmanlija

Nakon ubjedljivih osmanskih pobjeda, Hrvatska se podijeli na civilne i vojne teritorije, sa podjelom formirnaom 1538. godine. Vojne teritorije će postati poznate kao Hrvatska vojna krajina i bila je pod neposrednom kontrolom monarhije. Osmanska napredovanja u Hrvatskoj nastavila su se do bitke kod Siska (1593), koja je bila prvi ubjedljivi osmanski poraz, kojom su granice stabilizovane.[25] Tokom Velikog turskog rata (1683—1698), Slavonija je povrćane, ali zapadna Bosna, koja je prije osmanskih osvajanja bila u sastavu Hrvatske, ostala je izvan hrvatske kontrole.[25] Današnja granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske je nastala iz ovog ishoda. Južna granica Dalmacije, slično je definisana Kandijskim i Mletačko-turskim ratom.[27]

Kraljevina Hrvatska i Slavonija (br. 17) bila je autonomne kraljevstvo unutar Austrougarske, stvoreno 1868. godine poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe

Ratovi sa Osmanlijama doveli su do velikih demografskih promjena. Hrvati su se selili prema Austriji i današnji Gradišćanski Hrvati su neposredni potomci tih doseljenika.[28] Da bi nadomjestila stanovništvo koje je izbjeglo, Habzburzi su ohrabrivali hrišćansko stanovništvo iz Bosne i Srbije na učešće u vojnoj službi u Hrvatskoj vojnoj krajini. Migracija Srba na ovaj prostor dostigla je svoj vrhunac tokom Velike seoba Srba 1690. i 1737—1739.[29]

Ban Josip Jelačić borio se protiv Ugara 1848. i 1849. godine

Hrvatski sabor je podržao Pragmatičnu sankciju Karla VI i potpisao svoju Pragmatičnu sankciju 1712. godine.[30] Nakon toga, car je obećao da će poštovati sve privilegije i politička prava Kraljevine Hrvatske i Marija Tereza je značajno doprinjela hrvatskim pitanjima.

Između 1797. i 1809. godine Prvo francusko carstvo postepeno je zauzimalo cjelokupnu istočnu obalu Jadranskog mora i značajan dio njenog zaleđa, čije je okončano postojanje Mletačke i Dubrovačke republike, a na njihovom mjestu uspostavljajući Ilirske provincije.[25] Kao odgovor na to, mornarica Austrijskog carstva je započela blokadu Jadranskog mora koja je dovela do Viške bitke (1811).[31] Austrija je Ilirske provincije zauzela 1813. godine, a u sastav Austrijskog carstvo područje je uključeno na Bečkom kongresu 1815. godine. To je dovelo do uspostavljanja Kraljevine Dalmacije i povratka Hrvatskog primorja u sastav Kraljevine Hrvatske, sada pod istom krunom.[32]

Tridesete i četrdesete godine 19. vijeka romantični nacionalizam inspirisao je Hrvatski narodni preporod, političku i kulturno kampanju koja se zalagala za ujedinjenje svih Južnih Slovena u carstvu. Osnovni fokus je bio na stvaranju standardnog jezika koji bi bio protivteža mađarskom jeziku, kao i promocija hrvatske književnosti i kulture.[33] Tokom Mađarske revolucije (1848) Hrvatska je stala uz Austriju, a ban Josip Jelačić je doprinjeo porazu ugarskih snaga 1849. i započeo je period germanofilske politike.[34]

Od šezdesetih godina 19. vijeka, neuspjeh politike bio je očigledan, što je dovelo do Austro-ugarske nagodbe 1867. godine i stvaranja personalne unije između kruna Austrijskog carstva i Kraljevine Ugarske. Nagodba je ostavila pitanje statusa Hrvatske Ugarskoj i status je riješen Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. godine, ujedinjenjem kraljevina Hrvatske i Slavonije.[35] Kraljevina Dalmacije je ostala pod defakto austrijskom kontrolom, dok je Rijeka zadržala status corpus separatum uvedenog 1779. godine.[23]

Nakon što je Austrougarska okupirala Bosnu i Hercegovinu nakon Berlinskog sporazuma 1878. godine, Hrvatska vojna krajina je ukinuta i njena teritorija je pripojena Hrvatskoj 1881. godine,[25] u skladu sa odredbama Hrvatsko-ugarske nagodbe.[36][37] Novi napori usmjereni ka reformi Austrougarske, koja bi podrazumjevala federaciju sa hrvatskom federalnoj jedinicom, zaustavljeni su početkom Prvog svjetskog rata.[38]

Jugoslavija (1918—1991)

Glavni članci: Stvaranje Jugoslavije, Kraljevina Jugoslavija, Banovina Hrvatska, Nezavisna Država Hrvatska i Socijalistička Republika Hrvatska
Stjepan Radić drži govor u Dubrovniku 27. maja 1928. godine. Desno od Radića je Josip Predavec, a levo Svetozar Pribićević

Hrvatski sabor je 29. oktobra 1918. godine proglasio nezavisnost i donio odluku o pridruživanju novostvorenom Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, koja se zajedno sa Kraljevinom Srbijom 4. decembra 1918. godine ujedinila u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.[39] Sabor nikada nije ratifikovao odluku o ujedinjenju sa Srbijom.[24] Vidovdanskim ustavom iz 1921. godine zemlja je definisana kao unitarna država, a ukidanjem Hrvatskog sabora i istorijskih administrativnih podjela efikasno su prekinuti hrvatski zahtjevi za autonomiju.

Novom ustavu se najoštrije protivila najveća hrvatska politička stranka Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), na čijem čelu je bio Stjepan Radić,[40] a koja je u svojoj propagandi koristila spoj nacionalističkih i socijalno-egalitarnih elemenata propagande.[41] HRSS se oslanjala na hrvatsko seljaštvo, koje je činilo 80% stanovništva, među kojim je imala veliku popularnost. Do 1925. godine Radić nije priznavao stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i ustav usvojen 1921. godine. Zakoni Kraljevine nisu sprovođeni u mnogim hrvatskim oblastima, koje su sačuvale administrativni sistem nasljeđen iz doba Austrougarske. Radić je 1925. godine sklopio sporazum sa Ministarskim savjetom, a nekoliko članova HSS su postali ministri. On je i pored toga ponovo ostao u opoziciji vlasti. Radića je u Skupštini 20. juna 1928. godine smrtno ranio srpski poslanik Puniša Račić, a dva druga poslanik HSS su ubijena.[42]

Dana 6. januara 1929. kralj Aleksandar I Karađorđević je zaveo diktaturu u kojoj su zabranjene sve nacionalne stranke i onemogućen svaki legalni politički rad. U takvim okolnostima, kralj Aleksandar Karađorđević je 6. januara 1929. godine raspustio Skupštinu, objavivši ustav iz 1921. godine nevažećim i proglasivši kraljevsku diktaturu, pri tome zabranjujući sva nacionalistička udruženja.[43] Diktatura je formalno završena 1931. kada je kralj nametnuo još unitarniji ustav i promijenio ime zemlje u Kraljevina Jugoslavija.[44] HSS, sada na čelu sa Vlatkom Mačekom, nastavio je da zagovara federalizaciju Jugoslavije, što je rezultovalo sporazumom Cvetković—Maček 26. avgusta 1939. godine i stvaranjem Banovine Hrvatske. Ministarski savjet Jugoslavije je zadržao kontrolu nad odbranom, unutrašnjom sigurnošću, spoljnom politikom, trgovinom i transportom, dok su ostala pitanja tada pod nadležnost Hrvatskog sabora i bana koga je postavljao kralj.[45]

Spomenik ustanku naroda Hrvatske iznad mesta Srb u Lici

Sile Osovine su izvršile invaziju, okupaciju i podjelu Kraljevine Jugoslavije u aprilu 1941. godine. Velići dio današnje Republike Hrvatske, cijela Bosna i Hercegovina i cio Srem pripali su Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), osovinskoj marionetskoj državi. Dio Dalmacije je anektirala Italija, a Međimurje i Baranju je anektirala Mađarska.[46] Vlast u NDH vodio je Ante Pavelić i hrvatski fašistički Ustaški pokret.

Uskoro se javlja pokret otpora. U blizini Siska je 22. juna 1941. godine formiran je Sisački partizanski odred, prva formirana vojna jedinica pokreta otpora u okupiranoj Evropi.[47] Odred je bio početak jugoslovenskoj partizanskog pokreta, komunističkog multietničkog antifašističkog pokreta kojeg je predvodio Josip Broz Tito. Pokret je ubrzano rastao i na Teheranskoj konferenciji u decembru 1943. godine partizani su priznati od Saveznika.[48]

Uz pomoć Saveznika u logistici, opremi, obuci i vazdušnim udarima, kao i uz pomoć sovjetskih snaga koje su učestvovale u Beogradskoj operaciji 1944. godine, partizani su stekli kontrolu nad Jugoslavijom i graničnim oblastima sa Italijom i Austrijom u maju 1945. godine.[49] Politička težnja partizanskoj pokreta istaknuta je na Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske, koje je razvijeno 1943. godine kao nosilac hrvatske državnosti, a kasnije je 1945. transformisano u Narodni sabor Hrvatske, dok je Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije bilo njegov pandan na jugoslovenskom nivou.[50][51]

Spomenik Kameni cvet u Spomen-području Jasenovac

Tokom Drugog svetskog rata (1941—1945), su uz pomoć Nemačke osnovale Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ustaše su tokom svoje vladavine izvršile brojne zločine i genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima, kao i na političkim protivnicima kvislinškom režimu nezavisno od njihove nacionalnosti. Još u leto 1941. ustaška vlast, koju je predvodio poglavnik Ante Pavelić, osnovala je koncentracione logore za mučenje i ubijanje civila, najviše Srba, Jevreja i Roma. Logori koji su bili poznati po svom broju žrtava kao i načinu mučenja ljudi su: Jasenovac, Jadovno, Danica, Gospić, Tenja, Stara Gradiška, Đakovo i dr. NDH je jedina država koja je imala koncentracione logore za decu u Jastrebarsku. Procenjuje se da je ustaška vlast tokom 1941—1945. ubila više stotina hiljada Srba na teritoriji NDH.

U prvim mesecima postojanja NDH na njenoj teritoriji javila su se dva pokreta otpora. Jedan je bio četnički, koji je predvodio prvo Mane Rokvić, a kasnije vojvoda Momčilo Đujić; i drugi partizanski pokret koji je predvodila Komunistička Partija Jugoslavije na čelu sa Titom.

Nakon poraza NDH, Hrvatska je organizovana u jednu od šest republika nove socijalističke Jugoslavije. Socijalistička Hrvatska je osnovana u Topuskom za Trećem zasedanju ZAVNOH-a, maja 1944. Kasnije 1946. godine SR Hrvatska je dobila novi Ustav koji je imao dva ravnopravna konstitutivna naroda: Hrvati i Srbi, uz nacionalne manjine kao što su: Mađari, Italijani, Česi, Rusini i Ukrajinci. Društveno-ekonomsko uređenje je bilo socijalističko.

Skupština SFRJ je još krajem 1989. donela amandmane na Ustav Jugoslavije, kojima je omogućen višepartijski sistem. Što je dovelo do toga da se početkom 1990. osnivaju nove stranke u Jugoslaviji. Aprila i maja 1990. godine u SR Hrvatskoj su održani višestranački izbori gde je pobedila opcija HDZ i njen predsednik Franjo Tuđman. Od oktobra 1990. HDZ i nova vlast u Zagrebu su pokrenuli ilegalan uvoz naoružanja za potrebe članova HOS, HDZ i rezervnog sastava MUP-a Hrvatske. Cilj je bio proterati Srbe iz Hrvatske.[52]

Nezavisnost (1991—danas)

Glavni članak: Rat u Hrvatskoj
Uništena srpska kuća u Sunji
Zastave Hrvatske i Evropske unije na zgradi Ministarstva spoljnih i evropskih poslova

Nakon pada komunizma u SFRJ, vlast HDZ-a u Hrvatskoj od 1990. dobila je podršku većine Hrvata i oduzela prava suverenog naroda Srbima u Socijalističkoj republici Hrvatskoj i izmenama ustava proglasili su Srbe za manjinu u decembru 1990.[53] Sledeće, 1991. vlada HDZ-a proglasila je nezavisnost od SFRJ,[54] ali Srbi na područjima gde su bili većina u Krajini, Baranji i drugim delovima nekadašnje Socijalističke republike Hrvatske stvarali su svoje autonomne oblasti i pokušali su ostati deo Jugoslavije,[55] ili ostati u istoj državi sa Srbima iz Republike Srbije.[56] ali vlada HDZ-a nije dopustila da Srbi stvore svoju republiku na području gde su bili većina i počeo je rata u Hrvatskoj (1991—1995) između nove države Hrvatske i Srba na delu teritorije dotadašnje jugoslovenske republike Hrvatske, organizovanih u Republiku Srpsku Krajinu.[57] Hrvatska je tokom rata postala članica Ujedinjenih nacija, 1992.[58] Uz pomoć NATO-a, Rat je okončan pobedom Hrvatske u avgustu 1995. a pripajanjem teritorija Republike Srpske Krajine nastala je moderna Republika Hrvatska.[59] Istovremeno, proterivanjem stotina hiljada, ali i ubijanjem velikog broja Srba iz Hrvatske u operacijama Oluja i Bljesak prema nekim mišljenjima moderna Republika Hrvatska je dovršavala genocid nad Srbima koji je započela NDH.[60] Pored ova dva veća pogroma, preko Hrvatske vojske i policije, Hrvatska je izvršila i niz manjih akcija progona srpskog i drugog nehrvatskog stanovništva: Maslenica, Medački džep, Miljevački plato itd, a značajno progonjenje Srba tokom rata izvršeno je i u sledećim gradovima: Zadar, Šibenik, Sisak, Vukovar, Osijek, Đakovo, Zagreb, Split, Dubrovnik, Vinkovci i dr.[52][61]

Geografija

Glavni članak: Geografija Hrvatske

Položaj

Hrvatska se nalazi u jugoistočnoj Evropi na Balkanskom poluostrvu. Teritorija Hrvatske zauzima približno 87.700 km², od kojih je 56.592 km² na kopnu i oko 31.067 na moru. Njen oblik podseća na potkovicu, a graniči se sa Slovenijom na severozapadu, Mađarskom na severu, Srbijom na istoku, Crnom Gorom na jugu, Bosnom i Hercegovinom duž reke Save i Dinarskog planinskog masiva i Italijom preko Jadranskog mora. Mali deo teritorije oko grada Dubrovnika Hrvatske je odvojen od matice delom kojim Bosna i Hercegovina izlazi na Jadran, gde je grad Neum.

Ukupna dužina kopnenih granica Hrvatske je 2197 km, od toga je granica sa Bosnom i Hercegovinom 932 km, 670 km sa Slovenijom, 329 km sa Mađarskom, 241 km sa Srbijom i 25 km sa Crnom Gorom. Na severnom Jadranu dodiruju se teritorijalne vode Hrvatske i Italije. Dužina jadranske obale je 1778 km (računajući ostrva 6176 km).

Geologija i reljef

Topografska mapa Hrvatske

Prema klimi i reljefu, Hrvatska se može podeliti u tri celine: kontinentalnu, dinarsku i jadransku.

Panonska Hrvatska zauzima jugozapadni deo Panonske nizije, prošaran niskim planinama i rekama Savom, Dravom i Dunavom. U ovom delu zemlje vlada umerena kontinentalna klima. Ova oblast se može dalje podeliti na severnu Hrvatsku i Slavoniju. Severna Hrvatska zauzima deo oko reke Kupe do mađarske granice i čine ga: deo oko reka Save i Kupe sa gradovima Zagreb, Karlovac i Sisak koji je ekonomski i demografski centar države, Hrvatsko Zagorje i Prekomurje između reka Drave i Mure. Slavonija je ravnica između Save, Drave i Dunava, a često se u nju ubrajaju Baranja (oko donjeg toka Drave) i Zapadni Srem.

Brojni zalivi i drage su odlike jadranske obale
Pogled na Rijeku

Dinarske planine spadaju u red srednjih planina po visini i granica su između Jadranskog i Crnomorskog sliva. Ovaj deo uključuje brdski deo Gorskog Kotara od Rijeke do Karlovca, doline Liku i Krbavu između planine Velebit i bosansko-hercegovačke granice, kao i planine Dalmacije (Dinara (1.831 m), Kamešnica (1.809 m), Biokovo (1.762 m) i Svilaja (1.508 m)).

Jadranski obalni deo se sastoji uglavnom od kraških predela i ima mediteransku klimu. Jadranska obala Hrvatske je izuzetno razuđena. Hrvatskoj pripada 1246 ostrva, od kojih je 47 naseljeno. Širina obalskog dela značajno varira. Dok je na nekim mestima široka tek nekoliko kilometara (ispod Velebita i Biokova), na nekim mestima zalazi dublje u kopno. Veliki deo hrvatskih reka koje se ulivaju u Jadransko more je kratko, a jedini izuzetak je Neretva.

Istorijski se obalni deo može podeliti u tri regiona:

Vode

Reke Hrvatske pripadaju Jadranskom i Crnomorskom slivu. Najduže reke su Sava (562 km), Drava (305 km), Kupa (296 km). U primorskom dijelu "kopneni reljef odlikuje mali broj vodenih tokova Mirna, Raša, Zrmanja, Krka, Cetina i Neretva; to je posledica krečnjačkog sastava stena, koje su vodni tokovi usekli kanjone kao što su Limska draga, kanal Raše, Jablanički (Šibenski), Bakarski zaliv i dr., koji se na kopnu produžuju kao udoline, a u moru kao kanali, kao na ušću Neretve, Cetine, Krke i Raše. Sa kolebanjem nivoa mora tokom ledenih i međuledenih doba, na morskoj obali došlo je do veoma raznolikih pojava - od jezerskih tragova i "fjordova" od otapanja glečera (Limski kanal, Vransko jezero i dr.) do tragova abrazije i naslaga peska-prapora na ostrvu Susak, nanosa u okolini Zadra, delte na ušću Neretve, Mirne, Cetine i Raše. Rečne kanjone i ponornice okružuju prostrane zaravni kao oko Cetine, zatim Ličko, Gacko, Imotsko polje, Rujno na Velebitu (800 m) i dr." Istočni delovi teritorije karakteristični su po tome što su zavale međusobno spojene u dolini sistemom međurečja Save i Drave. Vode iz zavale srednje Hrvatske zbog nepropusnih naslaga teško otiču, te ih u toku kišnih perioda plave, zajedno sa Savom. Nakon ledenog doba Sava i Drava primale su mnogo vode i šljunka i taložile ga u koritima i oko njega ili usecale terase.[62]

Klima

Hrvatska ima raznoliku klimu. Na severnom i i istočnom delu je kontinentalna, mediteranska na obalama, a umereno kontinentalna klima preovlađuje u severno-centralnom regionu. Prosečna temperatura u unutrašnjosti u januaru je 0 do 2 °C, a u avgustu 19 do 23 °C, dok je prosečna temperatura u primorju od 6 do 11 °C u januaru i 21 do 27 °C avgustu.

S prosečno 2.600 sunčanih sati u godini jadranska obala je jedna od najsunčanijih u Sredozemlju, a temperatura mora leti je od 25 °C do 27 °C. Na Jadranskog obali Hrvatske duvaju tri vetra: jugo (sa mora na kopno), bura (sa kopna na more) i maestral.

Flora i fauna

Flora i fauna Hrvatske je raznovrsna. Primjera radi, Žumberačka gora je stanište za više od 1.000 biljnih vrsta, od kojih je 14 vrsta globalno ugroženo, a još 90 ih se nalazi na listi ugroženih biljaka Hrvatske. U primorskim predjelima gdje preovladavaju borovi i zelengorično drveće prema slovenskoj strani, u blizini Svete Gere se nalazi prašuma gdje se na većim površinama mogu naći i hrast kitnjak i grab, te hrast medunac i crni grab. Tu su svoje stanište pronašle i ugrožene vrste hrvatska perunika i blagajev likovac.[63].

Nacionalni parkovi

Parkovi u Hrvatskoj

U Hrvatskoj postoji 8 nacionalnih parkova:

Ime Osnovan Veličina (ha) Slika
Plitvička jezera 1949. 29.685,15
Nacionalni park Paklenica 1949. 8.500
Nacionalni park Risnjak 1953. 3.041
Nacionalni park Mljet 1960. 5.375
Nacionalni park Kornati 1980. 22.000
Nacionalni park Brioni 1983. 3.390
Nacionalni park Krka 1985. 10.900 Vodopad Skradinski buk na Krki
Severni Velebit 1999. 10.900

Administrativna podjela

Glavni članak: Administrativna podjela Hrvatske
Vidi još: Spisak gradova u Hrvatskoj, Spisak opština u Hrvatskoj i Spisak opština u Hrvatskoj po županijama

Hrvatska se sastoji od 20 županija i jednog grada kao posebne teritorijalne jedinice:

Županije Glavni grad
1 Zagrebačka županija Zagreb
2 Krapinsko-zagorska županija Krapina
3 Sisačko-moslavačka županija Sisak
4 Karlovačka županija Karlovac
5 Varaždinska županija Varaždin
6 Koprivničko-križevačka županija Koprivnica
7 Bjelovarsko-bilogorska županija Bjelovar
8 Primorsko-goranska županija Rijeka
9 Ličko-senjska županija Gospić
10 Virovitičko-podravska županija Virovitica
11 Požeško-slavonska županija Požega
12 Brodsko-posavska županija Slavonski Brod
13 Zadarska županija Zadar
14 Osječko-baranjska županija Osijek
15 Šibensko-kninska županija Šibenik
16 Vukovarsko-sremska županija Vukovar
17 Splitsko-dalmatinska županija Split
18 Istarska županija Pula
19 Dubrovačko-neretvanska županija Dubrovnik
20 Međimurska županija Čakovec
21 Grad Zagreb Zagreb

Stanovništvo

Glavni članak: Demografija Hrvatske

Stanovništvo 1991. godine[64]

  Hrvati (78,1%)
  Srbi (12,2%)
  Jugosloveni (2,2%)
  Ostali (9,7%)

Od proglašenja nezavisnosti savremene Hrvatske došlo je do značajnih promena u nacionalnom sastavu njenog stanovništva. Prema poslednjem popisu u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, koji je izvršen iste 1991. godine kada je proglašena nezavisnost savremene Hrvatske u njoj je živelo 4.784.265 stanovnika. Najbrojniji su bili Hrvati, kojih je bilo oko 3.736.356 stanovnika (ili 78,1%), drugi po brojnosti bili su Srbi, kojih je bilo oko 581.663 stanovnika (ili 12,2%), treći po brojnosti bili su Jugosloveni kojih je bilo oko 106.041 stanovnika (ili 2,2%), a četvrti po brojnosti bili su Muslimani, kojih je bilo oko 43.469 stanovnika (ili 0,9%).[64] Od tada veliki broj Srba se iselio, ili je proteran iz Republike Hrvatske, a narod Jugosloveni koji je bio treći po brojnosti 1991. godine potpuno je nestao. Jevreji su na prostoru današnje Hrvatske kroz istoriju uvijek bili malobrojni, ali uticajni. Dio njih je sačuvao svoj narodni i vjerski identitet, a neki su se uklapali u asimilacione procese i postajali su katolici i Hrvati, dok je dio naginjao njemačkoj i ugarskoj kulturnoj sredini.[65]

Prema preliminarnim rezultatima popisa iz 2021. u Hrvatskoj živi 3.888.529 stanovnika, što je za 9% posto manje u odnosu na popis iz 2011. godine.[66] Hrvatska je naseljena većinom Hrvatima. U manjine se svrstavaju, Srbi (u poslednjem ratu njihov broj se značajno smanjio), Bošnjaci, Italijani, Mađari i drugi.

Kretanje broja stanovništva u Hrvatskoj u od 1992. do 2003.
Gustina naseljenosti 2011.
Etnička karta Hrvatske 2001. godine
Popis 2011.[67]‍
Hrvati
  
 3.874.321 90,42%
Srbi
  
 186.633 4,54%
Bošnjaci
  
 31.479 0,73%
Italijani
  
 17.807 0,42%
Albanci
  
 17.513 0,41%
Romi
  
 16.975 0,40%
Mađari
  
 14.048 0,33%
Slovenci
  
 10.517 0,25%
Česi
  
 9.641 0,22%
Slovaci
  
 4.753 0,11%
Crnogorci
  
 4.517 0,11%
Makedonci
  
 4.138 0,10%
Nemci
  
 2.965 0,07%
Rusini
  
 1.936 0,05%
Ukrajinci
  
 1.878 0,04%
Rusi
  
 1.279 0,03%
Poljaci
  
 672 0,02%
Jevreji
  
 509 0,01%
Rumuni
  
 435 0,01%
Turci
  
 367 0,01%
Bugari
  
 350 0,01%
Austrijanci
  
 297 0,01%
Vlasi
  
 29 0,00%
ostali
  
 8.052 0,19%
regionalna pripadnost
  
 27.225 0,64%
verska pripadnost
  
 10.182 0,24%
neraspoređeno
  
 731 0,02%
neizjašnjeni
  
 26.763 0,62%
nepoznato
  
 8.877 0,21%
ukupno: 4.284.889

Prema popisu 2001. u Hrvatskoj je živelo 4.437.460 stanovnika. Prosečni životni vek u Hrvatskoj je oko 78 godina (2012).[68] Zbog malog broja rođene dece, broj stanovnika se smanjuje.

Stanovništvo prema nacionalnosti (popis 2001)
1. Hrvati 3.977.171 (89,63%) 7. Slovenci 13.173 (0,30%)
2. Srbi 201.631 (4,54%) 8. Česi 10.510 (0,24%)
3. Bošnjaci 20.755 (0,49%) 9. Romi 9.463 (0,21%)
4. Italijani 19.636 (0,44%) 10. Crnogorci 4.926 (0,11%)
5. Mađari 16.595 (0,37%) 11. Slovaci 4.712 (0,11%)
6. Albanci 15.082 (0,34%) 12. Makedonci 4.270 (0,10%)

Izvor: http://www.dzs.hr

Prema popisu iz 1991. kao Hrvati se izjasnilo 78,1% građana, a kao Srbi 12,1%(581.633).[69] Srbi su do rata živeli u Lici, Kordunu, Baniji i Slavoniji. Glavne oblasti naseljene italijanskom manjinom je zapadni deo Istre i Rijeka. Mađari i Slovaci žive u istočnoj Slavoniji, a Česi u zapadnoj Slavoniji. Bošnjaci, Albanci i Makedonci žive po celoj Hrvatskoj, naročito u gradovima.

Najdominantnija religija je hrišćanska (rimokatolička, zatim pravoslavna) i u manjem broju islamska.

  • Veroispovest po naseljima 2001. godine
    Veroispovest po naseljima 2001. godine

Prema rezultatima genetskih istraživanja, među stanovništvom Hrvatske su najzastupljenije sledeće patrilinearne (Y-DNK) haplogrupe:[70]

Najveći gradovi

Glavni članak: Spisak gradova u Hrvatskoj
 
Najveći gradovi u Hrvatskoj
Izvor: Popis 2021.
№ Grad Županija Populacija № Grad Županija Populacija
Zagreb
Zagreb
Split
Split 		1. Zagreb Grad Zagreb 663.592 11. Velika Gorica Zagrebačka 30.036 Rijeka
Rijeka
Osijek
Osijek
2. Split Splitsko-dalmatinska 149.830 12. Vinkovci Vukovarsko-sremska 28.111
3. Rijeka Primorsko-goranska 107.964 13. Sisak Sisačko-moslavačka 27.859
4. Osijek Osječko-baranjska 75.535 14. Dubrovnik Dubrovačko-neretvanska 26.922
5. Zadar Zadarska 67.309 15. Bjelovar Bjelovarsko-bilogorska 24.392
6. Pula Istarska 52.220 16. Koprivnica Koprivničko-križevačka 22.262
7. Slavonski Brod Brodsko-posavska 45.005 17. Vukovar Vukovarsko-sremska 22.255
8. Karlovac Karlovačka 41.869 18. Solin Splitsko-dalmatinska 20.996
9. Varaždin Varaždinska 36.187 19. Zaprešić Zagrebačka 18.768
10. Šibenik Šibensko-kninska 31.115 20. Požega Brodsko-posavska 16.867

Politika

Od usvajanja ustava 1990, Hrvatska je parlamentarna demokratija.

Hrvatska je članica:
Ujedinjenih nacija
Saveta Evrope
Nato-a
OEBS-a
Pakta za stabilnost
Evropske unije
Banski dvori u Zagrebu - sedište vlade Republike Hrvatske
Ustavni Sud Republike Hrvatske

Predsednik Republike Hrvatske se bira svake pete godine. On je ujedno i vrhovni komandant oružanih snaga. Obaveza mu je da vrši sastanke sa premijerom i predstavnicima parlamenta. Ima i određenu ulogu u definisanju spoljne politike države. Trenutni predsednik Hrvatske je Zoran Milanović.

Hrvatski sabor je zakonodavno telo koje čini 160 poslanika izabranih na to mesto na četiri godine. Zasedanja Sabora se održava od 15. januara do 15. jula, i od 15. septembra do 15. decembra. Predsednik Hrvatskog sabora je Gordan Jandroković iz Hrvatske demokratske zajednice.

Vlada Hrvatske je vođena od strane predsednika Vlade (premijera), koji ima 4 potpredsednika i 15 ministara različitih resora. Vlada je odgovorna za raspolaganje budžetom, primenjivanje zakona i rukovođenje domaće i inostrane politike republike. Sadašnji premijer Hrvatske je Andrej Plenković iz Hrvatske demokratske zajednice.

Hrvatski pravni sistem se sastoji od Vrhovnog suda, Županijskih sudova i opštinskih sudova. Ustavni sud je odgovoran za regularno sprovođenje ustava.

Prema izveštaju Amnesti Internašonal,[71] Vlada Hrvatske nije učinila dovoljan napor da istraži navode o ratnim zločinima nad Srbima i nestancima Srba. Pod ovim se podrazumeva: ispitivanje ratne odgovornosti, izvođenje pred pravdu odgovornih lica i reparacija porodicama žrtava. U zaključku se navodi da Hrvatska nije uradila dovoljno da se obračuna sa svojom ratnom prošlošću i zločinima nad Srbima počinjenim tokom rata.

Osim diskriminacije, tokom 2006. godine dogodili su se bombaški napadi, kao i ubistva pripadnika srpske manjine.[72]

Privreda

Brodogradnja je jedna od izvoznih grana privrede Hrvatske

Hrvatska privreda se temelji na kapitalizmu. Kasnih 80-ih, na početku tranzicije iz socijalističke privrede, njena pozicija je bila na zavidnom nivou, ali su rat i privatizacija doveli do stagniranja i propadanja dela industrije.

Hrvatska privreda se temelji na raznolikim granama privrede, naročito na lakoj.[73] Turizam je najznačajniji izvor prihoda. S više od 8.500.000 turista 2005. i približno 10.000.000 turista 2006. Hrvatska je osamnaesto turističko odredište na svetu po popularnosti. Direktna zarada samo od turizma iznosila je 2006. godine, prema zvaničnoj proceni 6,3 milijarde evra.[74]

Hrvatska je visoko zadužena zemlja sa oko 34 milijardi dolara duga sredinom 2006,[75] 33,4 milijarde evra ili 52 milijarde dolara 2008[76] i 42,9 milijardi evra krajem 2009.[77] Bruto domaći proizvod po kupovnoj moći za 2005. iznosio je 12.158 dolara ili 45,2% proseka Evropske unije, a prosečna neto plata oko 650 evra.

Glavni problem je strukturalna nezaposlenost koja je krajem 2006 iznosila 17%,[78] praćena nedovoljnim ekonomskim reformama.[79] Problemi privrede se takođe mogu naći i u društvenim preduzećima koja teže za privatizacijom što je glavna karakteristika tranzicione privrede.[79]

Hrvatska ima ogroman spoljni dug,[80] i veliki budžetski deficit, koji je uspela značajno da smanji tokom 2006. godine. Privredni rast u Hrvatskoj je prvih šest godina 21. veka stabilizovan na 4-5%, zemlja se priprema za članstvo u Evropskoj uniji koja je najznačajniji trgovinski partner. Italija je prvi, a Nemačka drugi trgovinski partner Hrvatske.[81] Od 1. aprila 2009. godine Hrvatska je punopravna članica NATO-a.

Dubrovnik, popularna turistička destinacija
Plaža u Makarskoj

Turizam

Glavni članak: Turizam u Hrvatskoj

Turizam je u Hrvatskoj je vrlo razvijen, delimično zbog njene dugačke morske obale i dobro očuvanih primorskih gradova iz vremena renesanse. Turizam u unutrašnjosti zemlje, osim glavnog grada Zagreba, baroknog grada Varaždina i nekoliko srednjovekovnih zamaka, je slabije razvijen. U državi se nalazi i osam nacionalnih parkova.

Saobraćaj

Glavni članak: Saobraćaj u Hrvatskoj

Hrvatska se nalazi na raskrsnici panevropskih koridora 5 (jadranska obala-Ukrajina) i 10 (srednja Evropa-Turska). Hrvatska ima razvijenu železničku mrežu, kojom upravljaju Hrvatske željeznice.

Glavni aerodromi se nalaze u Zagrebu, Zadru, Splitu, Dubrovniku, Rijeci (na ostrvu Krk), Osijeku i Puli. Kroacija erlajns je nacionalni avio-prevoznik. Razvijen sistem feribota, kojim upravlja Jadrolinija, opslužuje ostrva Hrvatske i povezuje ih sa primorskim gradovima. Feriboti takođe saobraćaju do Italije.

Kultura

Glavni članak: Kultura u Hrvatskoj
Dioklecijanova palata u Splitu

Šest gradova u Hrvatskoj (ili određene građevine u njima) uvršteni su u UNESKO-v spisak svetske baštine: Poreč, Zadar, Šibenik, Trogir, Split i Dubrovnik. Hrvatska ima i osam nacionalnih parkova: Brioni, Kornati, Krka, Mljet, Paklenica, Plitvička jezera, Risnjak i Severni Velebit.

Značajni hrvatski vajari su bili Juraj Dalmatinac i Ivan Meštrović. Među slikarima se izdvajaju Vlaho Bukovac i Ivan Generalić. Ivan Mažuranić, August Šenoa i Miroslav Krleža se smatraju klasicima hrvatske književnosti, koja baštini i renesansno-baroknu Dubrovačku književnost.

Muzika

Muzika u Hrvatskoj se razvijala pod uticajem mediteranske muzike, muzike iz centralne Evrope i muzike sa Balkanskog poluostrva. U Slavoniji su tamburaši deo tradicije, dok su klape tradicionalne na primorju. Za dinarske krajeve su karakteristične pesme zvane gange i muzički stilovi šijavica i ojkavica, u Istri je popularna pentatonska istarska lestvica, a u okolini Dubrovnika ples linđo.

U Hrvatskoj je popularna rok i pop muzika, dok turbofolk muzika postaje popularnija kod mladih. Grupa Riva je pobedila na Pesmi Evrovizije 1989, a Pesma Evrovizije 1990. je održana u Zagrebu.

Hrvatski grupe i pevači zabavne muzike su tradicionalno popularni u celom regionu. U vreme SFRJ to su bili: Mišo Kovač, Arsen Dedić, Tereza Kesovija, Oliver Dragojević, grupe Magazin i Novi fosili. U noviju generaciju hrvatskih muzičara spadaju: Doris Dragović, Vana, Boris Novković, Džiboni i Severina Vučković.

Legende hrvatskog roka su grupe Azra, Prljavo kazalište, Parni valjak i Haustor.

Film

Amfiteatar Pula

Filmska umetnost u Hrvatskoj nema dugačku tradiciju kao u ostalim susednim centralnoevropskim zemljama. Ozbiljan početak filmske umetnosti počeo je sa usponom jugoslovenske filmske industrije krajem 1940-ih osnivanjem Jadran filma. Poznata je Zagrebačka škola crtanog filma, a crtani film nastao pod uticajem te škole je „Surogat“ Dušana Vukotića, koji je osvojio Oskara za najbolji kratki animirani film. U pulskoj areni se od 1953. održava Festival igranog filma.

Najpoznatiji reditelji iz Hrvatske su Branko Bauer, Lordan Zafranović i Vinko Brešan.

Sport

Fudbalska reprezentacija Hrvatske u finalu Svetskog prvenstva 2018.
Alpska skijašica Janica Kostelić je tokom karijere osvojila 4 zlatne i 2 srebrne olimpijske medalje

Popularni sportovi u Hrvatskoj su fudbal, tenis, košarka, vaterpolo i rukomet. Zagreb je bio domaćin Univerzijade 1987, a Split Maditeranskih igara 1979. Hrvatska je zajedno sa Mađarskom konkurisala za domaćina Evropsko prvenstvo u fudbalu 2012, ali ga nije dobila. Zagreb je sa Beogradom bio koorganizator Evropskog prvenstva u fudbalu 1976.

Fudbalska reprezentacija Hrvatske je osvojila treće mesto na Svetskom prvenstvu 1998, a Davor Šuker je bio najbolji strelac tog prvenstva dok su na Svetskom prvenstvu 2018 su bili viceprvaci. Košarkaška reprezentacija je osvojila treće mesto na Svetskom prvenstvu 1994, drugo mesto na Olimpijskim igrama 1992. i dva puta je bila treća na Evropskim prvenstvima. Rukometna reprezentacija Hrvatske je dva puta bila olimpijski pobednik (1996. i 2004) i prvak sveta 2003. Vaterpolo reprezentacija Hrvatske je 2007. godine bila svetski prvak. Dejvis kup reprezentacija Hrvatske je osvojila ovaj turnir 2005.

Najpoznatiji fudbalski klubovi iz Hrvatske su NK Dinamo Zagreb i NK Hajduk Split. Košarkaši Cibone su dva puta bili prvaci Evrope, dok je Jugoplastika tri godine uzastopno bila prvak Evrope. Vaterpolo klubovi Mladost i Jug su sedmostruki, odnosno trostruki prvaci Evrope.

Najpoznatiji sportisti iz Hrvatske su teniser Goran Ivanišević, skijašica Janica Kostelić, atletičarka Blanka Vlašić, plivači Gordan Kožulj, Duje Draganja, Sanja Jovanović i Đurđica Bjedov, košarkaši Krešimir Ćosić, Dražen Petrović, Toni Kukoč i Dino Rađa, bokseri Željko Mavrović i Mate Parlov, stonoteniserka Tamara Boroš i fudbaleri Luka Modrić, Ivan Rakitić, Davor Šuker i Mario Mandžukić

Praznici

Praznici i neradni dan u Republici Hrvatskoj su:[82]

Datum Naziv
1. januar Nova godina
6. januar Sveta tri kralja
dan nakon Uskrsa Uskrsni ponedjeljak
1. maj Praznik rada
60 dana nakon Uskrsa Tijelovo
22. jun Dan antifašističke borbe
25. jun Dan državnosti
5. avgust Dan pobjede i domovinske zahvalnosti
15. avgust Velika Gospa
8. oktobar Dan nezavisnoti
1. novembar Svi sveti
25. i 26. decembar Božićni praznici

Vidi još

Napomene

  1. ^ Na priznatim manjinskim jezicima:
    • ital. Repubblica di Croazia
    • mađ. Horvát Köztársaság
    • njem. Republik Kroatien
    • rsn. Републіка Хорватія
    • slč. Chorvátska republika
    • sloven. Republika Hrvaška
    • srp. Република Хрватска
    • ukr. Респу́бліка Хорва́тія
    • fr. République de Croatie
    • češ. Chorvatská republika

Референце

  1. ^ „POPULATION ESTIMATE OF THE REPUBLIC OF CROATIA, 2022”. podaci.dzs.hr. 8. 9. 2023. Архивирано из оригинала 02. 10. 2023. г. Приступљено 21. 9. 2023. 
  2. ^ а б в г „World Economic Outlook Database, October 2024 Edition. (Croatia)”. www.imf.org. International Monetary Fund. 22. 10. 2024. Архивирано из оригинала 30. 11. 2024. г. Приступљено 22. 10. 2024. 
  3. ^ „Human Development Report 2023/2024” (PDF). United Nations Development Programme. 14. 3. 2024. Архивирано (PDF) из оригинала 13. 03. 2024. г. Приступљено 19. 3. 2024. 
  4. ^ Логос 2019, стр. 17-18 и напомени 47.
  5. ^ Salopek, Igor (децембар 2010). „Krapina Neanderthal Museum as a Well of Medical Information”. Acta Medico-Historica Adriatica. Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture. 8 (2): 197—202. ISSN 1334-4366. Архивирано из оригинала 28. 03. 2016. г. Приступљено 15. 10. 2011. 
  6. ^ Tihomila Težak-Gregl (април 2008). „Study of the Neolithic and Eneolithic as reflected in articles published over the 50 years of the journal Opuscula archaeologica”. Opvscvla Archaeologica Radovi Arheološkog zavoda. University of Zagreb, Faculty of Philosophy, Archaeological Department. 30 (1): 93—122. ISSN 0473-0992. Архивирано из оригинала 03. 07. 2016. г. Приступљено 15. 10. 2011. 
  7. ^ Balen, Jacqueline (децембар 2005). „The Kostolac horizon at Vučedol”. Opvscvla Archaeologica Radovi Arheološkog zavoda. University of Zagreb, Faculty of Philosophy, Archaeological Department. 29 (1): 25—40. ISSN 0473-0992. Архивирано из оригинала 04. 07. 2016. г. Приступљено 15. 10. 2011. 
  8. ^ Tihomila Težak-Gregl (децембар 2003). „Prilog poznavanju neolitičkih obrednih predmeta u neolitiku sjeverne Hrvatske”. Opvscvla Archaeologica Radovi Arheološkog zavoda (на језику: хрватски). University of Zagreb, Faculty of Philosophy, Archaeological Department. 27 (1): 43—48. ISSN 0473-0992. Архивирано из оригинала 04. 07. 2016. г. Приступљено 15. 10. 2011. 
  9. ^ Potrebica, Hrvoje; Dizdar, Marko (јул 2002). „Prilog poznavanju naseljenosti Vinkovaca i okolice u starijem željeznom dobu”. Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu (на језику: хрватски). Institut za arheologiju. 19 (1): 79—100. ISSN 1330-0644. Архивирано из оригинала 04. 07. 2016. г. Приступљено 15. 10. 2011. 
  10. ^ Wilkes 1995, стр. 114.
  11. ^ Wilkes 1995, стр. 115.
  12. ^ Gibbon 1995, стр. 335.
  13. ^ J. B. Bury (1923). History of the later Roman empire from the death of Theodosius I. to the death of Justinian. Macmillan Publishers. стр. 408. Приступљено 15. 10. 2011. 
  14. ^ Paton 1861, стр. 218–219.
  15. ^ Heršak, Emil; Nikšić, Boris (септембар 2007). „Hrvatska etnogeneza: pregled komponentnih etapa i interpretacija (s naglaskom na euroazijske/nomadske sadržaje)”. Migracijske i etničke teme (на језику: хрватски). Institute for Migration and Ethnic Studies. 23 (3): 251—268. ISSN 1333-2546. Архивирано из оригинала 08. 08. 2014. г. Приступљено 21. 04. 2018. 
  16. ^ Mužić 2007, стр. 249–293.
  17. ^ Mužić 2007, стр. 157–160.
  18. ^ Mužić 2007, стр. 169–170.
  19. ^ Ivandija, Antun (април 1968). „Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima”. Bogoslovska smotra (на језику: хрватски). University of Zagreb, Catholic Faculty of Theology. 37 (3–4): 440—444. ISSN 0352-3101. Архивирано из оригинала 04. 07. 2016. г. Приступљено 21. 04. 2018. 
  20. ^ Mužić 2007, стр. 195–198.
  21. ^ Posavec, Vladimir (март 1998). „Povijesni zemljovidi i granice Hrvatske u Tomislavovo doba”. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest (на језику: хрватски). 30 (1): 281—290. ISSN 0353-295X. Архивирано из оригинала 04. 07. 2016. г. Приступљено 16. 10. 2011. 
  22. ^ Margetić, Lujo (јануар 1997). „Regnum Croatiae et Dalmatiae u doba Stjepana II.”. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest (на језику: хрватски). 29 (1): 11—20. ISSN 0353-295X. Архивирано из оригинала 04. 07. 2016. г. Приступљено 16. 10. 2011. 
  23. ^ а б Heka, Ladislav (октобар 2008). „Hrvatsko-ugarski odnosi od sredinjega vijeka do nagodbe iz 1868. s posebnim osvrtom na pitanja Slavonije”. Scrinia Slavonica (на језику: хрватски). Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. 8 (1): 152—173. ISSN 1332-4853. Архивирано из оригинала 04. 07. 2016. г. Приступљено 16. 10. 2011. 
  24. ^ а б в „Povijest saborovanja”. Sabor. Архивирано из оригинала 2. 12. 2010. г. Приступљено 18. 10. 2010. 
  25. ^ а б в г д Frucht 2005, стр. 422–423.
  26. ^ Font, Márta (јул 2005). „Ugarsko Kraljevstvo i Hrvatska u srednjem vijeku”. Povijesni prilozi (на језику: хрватски). Croatian Institute of History. 28 (28): 7—22. ISSN 0351-9767. Архивирано из оригинала 14. 06. 2012. г. Приступљено 17. 10. 2011. 
  27. ^ Lane 1973, стр. 409.
  28. ^ „Povijest Gradišćanskih Hrvatov” (на језику: хрватски). Croatian Cultural Association in Burgenland. Архивирано из оригинала 11. 1. 2012. г. Приступљено 17. 10. 2011. 
  29. ^ Lampe & Jackson 1982, стр. 62.
  30. ^ „Hrvatski sabor”. Архивирано из оригинала 02. 12. 2010. г. Приступљено 22. 04. 2018. 
  31. ^ Adkins & Adkins 2008, стр. 359–362.
  32. ^ Nicolson 2000, стр. 180.
  33. ^ Stančić, Nikša (фебруар 2009). „Hrvatski narodni preporod – ciljevi i ostvarenja”. Cris: časopis Povijesnog društva Križevci (на језику: хрватски). 10 (1): 6—17. ISSN 1332-2567. Архивирано из оригинала 03. 07. 2016. г. Приступљено 7. 10. 2011. 
  34. ^ Čuvalo, Ante (децембар 2008). „Josip Jelačić – Ban of Croatia”. Review of Croatian History. Croatian Institute of History. 4 (1): 13—27. ISSN 1845-4380. Архивирано из оригинала 04. 07. 2016. г. Приступљено 17. 10. 2011. 
  35. ^ „Constitution of Union between Croatia-Slavonia and Hungary”. H-net.org. Архивирано из оригинала 04. 06. 2011. г. Приступљено 16. 5. 2010. 
  36. ^ Heka, Ladislav (децембар 2007). „Hrvatsko-ugarska nagodba u zrcalu tiska”. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (на језику: хрватски). University of Rijeka. 28 (2): 931—971. ISSN 1330-349X. Архивирано из оригинала 04. 07. 2016. г. Приступљено 10. 4. 2012. 
  37. ^ Dubravica, Branko (јануар 2002). „Političko-teritorijalna podjela i opseg civilne Hrvatske u godinama sjedinjenja s vojnom Hrvatskom 1871–1886”. Politička misao (на језику: хрватски). University of Zagreb, Faculty of Political Sciences. 38 (3): 159—172. ISSN 0032-3241. Архивирано из оригинала 04. 07. 2016. г. Приступљено 20. 6. 2012. 
  38. ^ Polatschek 1989, стр. 231.
  39. ^ Tucker & Roberts 2005, стр. 1286.
  40. ^ „Parlamentarni izbori u Brodskom kotaru 1923. godine”. Scrinia Slavonica (на језику: хрватски). Croatian Institute of History – Slavonia, Syrmium and Baranya history branch. 3 (1): 452—470. новембар 2003. ISSN 1332-4853. Архивирано из оригинала 06. 04. 2016. г. Приступљено 17. 10. 2011. 
  41. ^ Югославия в XX веке 2011, стр. 245.
  42. ^ Tomasevich 2002, стр. 24.
  43. ^ Jelić-Butić 1977, стр. 18.
  44. ^ Job 2002, стр. 9.
  45. ^ Klemenčič & Žagar 2004, стр. 121–123.
  46. ^ Klemenčič & Žagar 2004, стр. 153–156.
  47. ^ Pavličević 2007.
  48. ^ Marica, Karakaš Obradov (28. 12. 2008). „Saveznički zračni napadi na Split i okolicu i djelovanje Narodne zaštite u Splitu tijekom Drugog svjetskog rata”. Historijski zbornik (на језику: хрватски). 61 (2): 323—349. ISSN 0351-2193. Архивирано из оригинала 08. 04. 2016. г. Приступљено 26. 01. 2019. 
  49. ^ Croatia на сајту Енциклопедија Британика
  50. ^ Maurović, Marko (8. 5. 2004). „Josip protiv Josifa (+ bilješke na str. 106-107)”. Pro tempore : časopis studenata povijesti (на језику: хрватски) (1): 73—83. ISSN 1334-8302. Архивирано из оригинала 29. 06. 2012. г. Приступљено 26. 1. 2019. 
  51. ^ „Predsjednik Sabora Luka Bebić na obilježavanju 64. obljetnice pobjede nad fašizmom i 65. obljetnice trećeg zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom”. Hrvatski sabor (на језику: хрватски). 9. 5. 2009. Архивирано из оригинала 26. 01. 2019. г. Приступљено 26. 1. 2019. 
  52. ^ а б „Рат у Хрватској из пера обавјештајца” (PDF). Архивирано из оригинала (PDF) 25. 09. 2013. г. Приступљено 23. 8. 2013. 
  53. ^ Логос 2019, стр. 54.
  54. ^ Логос 2019, стр. 87-88.
  55. ^ Логос 2019, стр. 54, 73.
  56. ^ Логос 2019, стр. 75, 79.
  57. ^ Логос 2019, стр. 94-95, 98-101.
  58. ^ Логос 2019, стр. 9174.
  59. ^ Логос 2019, стр. 243-246.
  60. ^ Логос 2019, стр. 243-246, 248-251 са напоменама 1207 и 1208. „На другој страни, Срби, али и неки несрби, приметили су да је то било довршење уништавања Срба који је почела, Павелићева Независна Држава Хрватска“.
  61. ^ „Крајинафорс: Документи о страдању Крајишника”. Архивирано из оригинала 22. 11. 2012. г. Приступљено 23. 8. 2013. 
  62. ^ Мала енциклопедија Просвета: општа енциклопедија; том 3. Београд: Просвета. 1986. стр. 847—848. ISBN 86-07-00001-2 и 86-07-00004-7 Проверите вредност параметра |isbn=: invalid character (помоћ). 
  63. ^ „Архивирана копија”. Архивирано из оригинала 24. 10. 2020. г. Приступљено 15,08.  Проверите вредност парамет(а)ра за датум: |access-date= (помоћ)
  64. ^ а б „Становништво према националној припадности и површина насеља, попис 1991. за СР Хрватску” (PDF). стр. 1. Архивирано (PDF) из оригинала 18. 07. 2020. г. Приступљено 4. 4. 2020. 
  65. ^ Артуковић 2020, стр. 49.
  66. ^ „Први резултати пописа 2021. године”. popis2021.hr. Архивирано из оригинала 14. 01. 2022. г. Приступљено 19. 1. 2022. 
  67. ^ „Становништво према народности, попис 2011, Државни завод за статистику Републике Хрватске”. Архивирано из оригинала 16. 12. 2019. г. Приступљено 14. 4. 2013. 
  68. ^ „WHO Life Expectancy at birth”. Светска здравствена организација. 2012. Архивирано из оригинала 06. 12. 2014. г. Приступљено 6. 12. 2014. 
  69. ^ „Архивирана копија”. www.dzs.hr. Архивирано из оригинала 02. 03. 2021. г. Приступљено 2021-01-19. 
  70. ^ „Croatia - Atlas of Genetic Genealogy”. Архивирано из оригинала 06. 10. 2014. г. Приступљено 14. 02. 2014. 
  71. ^ „Документ Амнести Интернашонала”. Архивирано из оригинала 12. 10. 2006. г. Приступљено 17. 4. 2013. 
  72. ^ „Извештај Хјуман рајтс воча”. Архивирано из оригинала 12. 10. 2006. г. Приступљено 17. 4. 2013. 
  73. ^ „Hrvatska i svijet”. Архивирано из оригинала 30. 10. 2020. г. 
  74. ^ „Ministarstvo turizma i sporta Republike Hrvatske”. 
  75. ^ Croatia. „nacionalni tjednik”. Globus. Архивирано из оригинала 9. 6. 2007. г. Приступљено 24. 6. 2010. 
  76. ^ „HRVATSKA NARODNA BANKA: Statistika”. Hnb.hr. Архивирано из оригинала 8. 7. 2010. г. Приступљено 24. 6. 2010. 
  77. ^ „Hrvatska - ZADUŽIVANJE: HNB: Vanjski dug nadomak 43 milijarde eura!”. SEEbiz.eu. 7. 1. 2010. Архивирано из оригинала 13. 03. 2016. г. Приступљено 24. 6. 2010. 
  78. ^ „Хрватска – стопа незапослености – децембар 2006.”. Архивирано из оригинала 25. 01. 2007. г. Приступљено 17. 4. 2013. 
  79. ^ а б „Deset tema o reformi javne uprave u Hrvatskoj” (PDF). Архивирано (PDF) из оригинала 02. 02. 2021. г. 
  80. ^ „Lider Press - Osam pogrešnih statističkih signala o 2006”. Liderpress.hr. Архивирано из оригинала 27. 9. 2007. г. Приступљено 24. 6. 2010. 
  81. ^ „hrportfolio.hr”. Архивирано из оригинала 08. 02. 2021. г. 
  82. ^ „Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (pročišćeni tekst)”. Narodne novine 136/2002. 21. 11. 2002. Архивирано из оригинала 25. 09. 2008. г. Приступљено 31. 05. 2008. 

Литература

Спољашње везе

45° 10′ N 15° 30′ E / 45.167° С; 15.500° И / 45.167; 15.500

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Хрватска&oldid=28974932”