Srbi u Slavoniji

Dodaj veze
Ova stranica je zaključana od daljih izmena anonimnih korisnika i novajlija zbog sumnjivog doprinosa istih, koji treba da se raspravi na stranici za razgovor
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Srbi u Slavoniji
Zastava Srba u Hrvatskoj
Jezici
srpski i hrvatski
Religija
pravoslavlje
Srodne etničke grupe
Srbi u Hrvatskoj
Ovaj članak je deo serije o Srbima
Srbi
Srpska kultura
Srbi po teritorijama
  • Autohtone zemlje
Podgrupe i srodni narodi
Srpske zemlje
Srpska pravoslavna crkva
Srpski jezici i narečja
Istorija

Srbi u Slavoniji jesu dio srpskog naroda tradicionalno nastanjen u Slavoniji, današnjoj Hrvatskoj. Prije raspada Jugoslavije i rata u Hrvatskoj (1991—1995) bili su brojni.

Istorija

Stefan Vladislav II Nemanjić je 1292. godine, od kralja Ugarske Andrije III privremeno dobio na upravu herceštvo Slavoniju.
Plan stare brodske tvrđave iz 1715. Naziv tvrđave je bio Vukovac, po srpskom despotu Vuku Brankoviću, a Slavonski Brod se u vrijeme predturske i turske vladavine Slavonijom nazivao Despotov Brod, a taj kraj i Despotove zemlje. Nakon Brankovića, Berislavići su, kao kasniji srpski despoti, nasljedili te posjede.[1][2]

Trsatski relikvijar je kulturno nasljeđe Brankovića, a bivša tvrđava Bijela Stijena u Slavoniji je isto vezana za ovu srpsku despotsku vladarsku lozu.]]

Stefan Štiljanović je bio kaštelan Vrhovačkog grada kod Požege[3] Od Ferdinanda je bio dobio imanja u virovitičkoj županiji (1527.),[4] kao i grad Valpovo gdje je vladao (bio je prefekt tog utvrđenog grada u Slavoniji).
Manastir Orahovica u Slavoniji. U decembru 1700. patrijarh srpski Arsenije u manastiru je organizovao tri narodna zbora protiv unijaćenja. Na tim zborovima je odlučeno da se pravoslavni Srbi ne pokoravaju unijatskom vladici Petroniju Ljubibratiću, kojeg je car krajem marta 1694. potvrdio za unijatskog vladiku u Sremu.[5]
Nadgrobna spomen ploča koju je Srbin katolik iz Broda na Savi, Andrija Torkvat Brlić, sa bratom Ignjatom i sestrama Anom i Marijom, podigao svom ocu, Ignjatu Vjekoslavu Brliću. Franjevački samostan u Cerniku. Na ploči piše da im je otac bio član Družtva srbske slovesnosti, preteče SANU.
Saborna srpska pravoslavna crkva u Pakracu, zapaljena u ratu 1991.

Jezgro starije Slavonije bio je Zagreb sa Zagrebačkom i Križevačkom županijom. Krajem 14. vijeka im se pridružuje Varaždinska, a u 15. vijeku i Virovitička županija. Prostor današnje Slavonije, koji je prije turske okupacije politički bio pod Ugarskom, na brojnim kartama se nazivao Raškom (Rascia). Pominjanje Rašana (Raci) na tom prostoru je učestalo i u predturskom i u periodu nakon odlaska turske vlasti. Osmanlije su za pravoslavce koristile naziv Vlasi, pa se u njihovim dokumentima često spominju Vlasi, koje naseljavaju po novoosvojenim graničnim krajevima, serhatima. Imena predturskih katolika sa prostora današnje Slavonije su dobrim dijelom mađarizovana, kao Matijaš, Mikloš... iako se radilo o Slovenima, dok su imena pravoslavnih bila narodna, kao Vuk, Đurađ (mjesto Sveti Đurađ), Kuzma, Lazar... Stariji oblik slavonskog imena bio je kajkavsko-ekavski Slovenje (16. v.) i koristio se do 18. vijeka, a kasnijim odlaskom kajkavaca (pred turskom najezdom) i većim doseljavanjima štokavskih-ikavaca i ijekavaca, nadvladala je ikavska varijanta Slovinje i Slovinci. Naziv Slavonija se uvodi od latinskog S(c)lavonia. Radoslav Lopašić navodi podatak da su stanovnici Slavonije sebe, u starije doba, zvali Slovinci i da je tek u prošlom vieku (18. v.) nastao, po latinskom, naziv Slavonac.[6] Hrvatski etnolog romskog porijekla[7] Antun Radić je zapisao da su se ti kajkavsko-ekavski Slovenci pohrvatili. U listu Dom od 3.12.1903. je zapisao da prije 300-400 godina oko Zagreba, Križevaca, Siska, Požege... nije bilo nijednog Hrvata. Oni su bili preko Velebita, bliže moru, a oko Zagreba, pa na zapad do Ljubljane i nizvodno uz Savu su bili Slovenci ili Slovinci. Kada je hrvatska država preko Velebita propala, preselili su se hrvatski bani među Slovence, u Zagreb, ali su se i dalje zvali hrvatski bani. I tako su Slovenci imali hrvatskog bana, ali zbog sličnog govora nisu ga smatrali tuđim. Vremenom su ljudi izgubili svoje ime i Slovenci na tom prostoru su se počeli zvati Hrvatima.[8] Tako se slavonsko ime iz Zagreba i okoline, koji postaje Hrvatska, seli na istok, na prostor ranije Raške. Nakon što su ti prostori oslobođeni od Turaka, 1699. godine se uspostavlja Kraljevina Slavonija, koja je zapravo današnja Slavonija. Proces širenja austrijsko-hrvatskog uticaja na taj prostor je započeo odmah po odlasku turske vlasti. Dok je u turskom periodu, za katolike toga kraja bila nadležna Beogradska biskupija,[9] odlaskom Turaka dolazi do sukoba između Đakovačke i Zagrebačke biskupije oko granica biskupija. Zagrebački biskup bio je eksponent austrijske politike i kao politički jači, nasilno je proširio svoj uticaj daleko na istok, do rijeke Vuke. Đakovački biskup Nikola Ogramić Olovčić je ubijen u svojoj rezidenciji.[10] Do tada su franjevci na tom prostoru koristili i ćirilicu, a od tada im se nameće samo latinica. Slavonski Brod je prije turske najezde jedno vrijeme bio sjedište srpskih-raških despota Brankovića (Tvrđava Vukovac u Slavonskom Brodu) i Berislavića, pod vrhovnom ugarskom vlašću. Po njima se i zvao Despot Brod, a taj kraj se zvao Despotove zemlje.[11] Brod od Turaka oslobađaju njemački i racki vojnici. Sačuvano je pismo Vojvode Karla de Kroja[12] iz 1691. godine o osvajanju Broda od Turaka. Iz pisma se vidi da su Rašani-Srbi i Nijemci, na čelu s njim, oslobodili Brod od Turaka. On u pismu spominje racke hajduke kojima je povjerio da odvežu nekoliko turskih lađi na Savi, navodi u svom taboru rackog kapetana Perčinliju s 300 Raca i hajduka. Čim je nastala veče, počnu Raci i hajduci prelaziti na drugu obalu, čamcem se prevezlo 80 rackih hajduka, koji su se smjestili iza tamoših rackih koliba. Na kraju pisma piše da je iste noći dao tursku tvrđavu zaposjesti s Racima i sa 100 njemačkih vojnika.[13]

Zbog pokušaja nametanja duhovno-političke vlasti Zagrebačkog biskupa i u Brodu, ugledni stanovnici Broda su u pismu od 8. oktobra 1702. godine, pisali o uzornom crkvenom djelovanju franjevaca iz Broda.[14] Na početku toga pisma oni pišu: Mi dolje potpisani rimokatolici narodnosti slavenskoilirske grada Broda... Od njihove župničke skrbi... niti kanimo niti hoćemo, da nas se kida, bilo kakvim nasiljem, podstrekom ili odvođenjem... Nakon imena i prezimena 21 potpisnika (od kojih su neka od prezimena: Dabić, Bogdanović, Lazić, Ninković, Naranđić...), slijedi tekst u kojem se opet navode nazivi naroda: ...ovom slavonskom i raškom narodu...[15] Nazivi za narod, slavonski i raški, ukazivalo je na dvije vjere. Raško ime je bilo više vezano za pravoslavce (iako imamo sačuvane podatke o katoličkim Racima-Bunjevcima i Šokcima), a slavonsko ime se nametalo katolicima i pokatoličenim umjesto raškog. Johan Vilhelm fon Taube u svojoj putopisnoj knjizi o Slavoniji i Srijemu iz 1777.-1778. godine, koristi isključivo ilirsko ime za žitelje Slavonije.[16] Antun Radić je pisao i o hrvatizaciji Slavonije. U Domu od 10.11.1904. navodi tekst u kojem je navedeno da je neko npr. u Vinkovce došao još prije 20 godina i da je rekao da je Hrvat i da su ti ljudi Hrvati, bio bi sretan ako bi mu se sav svijet smijao, jer bi lako dobio i batine. To su bili Raci i Šokci, a Hrvatama nije bilo ni traga. Ali već tada su gospoda po Slavoniji, a bilo je već i takvih seljaka, govorili da su Hrvati. U tekstu se konstatuje da je od te nesvjesne mase, Stranka prava Ante Starčevića, stvorila Hrvate.[17] Raškom imenu se protivio slavonski jezuita Antun Kanižlić u 18. vijeku, u svom djelu iz 1760. godine, a zbog raškog imena je negodovao i bosanski franjevac fra Filip Lastrić, smatrajući da Nijemci krivo i naopako zovu sve Ilire Racima, kao da su svi iz Raške.[18] Bivši zaposlenik Hrvatskog instituta za povijest, istoričar Damir Matanović,[19] u predgovoru knjige Mijata Stojanovića, Sgode i nesgode moga života, piše da je kod starih Slavonaca svijest o pripadnosti široj hrvatskoj zajednici teško dokazati.[20]

Simeon Piščević je u svojoj Istoriji srpskog naroda iz 1795. zapisao da su u Slavoniji i Sremu prije Turaka bili samo Srbi.[21] Pisao je i o procesu odnarođavanja pokatoličenih Srba i unijata u Slavoniji, koji su sprovodili franjevci, trudeći se da od njih stvaraju novi narod (tada ih još nisu pretvarali u Hrvate). Prvo su im ukinuli slovensko pismo (ćirilicu), kojim su i sami do tada pisali, a zatim bi im uvodili i nove riječi, da bi se što više razlikovali od svojih srpskih sunarodnika pravoslavne vjere.[22]

Srpska svijest, među malobrojnom inteligencijom Slavonije je prethodila hrvatskoj, iako je u ranijim vijekovima ona zamirala zbog vjerskih razlika, pa katolici imaju druga imena: Šokci, Bunjevci, Iliri, Slavonci. Andrija Torkvat Brlić, Srbin katoličke vjere iz Broda na Savi (kasnijeg Slavonskog Broda) piše da je: Slavonija skoro izključivo napučena Serbstvom rimske i gerčke crkve.[23] Ignjat Brlić na kraju pisma iz Beča, od 9. maja 1853. godine, svom bratu, Andriji Torkvatu Brliću, piše: ...badava je sav napor naš bez politične samostalnosti, a to bi se, kako prije rekoh, najlakše moglo postignuti, kad bi se srbsko ime obnovilo i tim imenom, kao što već sad svaki Srbin čuvstvuje, srpsko carstvo, samostalnost i.t.d. skopčala i u narodu probudila. Još naš Šokac, ja to najbolje znam, pjeva o srbskom caru Stipanu, o caru Lazaru, o Kosovskoj bitki i.t.d. čuvstvuje da je Srbin, ali izreći samo neće...[24]

I drugi Brođanin, istaknuti ilirac Mato Topalović, katolički sveštenik, u svom djelu iz 1842. godine, Odziv rodoljubnog serdca je zapisao: Hej! vi visokomudri Horvati, koji nećete ništa da čujete o imenu ilirskom! Kojim pravom možete vi i pomisliti samo, da se naš narod južni, naš jezik, naša literatura imenom horvatskim ovjenča? Kažite mi molim vas, odkad vam se računa glavni vaš grad Zagreb da spada na Horvatsku? Ja u starini samo slavonsko ime tamo nalazim. Bani totius Slavoniae, imadiahu oblast od mora jadranskog tia do Dunava. Gdi je tad Horvatska bila?…[25]

Srpski književnik katoličke vjere i oficir iz Slavonije, Antun Matija Reljković (1732.—1798) je u 4. glavi svog djela Satir napisao: O Slavonise, tise verlo varash, koij godmi tako odgovarash, Nashi stari iesu knygu znali, Serbski shtili, a Serbski pisali.

Odsustvo hrvatske svijesti u ranija vremena nije karakteristično samo za neobrazovane Slavonce, nego i za najobrazovanije ljude toga vremena. Franjevci u Našicama u svojim ljetopisima navode samo ilirsko i slavonsko ime. Na dan 29. juna 1815. spomenut je brat Franjo Leskovac, klirik filosofije, Slavonac iz Broda, dana 9. jula iste godine se navodi brat Remigije Matković, Slavonac iz Cernika,[26] a na dan 23. maja 1815. je spomenut brat Ivo Abramović, Slavonac iz Požege.[27] Lokalni jezik se nikada ne imenuje hrvatskim, no ilirskim imenom (3.7.1796., 27.7.1800., 6.3.1801., 11.6.1801., 10.6.1802),[28] a narodnost se isto imenuje ilirskim imenom. Matija Šendić iz Požege je 13.5.1803. spomenut da je ilirske narodnosti (Natione Illyrus), dok su prevodioci iz Hrvatskog instituta za povijest to sa latinskog preveli kao hrvatski jezik i da je on po narodnosti Hrvat.[29] Ilirski stihovi oca Ivana Balatovića, od 16.6.1805 su sa latinskog izvornika prevedeni, u drugoj knjizi ovih zapisnika, iz 2012., kao hrvatski stihovi,[30] dok je otac Jeronim Andrijašević, po narodnosti Ilir iz Požege (natione Illyrus) (1.1.1807), posthumno kroatiziran i naveden kao Hrvat iz Požege.[31] Pored ilirskog i slavonskog imena za katolike, za pravoslavne se tada više veže raško ime, pa su na dan 7.12.1799. spomenute neke nesreće koje su se pojavile u raškoj (Rassicensi) zajednici u Šarengradu.[32] Petar Korunić je naveo podatak da se pod pojmom ilirske nacije, u mnogim knjigama i diplomatiji, često podrazumjevalo Srbe u Habzburškoj monarhiji.[33] Stjepan Jesenković, profesor sjemeništa (katolika bogoslovija) u Đakovu je u pismu Gaju, krajem 1835. pisao da mnogi Slavonci zamjeraju što novine nose oznaku Horvatske, pa se boje Slavonci da ih ne pohrvatite, već da ih narešite (nazovete) Novine Slavjanske, ili Ilirskeili Obćinske.[34]

Srbi u Slavoniji su u vrijeme NDH bili izloženi genocidu, protjerivanju i prisilnom pokatoličavanju. Stvaranjem savremene Republike Hrvatske, pritisak i progoni su se nastavili, što je rezultiralo nastavku političkog širenja hrvatskog uticaja na tom prostoru i drastičnom smanjenju broja pravoslavnih Srba. Etnogenezama, katolici raznih nacija i pokatoličeni (Srbi, Jevreji...) su formirani u savremenu hrvatsku naciju, a pravoslavni u srpsku. Suzbijanje slavonskog imena u novije vrijeme, se ogleda i u promjeni naziva grada, iz Slavonska Požega u Požegu, a u Slavonskom Brodu je umjesto lokalnih novina Brodski list, ponovo uvedeno pravaško glasilo sa nazivom Posavska Hrvatska. Istorijske ličnosti i katolici iz toga kraja, koji su se borili protiv hrvatizacije Slavonije, se posthumno i propagandno proglašavaju Hrvatima (Mato Topalović,[35] Andrija Torkvat Brlić).[36]

Poznate ličnosti

Galerija

  • Karta iz 1645. godine, na kojoj je Raška na području današnje Slavonije, Bosna južno od Raške i rijeke Save, Slavonija je oko Zagreba, a južno od te starije Slavonije i rijeke Save je bila Hrvatska.
    Karta iz 1645. godine, na kojoj je Raška na području današnje Slavonije, Bosna južno od Raške i rijeke Save, Slavonija je oko Zagreba, a južno od te starije Slavonije i rijeke Save je bila Hrvatska.
  • Dio rukopisa Reljkovićevog Satira iz 1761. Tu navodi da su naški stari - Slavonci, bili pismeni i znali za knjigu. Serbski su štili - čitali, a serbski pisali - ćirilicom. Zagrebački Srbobran je u ovom dijelu rukopisa otkrio naknadni falsifikat. Neko je Naški stari pretvorio u Vaški stari. Cilj falsifikata je bio Reljkovića odvojiti od tih starih Slavonaca, čiji je jezik bio srpski i prikazati ga kao hrvatskog prosvjetitelja.[37]
    Dio rukopisa Reljkovićevog Satira iz 1761. Tu navodi da su naški stari - Slavonci, bili pismeni i znali za knjigu. Serbski su štili - čitali, a serbski pisali - ćirilicom. Zagrebački Srbobran je u ovom dijelu rukopisa otkrio naknadni falsifikat. Neko je Naški stari pretvorio u Vaški stari. Cilj falsifikata je bio Reljkovića odvojiti od tih starih Slavonaca, čiji je jezik bio srpski i prikazati ga kao hrvatskog prosvjetitelja.[37]

Vidi još

Izvori

  1. ^ Zirdum, Andrija (2001). Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja 1698.-1991. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. str. 281. 
  2. ^ Hafizović, Fazileta (2016). Požeški sandžak i osmanska Slavonija. Zagreb, Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. str. 79, 165. 
  3. ^ Seletković, Petar (2022). Scrinia Slavonica 22, Stefan Štiljanović – od kaštelana do despota i sveca. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest. str. 21. 
  4. ^ Polovina 2013, str. 349.
  5. ^ Žutić, Nikola (2021). Mato Topalović, slavonski Ilir. Beograd: Velika Srbija. str. 47. ISBN 978-86-80900-09-4. 
  6. ^ Lopašić, Radoslav (1888). Dva hrvatska junaka: Marko Mesić i Luka Ibrišimović. Zagreb: Matica hrvatska. str. 109. 
  7. ^ Srpsko Kolo, br. 51., 23. decembra 1910. (5.) januara 1911., Stipa Radić protiv Srba naroda. Zagreb. 1910. 
  8. ^ Radić, Antun (1903). Dom - od 3. decembra, dvobroj 21. i 22. Zagreb. str. 328. 
  9. ^ Skenderović 2012, str. 35, 36, 38. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFSkenderović2012 (help)
  10. ^ Skenderović, Robert (2012). Najstarija matična knjiga brodske župe Presvetog Trojstva (1701—1735). Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. str. 53. ISBN 978-953-6659-60-9. 
  11. ^ Hafizović, Fazileta (2016). Požeški sandžak i osmanska Slavonija. Zagreb i Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. str. 79, 165. ISBN 978-953-6659-95-1. 
  12. ^ Brod oslobođen od Turaka. 
  13. ^ Cvekan 1984, str. 29.
  14. ^ Skenderović 2012, str. 250. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFSkenderović2012 (help)
  15. ^ Skenderović 2012, str. 271. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFSkenderović2012 (help)
  16. ^ Taube 1998.
  17. ^ Radić, Antun (1904). Dom - od 10. novembra, dvobroj 19. i 20., Tko je stvorio Hrvate?. Zagreb. str. 306. 
  18. ^ Skenderović 2012, str. 165. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFSkenderović2012 (help)
  19. ^ Doc. dr. sc. Damir Matanović. 
  20. ^ Stojanović 2015, str. XXXV.
  21. ^ Piščević 2018, str. 263.
  22. ^ Piščević 2018, str. 349-351.
  23. ^ Švoger, Vlasta (2012). Ideali, strast i politika, Život i djelo Andrije Torkvata Brlića, pp. 52. Hrvatski institut za povijest. 
  24. ^ Artuković, Mato (2015). Korespondencija Andrije Torkvata i Ignjta Brlića, knjiga prva, pisma 1846.-1856. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. str. 306. ISBN 978-953-6659-94-4. 
  25. ^ Topalović, Mato (1842). Odziv rodoljubnog serca. pp. 128-130. Osijek. 
  26. ^ Našički franjevci 2012, str. 233.
  27. ^ Našički franjevci 2012, str. 243.
  28. ^ Našički franjevci 2012, str. 42, 70, 72, 76, 84.
  29. ^ Našički franjevci 2012, str. 88, 89.
  30. ^ Našički franjevci 2012, str. 104, 105.
  31. ^ Našički franjevci 2012, str. 122, 123.
  32. ^ Našički franjevci 2012, str. 66, 67.
  33. ^ Korunić, Petar (2012). Zbornik o Andriji Torkvatu Brliću, Etnička identifikacija i ilirizam u prvoj polovici 19. stoljeća. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. str. 12. 
  34. ^ Žutić, Nikola (2021). Mato Topalović, slavonski Ilir. Beograd: Velika Srbija. str. 91. ISBN 978-86-80900-09-4. 
  35. ^ Stručno-znanstveni skup Prigodom obilježavanja 200 godina rođenja i 150 godina smrti Mate Topalovića. 
  36. ^ Hrkać, Davorin (2015). Prilozi za povijest Broda i okolice, knjiga 2, Neki aspekti povijesti mentaliteta kroz brodske katoličke matične knjige od 1780. do 1850. godine. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest. str. 65. 
  37. ^ Raičević, Veliša (1944). Hrvati u svetlu istorijske istine. Beograd. str. 41, 42. 

Literatura

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Срби_у_Славонији&oldid=27806829”