Pređi na sadržaj

Demografska istorija Srba u Hrvatskoj

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Srbi u Hrvatskoj su najveća nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj. Po popisu stanovništva iz 2001. Srba je 201.631 i čine 4,5% stanovništva Hrvatske.[1] U odnosu na prethodne popise stanovništva došlo je do smanjenja udela Srba u ukupnoj populaciji Hrvatske.

Popis stanovništva 1948.[uredi | uredi izvor]

Prvi posleratni popis stanovništva iz 1948. godine, pokazao je da se u Hrvatskoj od 3,7 miliona žitelja 543.739 ili 15 odsto izjasnilo kao Srbi.

Popis stanovništva 1953.[uredi | uredi izvor]

Rasprostranjenost Srba u Hrvatskoj prema popisu iz 1953. godine

Popis stanovništva iz 1953. godine pokazao je da u Hrvatskoj živi 588.411 Srba.[2]

Popis stanovništva 1961.[uredi | uredi izvor]

Popis stanovništva iz 1961. godine pokazao je da u Hrvatskoj živi 624,985 Srba.[2]

Popis stanovništva 1971.[uredi | uredi izvor]

Popis stanovništva iz 1961. godine pokazao je da u Hrvatskoj živi 626.789 Srba.[2]

Popis stanovništva 1981.[uredi | uredi izvor]

Prema popisu iz 1981. godine, u Hrvatskoj se 531.502 stanovnika ili 11,6 odsto izjasnilo kao Srbi.[2] Pad udela Srba u ukupnom stanovništvu se dogodio usled niskog nataliteta, iseljavanja u Srbiju, Beograd i Vojvodinu (ukupno 22.284 Srba,[2] te zato što se veliki broj Srba od 1961. godine izjašnjavao kao Jugosloveni. Iz Srbije se u Hrvatsku doselio 9.287 Srba.[2]

Popis stanovništva 1991.[uredi | uredi izvor]

Rasprostranjenost Srba u Hrvatskoj prema popisu iz 1991. godine

Popis stanovništva 2001.[uredi | uredi izvor]

Rasprostranjenost Srba u Hrvatskoj prema popisu iz 2001. godine

Popis stanovništva 2011.[uredi | uredi izvor]

Rasprostranjenost Srba u Hrvatskoj prema popisu iz 2011. godine

Teritorijalna rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Najveći udeo Srba, 1991. godine, je bio u opštini Donji Lapac i to preko 95%. Pored toga Srbi su 1991. godine činili veliku većinu, između 80 i 90 odsto u opštinama Vojnić, Korenica, Dvor, Knin i Gračac, sa osamdeset i Vrginmost, Glina, Kostajnica, Benkovac i Obrovac sa 50 do 70 odsto. Polovinu su imali u Petrinji i Pakracu. Trećinu stanovništva činili su u opštinama Ogulin, Karlovac, Novska, Beli Manastir, Vukovar, Orahovica, Daruvar, Grubišno Polje, Podravska Slatina. Preko 20 odsto bilo ih je u Osijeku, Sisku, Novoj Gradiški, a imeđu 15 i 20 odsto u Našicama, Donjem Miholjcu, Slavonskoj Požegi. Značajne srpske zajednice postojale su i u Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Đakovu, Bjelovaru, Koprivnici, Kutini, Garešnici, Vrbovskom, Šibeniku, Zadru, Sinju, Imotskom. Većinu su dakle imali u Zapadnoj Slavoniji, delovima Baranje i istočne Slavonije, zatim na Baniji, Kordunu, Lici, Krbavi, te delovima Dalmatinske Zagore i Bilogore. U Zagrebu je 1991. godine, živelo 44.384 Srba, odnosno, činili su 6,27% stanovništva glavnog grada Hrvatske. U nekih dvadesetak opština od oko 115 tada, Srba je bilo ispod 1 odsto.

Izuzev velikih gradova, gde su Srbi, uglavnom, živeli u centru, ostala područja pripadala su najnerazvijenijim delovima Hrvatske, sa najnižim republičkim dohotkom po glavi stanovnika. Društveni plan razvoja Hrvatske od 1966. do 1970. godine označio je 15 opština kao nerazvijene, a među njima jedanaest sa većinskim srpskim stanovništvom, ali hrvatska vlada nikada nije obezbedila dovoljno sredstava za razvoj tih krajeva. Naročito je žalosno stanje bilo u Lici. Ta ekonomska zaostalost je neminovno uticala na iseljavanje stanovništva i uopšte Srba iz Hrvatske. Prema statističkim analizama dr Ruže Petrović između 1971. i 1981. godine, iselilo se iz Hrvatske 157.530 Srba.

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]