Cuce
Cuce su jedno od najbrojnijih srpskih plemena Katunske nahije koje se razvilo uz još osam plemena u nahiji. To su bila plemena: Cetinje, Njeguši, Ćeklići, Bjelice, Ozrinići (Čevo), Pješivci, Zagarač i Komani.
Najraniji pomen Cuca nalazimo u kotorskim spomenicima iz 1431, kao i u cetinjskoj hrisovulji s kraja 15. vijeka. U turskim defterima iz 16. vijeka spominju se kao selo sa tri vodeće mahale. Oni su jedno od najvećih plemena sa područja stare Crne Gore. Oblast im se dijeli na Velje i Male Cuce. Glavnina stanovnika po predanju su doseljenici iz Kuča (Male Cuce) i iz Hercegovine, Čarađa (Velike Cuce). Doseljeni su prema predanjima u periodu između kraja 15. i početka 17. vijeka.[1]
Prema podacima Kotoranina Marijana Bolice, Cuce su već 1614. godine imale 175 domova.[2]
Etimologija
[uredi | uredi izvor]Nije pouzdano utvrđeno porijeklo naziva Cuca. U literaturi se mogu naći argumenti za albansku (lično muško ime Cuc), kao i za slovensku etimologiju ovog naziva. U slovenskim jezicima, naročito kod Slovena na jugoistoku Balkana (Makedonija, Bugarska) postoje imena i toponimi sa osnovom cuc-. Krajem 9. vijeka, jedan župan srednjovekovne župe Trebinje zvao se Čučimir. Iz podataka o prvim pomenima Cuca, može se vidjeti da je još početkom 15. vijeka, ime Cuca bilo patronim.[3]
Istorija
[uredi | uredi izvor]Dio serije |
Srpska plemena |
---|
Cuce se prvi put navode u kotorskom dokumentu iz 1431. godine, kroz pomen stanovnika Vlatka Vitojevića iz Cuca (Vlathicus Vitoevich de Zuçe);dok se njegov sin Đuraš pominje 1488. godine).
U Cetinjskoj hrisovulji Ivana Crnojevića navedene su granice Cuca prema Orahovčanima i Riđanima:
„ | Međa Orahovča i Cuca i Riđna: Počevši za 3mijno brdo i sa ovu stranu Đinova dola, i u Dobrogorski Krst, i u vrh Tisovca, i u Goliju, i u Troglav, i u Bijeli Studenac. | ” |
— vojvoda Ivan Crnojević, Cetinjska hrisovulja |
Sa turskom okupacijom 1497. Cuce su postale granična oblast između hercegovačkog i crnogorskog sandžaka. U turskom defteru Crne Gore iz 1521. godine dio su Nahije Pješivci. Najvećem selu nije upisano ime ali se na pouzdano zna da se zove Kalođurđević, što zaključujemo iz narednog popisa iz 1523. godine. Osim njega popisana su sela Vojinovići, Aladinovići, Mioman, Bukovik, Milovići. Dvije godine kasnije, Cuce su popisane kao selo u Nahiji Cetinje. Ono obuhvata tri mahale Kalođurđević, Aladinović i Vojinović, dok je mahala Bukovik zapustjela. Prema istraživanju Radulovića, u periodu između 1570. i 1582. godine došlo je do nove društvene dinamike u plemenu, fuzije dva sela u zdrženo "mahala Aladin sa Vojinovićima", pa su 1582. popisana dva sela, pomeuta združena mahala i mahala Kalođurđevići. Ovo odgovara docnijoj podjeli na Male i Velike Cuce.[4]
- Cucke mahale 1521. godine su: Kalođurđevići, Vojinovići, Aladinovići, Milovići, Mijomanovići i Bukovik;
- 1523: Kalođurđevići, Vojinovići i združena „Aladinovići i Milovići i Mijomanovići“, dok je Bukovik prazan;
- 1529-1536: Kalođurđevići, Vojinovići i združena mahala „Aladinovići i Milovići i Mijomanovići“;
- 1570: Kalođurđevići, Vojnolići, Aladin;
- 1582: Kalođurđevići, i združena „ mahala Vojinovići sa mahalom Aladin“;
- 1592: Cuce i Druge Cuce.[4]
Marjan Bolica mletački plemić u opisu Skadarskog sandžaka iz 1614. godine navodi da su Cuce su najbrojnije pleme Katunske nahije, sa 175 kuća te 237 vojnika, pod komandom Vula i Nika Raičevih. Ovo je bio i vrhunac starog plemena Cuca, jer od 1620. godine počinje demografski pad. Tek nakon što su se doselili doseljenici iz Čarađa i Kuča umnožili, pleme ponovo dobija na snazi, od polovine 18. vijeka.
Iz Cuca je najveći crnogorski junak Nikac od Rovina, koji je vječnu slavu stekao obilićevskim upadom u tabor Osman-paše bosanskog na Čevu 1756. godine, sa svojih 40 saboraca, i tom prilikom ubio pašu, izazvao rasulo u turskim redovima i omogućio Srbima da izvojuju veličanstvenu pobjedu nad nadmoćnijim neprijateljem.
Cucko[5] selo Trnjine (u kojem su Srbi pobili Turke 1706. i 1716. godine) je u vrijeme Petra Prvog Petrovića Njegoša bilo na granici Crne Gore.[6]
Sela
[uredi | uredi izvor]- Male Cuce čine sela: Trnjine, Kobilji Do, Krug, Rovine, Prentin Do, Savine Kruške.
- Velike Cuce: Ržani Do, Grab, Gradina, Lipa, Donja Zaljut, Gornja Zaljut, Proseni Do, Dobra Gora, Vukodo, Rokoči, Izvori.
- Donji Kraj: Bašino Selo i Donji Kraj.[4][3]
Rekli su o Cucama
[uredi | uredi izvor]„ | da oganj sine čak na more, da bljesne u strašna i siromašna sela veselih Cuca, najdivnijeg hajdučkog plemena, koje se ikad u našem narodu smrti grohotom smejalo! | ” |
— pisac Miloš Crnjanski, Vreme 1925. |
„ | Cuce su moja visoka Vojna Akademija. | ” |
— kralj Nikola Petrović |
„ | Cuci su posjekli sedam turskih paša o begova, više no sva ostala crnogorska plemena. | ” |
— vojvoda Peko Pavlović |
„ | Po šaljivosti, među svim plemenima Crne Gore i Brda na prvo mjesto stavlja Cuce. | ” |
— istoričar i etnograf Andrija Jovićević |
Bratstva
[uredi | uredi izvor]Cucka bratstva su:
|
|
|
|
|
Znameniti Cuce
[uredi | uredi izvor]Porijeklom su Cuce:
|
|
|
|
Vidi još
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Erdeljanović 1926, str. 317, 737, 744.
- ^ Erdeljanović 1926, str. 701.
- ^ a b Babić, Nebojša (2017). Poreklo stanovništva plemena Cuca. Poreklo: Beograd.
- ^ a b v „Cucka naselja 1490-1592. godine”. Milan Radulović (2022). Pristupljeno 5. 6. 2023.
- ^ Popović, Đuro; Roganović, Jovan (1899). ZEMLjOPIS KNjAŽEVINE CRNE GORE, Katunska nahija. Cetinje: K. C. Školska Komisija.
- ^ Petrović Njegoš, Petar I (2015). Sveti Petar Cetinjski, Između molitve i kletve, sabrana djela, UDAR TURAKA NA SELO TRNjINE 1717, str. 493.,. Cetinje: Svetigora.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Erdeljanović, Jovan (1926). Stara Crna Gora: Etnička prošlost i formiranje crnogorskih plemena. Srpski etnografski zbornik. 39. Beograd: Srpska kraljevska akademija.
- Babić, Nebojša (2017). Poreklo stanovništva plemena Cuca. Poreklo: Beograd.
- „Cucka naselja 1490-1592. godine”. Milan Radulović (2022). Pristupljeno 5. 6. 2023.
- Vukićević Ivan, Jerković Siniša, Mihić Velibor, Grk Miljan, Babić Nebojša, Vukosavljević Nikola, Mučibabić Mihajlo, Rajevac Milan, Radulović Milan, Bojanić Jovan, Jelić Luka, Miletić Miloš, Novaković Nebojša, Jegdić Mario, Sremčević Danilo, Krtinić Jovica (2021). Genetičko poreklo Srba Stare Hercegovine. Beograd: Društvo srpskih rodoslovaca „Poreklo“. ISBN 978-86-89993-18-9.